I u BiH politika tretira kulturu kao dekoraciju, a kada joj i izlazi u susret - traži protivuslugu. Ipak, pojedini stvaraoci pokušavaju da razbiju duboko ukorijenjene šablone i predrasude.
Kad je jedan davni Krležin ogled, a pod nazivom „Evropa danas“, doslovno tako – dakle, kao Evropa danas - pročitan od strane kultnog reditelja ovih prostora Harisa Pašovića i postavljen na daske, sve uz uznemirujuću interpretaciju velikog Mikija Manojlovića i slovenačkih legendi pod imenom Lajbah, barem ovdje u Sarajevu, i barem privremeno, uzdrmani su temelji nekih predrasuda - na primjer one o mizernim mogućnostima pozorišne umjetnosti.
U netipičnom teatarskom prostoru, u jednoj je večeri okupljeno bratstvo veće od 2.000 ljudi. Upravo zato što im se pričinilo da pozorište ima smisla. Kralju, ipak, svidjela se gluma. Zašto pojašnjava Haris Pašović:
„Odjednom se u BiH sa ovom predstavom otvorilo jedno pitanje koje do sada u javnosti nije razmatrano - a to je, šta je ta Evropa? Da ona nije neki obećani spas, da onog trenutka kada dođemo u Evropsku uniju ne prestaju svi naši problemi, nego se možda sa dolaskom u Evropsku uniju usložnjavaju.“
Možda je upravo činjenica da je pozorište na ovim prostorima ubrzano počelo bježati od sebe sama, pomenutu predstavu načinila kuriozitetom. Mada su Sarajlije, ali i brojna publika u regionu, imali priliku vidjeti isto tako uvjerljiva ostvarenja, kao „ Klasni neprijatelj“ istog ovog Harisa Pašovića, ili „Helverovu noć“ Dine Mustafića, sve to je premalo da bi se vrijednosna piramida okrenula na glavu.
Tu nam činjenicu potvrđuje i doktor filozofije Sulejman Bosto, koji je naglašeno oprezan kad je pojam umjetničkog angažmana u pitanju.
„Ako pažljivo upotrebim pojam angažiranog, sa ove svijetle strane, onda bi se doista mogli naći pojedinačni primjeri iz područja umjetničke produkcije gdje imate angažirano pozorište ili angažiranu literaturu, u jednom rafiniranom, finom, smislu“, ocjenjuje Bosto.
Tri kulture
Haris Pašović, sa svoje strane, takođe sugeriše pomake, ali nije baš oduševljen brzinom kojom bi ovi procesi mogli krenuti.
„Mislim da se tu i dešava jedan značajan proces, ali ne u onolikoj mjeri u kolikoj bi trebalo, iz prostog razloga što je u našoj politici, kad kažem našoj mislim na politiku na Balkanu, kultura jako potcijenjena. Političari kulturu doživljavaju dekorativno i zato što političari najčešće dolaze iz nekulturnih okruženja. Oni ne razumiju do kraja taj proces“, smatra Pašović.
Mostarski književnik Dragan Marjanović, ne dijeli ni ove mrvice optimizma naznačene kod Pašovića i Boste. Praksa ga je poučila da bude brutalno realan.
„Kad vlast daje kulturi, onda očekuje da joj se kultura svojim smislom, sadržajem i porukom dolično zahvali“, kaže Marjanović.
„Naravno, ima još jedan argument zašto političari ne ljube kulturu – zato što ona pokreće ljude da razmišljaju, ona pokreće ljude na slobodnu misao, a politika ne voli slobodnu misao. Onda, naravno, birači mogu da dovedu u pitanje neke političke prakse“, tvrdi Pašović.
Dragan Marjanović, naprosto insistira na nekim surovim istinama koje podsjećaju na vrtloge bosanskog Bermudskog trokuta. Ovdje kaže postoje tri kulture.
„Kad je jedna posebna kultura u odnosu na druge angažirana, onda to može biti problem za druge kulture. Prevažno je da se napravi nekakav normalan kulturni ambijent i da se te kulture povežu mostovima, kako bi se pokušalo napraviti nešto što se zove angažirana kultura u BiH, od koje će i politika i opće društvene destrukcije pomalo zazirati. To me zapravo ponukala jedna davna misao napisana na robiji od pokojnog Vlade Gotovca koji je rekao - Kad čovjek želi praviti mostove između ljudi, mora računati na to da će katkad biti zgažen ili pljunut“, kaže Marjanović.
Iznad svega, dakle, ostaje da visi veliko pitanje - može li se uopšte očekivati da kultura svojom imanentnom subverzijom, svojom zadaćom da izaziva pobunu, da provocira, da preispituje, prouzrokovati promjene u vrednosnom sistemu, kad upravo njega - vrednosnog sistema - nema.
„To su sve pojedinačna nastojanja. Nema neke sinergije ili neke strategije. Nema jedinstvene estetike i prakse koju bi mogli nazvati baš nekim main stream-om. Meni se čini da nema jer se zapravo i ta kultura i umjetnost ljuljaju s obzirom na ove vibracije ukupne društvene situacije. Jer to što je utrpano u pojam kulture u najširem smislu riječi je kontaminirano onim što se zove popularna kultura, potrošačka kultura, da ne kažem turbo folk kultura, jeftina populistička. Tu moramo jako pažljivo razlučivati stvari. Trebalo bi naći načina da akteri učine nešto zajednički. Mi tu nemamo strategije, ne postoji jedinstvena društvena strategija zato što je to onemogućeno jednim općim lošim stanjem države koja je sama u krizi“, smatra profesor Bosto.
Mi smo, eto, uz pomoć umjetnosti razmišljali o Evropi ona dva sata u pozorištu, a Evropa danas ježi se od Bosanca i Hercegovca na isti način kako je to bilo i juče. Nažalost - moglo bi biti i sutra.
Kad je jedan davni Krležin ogled, a pod nazivom „Evropa danas“, doslovno tako – dakle, kao Evropa danas - pročitan od strane kultnog reditelja ovih prostora Harisa Pašovića i postavljen na daske, sve uz uznemirujuću interpretaciju velikog Mikija Manojlovića i slovenačkih legendi pod imenom Lajbah, barem ovdje u Sarajevu, i barem privremeno, uzdrmani su temelji nekih predrasuda - na primjer one o mizernim mogućnostima pozorišne umjetnosti.
U netipičnom teatarskom prostoru, u jednoj je večeri okupljeno bratstvo veće od 2.000 ljudi. Upravo zato što im se pričinilo da pozorište ima smisla. Kralju, ipak, svidjela se gluma. Zašto pojašnjava Haris Pašović:
„Odjednom se u BiH sa ovom predstavom otvorilo jedno pitanje koje do sada u javnosti nije razmatrano - a to je, šta je ta Evropa? Da ona nije neki obećani spas, da onog trenutka kada dođemo u Evropsku uniju ne prestaju svi naši problemi, nego se možda sa dolaskom u Evropsku uniju usložnjavaju.“
Možda je upravo činjenica da je pozorište na ovim prostorima ubrzano počelo bježati od sebe sama, pomenutu predstavu načinila kuriozitetom. Mada su Sarajlije, ali i brojna publika u regionu, imali priliku vidjeti isto tako uvjerljiva ostvarenja, kao „ Klasni neprijatelj“ istog ovog Harisa Pašovića, ili „Helverovu noć“ Dine Mustafića, sve to je premalo da bi se vrijednosna piramida okrenula na glavu.
Tu nam činjenicu potvrđuje i doktor filozofije Sulejman Bosto, koji je naglašeno oprezan kad je pojam umjetničkog angažmana u pitanju.
„Ako pažljivo upotrebim pojam angažiranog, sa ove svijetle strane, onda bi se doista mogli naći pojedinačni primjeri iz područja umjetničke produkcije gdje imate angažirano pozorište ili angažiranu literaturu, u jednom rafiniranom, finom, smislu“, ocjenjuje Bosto.
Tri kulture
Haris Pašović, sa svoje strane, takođe sugeriše pomake, ali nije baš oduševljen brzinom kojom bi ovi procesi mogli krenuti.
„Mislim da se tu i dešava jedan značajan proces, ali ne u onolikoj mjeri u kolikoj bi trebalo, iz prostog razloga što je u našoj politici, kad kažem našoj mislim na politiku na Balkanu, kultura jako potcijenjena. Političari kulturu doživljavaju dekorativno i zato što političari najčešće dolaze iz nekulturnih okruženja. Oni ne razumiju do kraja taj proces“, smatra Pašović.
Mostarski književnik Dragan Marjanović, ne dijeli ni ove mrvice optimizma naznačene kod Pašovića i Boste. Praksa ga je poučila da bude brutalno realan.
„Kad vlast daje kulturi, onda očekuje da joj se kultura svojim smislom, sadržajem i porukom dolično zahvali“, kaže Marjanović.
„Naravno, ima još jedan argument zašto političari ne ljube kulturu – zato što ona pokreće ljude da razmišljaju, ona pokreće ljude na slobodnu misao, a politika ne voli slobodnu misao. Onda, naravno, birači mogu da dovedu u pitanje neke političke prakse“, tvrdi Pašović.
Dragan Marjanović, naprosto insistira na nekim surovim istinama koje podsjećaju na vrtloge bosanskog Bermudskog trokuta. Ovdje kaže postoje tri kulture.
„Kad je jedna posebna kultura u odnosu na druge angažirana, onda to može biti problem za druge kulture. Prevažno je da se napravi nekakav normalan kulturni ambijent i da se te kulture povežu mostovima, kako bi se pokušalo napraviti nešto što se zove angažirana kultura u BiH, od koje će i politika i opće društvene destrukcije pomalo zazirati. To me zapravo ponukala jedna davna misao napisana na robiji od pokojnog Vlade Gotovca koji je rekao - Kad čovjek želi praviti mostove između ljudi, mora računati na to da će katkad biti zgažen ili pljunut“, kaže Marjanović.
Iznad svega, dakle, ostaje da visi veliko pitanje - može li se uopšte očekivati da kultura svojom imanentnom subverzijom, svojom zadaćom da izaziva pobunu, da provocira, da preispituje, prouzrokovati promjene u vrednosnom sistemu, kad upravo njega - vrednosnog sistema - nema.
„To su sve pojedinačna nastojanja. Nema neke sinergije ili neke strategije. Nema jedinstvene estetike i prakse koju bi mogli nazvati baš nekim main stream-om. Meni se čini da nema jer se zapravo i ta kultura i umjetnost ljuljaju s obzirom na ove vibracije ukupne društvene situacije. Jer to što je utrpano u pojam kulture u najširem smislu riječi je kontaminirano onim što se zove popularna kultura, potrošačka kultura, da ne kažem turbo folk kultura, jeftina populistička. Tu moramo jako pažljivo razlučivati stvari. Trebalo bi naći načina da akteri učine nešto zajednički. Mi tu nemamo strategije, ne postoji jedinstvena društvena strategija zato što je to onemogućeno jednim općim lošim stanjem države koja je sama u krizi“, smatra profesor Bosto.
Mi smo, eto, uz pomoć umjetnosti razmišljali o Evropi ona dva sata u pozorištu, a Evropa danas ježi se od Bosanca i Hercegovca na isti način kako je to bilo i juče. Nažalost - moglo bi biti i sutra.