Crnu Goru posljednjih godina veoma često zovu „uspješnom evropskom pričom”, što je nesporno sa stanovišta političke stabilnosti u balkanskom okruženju. No, ta ista Evropa, uz pohvale, redovno ponavlja - glavna prepreka na putu ka EU je nedovoljno efikasna borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Čekamo procesuiranje „krupnih riba“.
Grabež, nastao ulaskom u tranziciju, praćenu ratom, međunarodnim sankcijama i hiperinflacijom, marksističkom pojmu - prvobitna akumulacija kapitala, u domaćoj radinosti, dao je potpuno novu dimenziju. Ova faza stvaranja kapitalističkog društva i ekonomije odvijala se u, najblaže rečeno, neregularnim okolnostima, a krajnji rezultat je „burazerski kapitalizam“, u kom glavnu riječ imaju bogati tajkuni i njihovi pokrovitelji - političari, koje nema ko da kontroliše.
Kao što nije bilo političke odgovornosti za rat, ekonomsku propast i civilizacijsko unazađivanje zemlje, tako se ne preispituje ni porijeklo tajkunskih bogatstava. Zakonska regulativa nije problem.
„Nikada nismo imali loše Zakone. Svaki Zakon je dobar onoliko koliko se primjenjuje u praksi. Ako postoji volja, Zakon će se primjenjivati i on će davati rezultate. Kakve god Zakone imali, čini mi se da stanje ostaje isto, sa pokušajima nekog šminkanja radi predstavljanja javnosti, prije svega međunarodnoj“, kaže advokat Veselin Radulović.
Neregularno bogaćenje pojedinaca u Crnoj Gori se odvijalo u dvije faze. Devedesetih kroz šverc, prije svega nafte i cigareta ali i, današnjim generacijama nepoznat pojam, - šticung.
U periodu rekordne hiperinflacije, omiljene su bile malverzacije sa devizama, a šema rezervisana za odabrane, je bila isplata kredita u svježe naštampanim dinarima i njihova hitna zamjena za devize. Kada dođe vrijeme da se kredit vrati, njegova dinarska vrijednost je bila besmisleno mala, a korist za korisnika kredita basnoslovna.
Druga faza je bila privatizacija, odnosno, proces pranja prethodno stečenog novca. Sumnje da se iza mnogih „stranih investitora“ i „strateških partnera“ zapravo nalaze domaće secikese i njihova offshore preduzeća, nikad nisu dokazane.
Urednik ekonomske rubrike nedjeljnika Monitor, Zoran Radulović, kaže da je razlog za izostanak preispitivanja sumnjivog bogatstva jednostavan.
„Oni koji su to trebali da ispituju, su mali udjela u tim bogaćenjima. Nije uobičajeno da ljudi rade protiv sebe“, navodi Radulović.
Porodično bogatstvo
Često „pokriće“ domaćih tajkuna i političara-milionera je priča o starom porodičnom bogatstvu, za koje, „znaju svi u Crnoj Gori“. Kad se više puta ponovi, ovo objašnjenje će postati sasvim prihvatljivo za buduće generacije nove crnogorske aristokracije, koja je sada u fazi nastajanja. Međutim, možda ni za njih nije sve tako ružičasto.
„Ta tajkunska bogatstva više ne postoje. Tu priču baziram na podacima o kreditima koji se ne završavaju mjesecima ili godinama nakon što su istekli rokovi za njihov završetak. Postoje ljudi u Crnoj Gori koje prati glas i slika nekog bogatstva, čija je imovina danas uglavnom u nekretninama, ali novac je davno potrošen“, kaže Zoran Radulović.
Bankarski poduhvat bivšeg premijera Mila Đukanovića i njegovog mlađeg brata Aca, koji kontroliše Prvu banku, prošao je neslavno, a totalni debakl je spriječen samo zahvaljujući Zakonu o zaštiti bankarskog sistema, čiji je jedini korisnik bila upravo Prva banka.
Zli jezici su govorili da je „premijer Milo Đukanović pozajmio državni novac bankaru Milu Đukanoviću“, a posebna priča je sumnja da 44 miliona državnog novca nisu ni vraćeni, odnosno, da je fingiran kreativnom finansijskom akrobatikom na relaciji Ministarstvo finansija - javna preduzeća.
Po mišljenju direktorke MANS-a, Vanje Ćalović, za preispitivanje imovine postoji mnoštvo kandidata.
„Godinama se spominje gospodin Brković. Pored njega tu su i drugi kumovi. Čini mi se da se imena u Crnoj Gori, u tako maloj zemlji, mogu vrlo lako na prste nabrojati jer svaka lokalna zajednica ima po nekog svog lokalnog tajkuna, a na centralnom nivou se oni više nego dobro ističu“, navodi Ćalović.
Vanja Ćalović ne vjeruje u mogućnost većeg angažovanja Državnog tužilaštva, a advokat Veselin Radulović navodi i konkretan primjer koji ukazuje na moguće razloge za odsustvo odlučne akcije:
„Suprug vrhovne tužiteljice ima privatnu firmu registrovanu na trgovinu voćem i povrćem na veliko. Ta firma konkuriše na tender glavnog grada i dobije posao od nekih stotinu hiljada eura. Taj posao se sastojao u opremanju svlačionica kod bazena novog sportskog centra. Ako to ne izaziva neku minimalnu sumnju kod običnog građanina, makar sigurno možemo zaključiti na osnovu toga da je vrhovna državna tužiteljica na neki način finansijski zavisna od nekih ljudi koji odlučuju o tim tenderima. S tim u vezi teško da se može očekivati da će ona ikada realno pokrenuti neki krivični postupak protiv, recimo, gradonačelnika Podgorice.“
Grabež, nastao ulaskom u tranziciju, praćenu ratom, međunarodnim sankcijama i hiperinflacijom, marksističkom pojmu - prvobitna akumulacija kapitala, u domaćoj radinosti, dao je potpuno novu dimenziju. Ova faza stvaranja kapitalističkog društva i ekonomije odvijala se u, najblaže rečeno, neregularnim okolnostima, a krajnji rezultat je „burazerski kapitalizam“, u kom glavnu riječ imaju bogati tajkuni i njihovi pokrovitelji - političari, koje nema ko da kontroliše.
Kao što nije bilo političke odgovornosti za rat, ekonomsku propast i civilizacijsko unazađivanje zemlje, tako se ne preispituje ni porijeklo tajkunskih bogatstava. Zakonska regulativa nije problem.
„Nikada nismo imali loše Zakone. Svaki Zakon je dobar onoliko koliko se primjenjuje u praksi. Ako postoji volja, Zakon će se primjenjivati i on će davati rezultate. Kakve god Zakone imali, čini mi se da stanje ostaje isto, sa pokušajima nekog šminkanja radi predstavljanja javnosti, prije svega međunarodnoj“, kaže advokat Veselin Radulović.
Neregularno bogaćenje pojedinaca u Crnoj Gori se odvijalo u dvije faze. Devedesetih kroz šverc, prije svega nafte i cigareta ali i, današnjim generacijama nepoznat pojam, - šticung.
U periodu rekordne hiperinflacije, omiljene su bile malverzacije sa devizama, a šema rezervisana za odabrane, je bila isplata kredita u svježe naštampanim dinarima i njihova hitna zamjena za devize. Kada dođe vrijeme da se kredit vrati, njegova dinarska vrijednost je bila besmisleno mala, a korist za korisnika kredita basnoslovna.
Druga faza je bila privatizacija, odnosno, proces pranja prethodno stečenog novca. Sumnje da se iza mnogih „stranih investitora“ i „strateških partnera“ zapravo nalaze domaće secikese i njihova offshore preduzeća, nikad nisu dokazane.
Urednik ekonomske rubrike nedjeljnika Monitor, Zoran Radulović, kaže da je razlog za izostanak preispitivanja sumnjivog bogatstva jednostavan.
„Oni koji su to trebali da ispituju, su mali udjela u tim bogaćenjima. Nije uobičajeno da ljudi rade protiv sebe“, navodi Radulović.
Porodično bogatstvo
Često „pokriće“ domaćih tajkuna i političara-milionera je priča o starom porodičnom bogatstvu, za koje, „znaju svi u Crnoj Gori“. Kad se više puta ponovi, ovo objašnjenje će postati sasvim prihvatljivo za buduće generacije nove crnogorske aristokracije, koja je sada u fazi nastajanja. Međutim, možda ni za njih nije sve tako ružičasto.
„Ta tajkunska bogatstva više ne postoje. Tu priču baziram na podacima o kreditima koji se ne završavaju mjesecima ili godinama nakon što su istekli rokovi za njihov završetak. Postoje ljudi u Crnoj Gori koje prati glas i slika nekog bogatstva, čija je imovina danas uglavnom u nekretninama, ali novac je davno potrošen“, kaže Zoran Radulović.
Bankarski poduhvat bivšeg premijera Mila Đukanovića i njegovog mlađeg brata Aca, koji kontroliše Prvu banku, prošao je neslavno, a totalni debakl je spriječen samo zahvaljujući Zakonu o zaštiti bankarskog sistema, čiji je jedini korisnik bila upravo Prva banka.
Zli jezici su govorili da je „premijer Milo Đukanović pozajmio državni novac bankaru Milu Đukanoviću“, a posebna priča je sumnja da 44 miliona državnog novca nisu ni vraćeni, odnosno, da je fingiran kreativnom finansijskom akrobatikom na relaciji Ministarstvo finansija - javna preduzeća.
Po mišljenju direktorke MANS-a, Vanje Ćalović, za preispitivanje imovine postoji mnoštvo kandidata.
„Godinama se spominje gospodin Brković. Pored njega tu su i drugi kumovi. Čini mi se da se imena u Crnoj Gori, u tako maloj zemlji, mogu vrlo lako na prste nabrojati jer svaka lokalna zajednica ima po nekog svog lokalnog tajkuna, a na centralnom nivou se oni više nego dobro ističu“, navodi Ćalović.
Vanja Ćalović ne vjeruje u mogućnost većeg angažovanja Državnog tužilaštva, a advokat Veselin Radulović navodi i konkretan primjer koji ukazuje na moguće razloge za odsustvo odlučne akcije:
„Suprug vrhovne tužiteljice ima privatnu firmu registrovanu na trgovinu voćem i povrćem na veliko. Ta firma konkuriše na tender glavnog grada i dobije posao od nekih stotinu hiljada eura. Taj posao se sastojao u opremanju svlačionica kod bazena novog sportskog centra. Ako to ne izaziva neku minimalnu sumnju kod običnog građanina, makar sigurno možemo zaključiti na osnovu toga da je vrhovna državna tužiteljica na neki način finansijski zavisna od nekih ljudi koji odlučuju o tim tenderima. S tim u vezi teško da se može očekivati da će ona ikada realno pokrenuti neki krivični postupak protiv, recimo, gradonačelnika Podgorice.“