Antikrizne (anti)mere

Stiče se delimično utisak da političke elite koriste ovu krizu kao izgovor da nastave sa starom praksom, koja podrazumeva korupciju, razmeštanje partijskih kadrova, a sve u cilju namirenja uskih, kratkoročnih interesa. O strategiji i viziji kako ova društva treba da izgledaju jednog dana kada kriza prođe, teško je govoriti.

*****

Međunarodni monetarni fond (MMF) sporazumom sa Beogradom obećao je Srbiji tri milijarde evra do aprila 2011. godine, a država je kao prvu meru, kako bi ispunila uslove za dobijanje preko potrebnog novca za opstajanje u uslovima svetske finansijske krize, odmah uvela novi porez i najavila zamrzavanje plata. Građani, preko čijih leđa će se opet najviše lomiti, u čitavoj priči imaće priliku da kupuju u prodavnicama za siromašne, dok je kao svoj doprinos vlada obećala moguće smanjenje broja ministarstava. Iz Beograda, Zoran Glavonjić:

Svi građani Srbije koji imaju mesečne prihode veće od 12.000 dinara, što je oko 120 evra, biće oporezovani sa šest odsto, i taj porez odnosiće se na plate, penzije, ugovore o delu, honorare, isplate od dividendi i sve druge prihode. Taj porez je između ostalih mera, Srbiji, koja za 2009. godinu ima budžet od 750 milijardi dinara, potreban kako bi, kako je rekla ministarka finansija Diana Dragutinović, uštedela 100 milijardi, koliko nedostaje:

„Ono što bi bilo najbolje jeste da smanjimo rashode za 100 milijardi dinara. To nije uvek moguće i zato smo se opredelili za kombinaciju mera. Pri čemu je više, praktično 60 posto, pokriveno smanjenjem rashoda. Ostatak do 100 jeste veći prenos dividendi od javnih preduzeća u republički budžet. Sada, privremeno, u periodu od dve godine, sto posto dobiti biće prebačeno u budžet i tek ostatak tom privremenom naknadom.“

Rebalansom budžeta biće zamrznute plate i penzije u ovoj godini na nivo iz decembra 2008. godine. Dakle, narodu predstoji, kako se to u sličnim prilikama kaže, jako stezanje kaiša, koji se, pored toga što se žali na nove namete, pita šta će političari koji vode državu sami učiniti da se kriza lakše prebrodi. Kao uvertira pred uvođenje novog poreza, koji je vlast nazvala privremenom naknadom, baš par dana pred dogovor sa Međunarodnim monetarnim fondom, u medijima se pojavila informacija da vladajuće partije, Demokratska stranka i G17 plus, razmišljaju o smanjenju broja ministarstva u Vladi Srbije, sa 25 na 20 ili 15. Ukoliko bi do toga došlo, kao i do smanjenja javne administracije, kaže za naš program Slobodan Ilić, državni sekretar u Ministarstvu finansija, uštede ne bi bile ogromne, ali bi sam potez bio izuzetno važan:

„Ono što je mnogo bitnije od obima tih ušteda, to je poruka koju država šalje svim učesnicima u javnom i ekonomskom životu, a to je da se, počev od države, obavljaju značajne aktivnosti i mere kojima se štedi. Pa se to, razumljivo, očekuje i od nekih nižih nivoa, lokalnih samouprava, javnih preduzeća na nivou republike, javnih komunalnih preduzeća do onih koji čine privatni sektor u ekonomskom smislu."

Iako bi to mogao biti lep simbolički gest, rekao je za naš program profesor ekonomije Vladimir Vučković, saradnik Ekonomskog instituta iz Beograda, potrebno je da država na ličnom primeru pokaže mnogo više u nameri da štedi. Kada se radi o spašavanju ekonomije u vreme krize, po mišljenju Vučkovića, u Srbiji, koja je još partijska država u kojoj stranački kadrovi zauzimaju javna preduzeća, model po ugledu na američku i privredu zapadne Evrope – da država kroz davanje pomoži na neki način uđe u vlasništvo preduzeća, o kom se, doduše, vlast nije izjašnjavala, jednostavno ne bi bio dobar:

„Privatizacija je kod nas išla dosta sporo i pokazalo se da se u nekim segmentima država nerado odriče vlasništva, jer su to bili zaista izdašni izvori finansiranja različitih partijskih potreba, a verovatno i za zadovoljavanje nekih ličnih, privatnih i uskih interesa. Tako da najveća opasnost koja bi proistekla iz nekakvog podržavljenja jeste to što bi se država kasnije nerado povlačila iz takvog vlasništva.“

Slobodan Ilić, iz Ministarstva finansija, tvrdi da država neće odustati od najvažnijih reformi ni u vremenu krize i dodaje da je opredeljenje da se one maksimalno ubrzaju:

„Država će se u korporativni sektor uključivati u onoj meri koju omogućava tržište. Dakle, tržišni mehanizmi će biti dominantni, kao što je recimo deo koji se odnosi na subvencionisanje kamata vezanih za poboljšanje likvidnosti realnog sektora, dakle kroz jedan tržišni način. Država će pomagati time što će pronalaziti načine da adekvatno izvrši svoje dugove koje ima prema realnom sektoru.“

Kada se radi o javnim preduzećima, interesantno je da nijedan od nekoliko rukovodilaca koje smo pozvali nije želeo da razgovara na temu ekonomske krize, očekujući kakve će država korake preduzeti. Milan Janković, predsednik Privredne komore Beograda, izjavio je za naš radio da bi bilo pogubno da u taj sektor država upumpava novac, kog ionako nema, već da bi dobro bilo da se odrede strateški važne firme:

„Sve treba staviti u tržišnu, komercijalnu konotaciju, dati mogućnost i podeliti na tri dela. Jedno su radnici radno sposobni za ubuduće i oni kojima treba pomoći da odu u penziju, a drugo je tehnička i tehnološka opremljenost delova preduzeća da nastave proizvodnju ako ima interesa i komercijalne potrebe, ili ih likvidirati i zatvoriti.“

Po mišljenju Milana Jankovića, problem viska radnika ne bi bio veliki ako se oni prekvalifikuju za druge poslove:

„Rečenica koja kaže – sačuvajte radna mesta – je dobra poruka, ali za privrednike nije prava ili prva poruka. Treba sačuvati preduzeće koje zapošljava postojeće radnike. Ili još bolje, to preduzeće treba da zaposli nove radnike. Jer, parametri koje smo mi imali – da 1, 1 radnik izdržava jednog penzionera, nisu dobri. čak i kad je to bilo 1,5 prema 1,0.“

Kada se radi o privatnim firmama, svaka se snalazi u okviru svojih mogućnosti, ali im ne bi škodila ni pomoć države. Monika Živojinović, iz akcionarskog koncerna Bambi-Banat, čuvenog konditorskog proizvođača, kaže za naš program da je ova kompanija, i u uslovima svetske krize, dobro počela godinu, jer je prodaja porasla za 20 odsto, da je počela štednju na svim nivoima, ali dodaje da ima i problema:

„Moram priznati da se to pre svega ogleda u likvidnosti kompanije, odnosno u naplati potraživanja. tu generalno imamo problem, kao i većina kompanija koje uspešno funkcionišu u našoj zemlji. Pomoć koju bismo očekivali svakako jeste kroz subvencionirane kredite, upravo za likvidnost, od strane države. Već smo pripremili aplikaciju za te kredite.“

Dok državne i privatne firme čekaju poteze vlasti, građani su prvu pomoć već dobili i to u obliku prodavnice za siromašne. Kako je zabeležio naš Radovan Borović, u Beogradu je otvorena prva takva, pod nazivom SOS market:

„Moja penzija iznosi 7.000 dinara, a nas je dvoje. Muž ne radi nigde.“

„Nemam ni penziju, ni platu.“

„Izvadila je Marlboro iz džepa i mobilni telefon koji košta 250 eura. Ako se tako bude radilo, neće nas spasiti ni MMF.“

„Ne znam šta da vam kažem. Izgleda da će biti najjeftinije kad odem na groblje.“

Kritikuju stručnjaci, sindikati, građani

Nadležni u BiH tvrde da preduzimaju sve neophodne mere u cilju saniranja krize. Stručnjaci, sindikati i građani pak smatraju da vlasti ne samo da nema u rešenje, već da se kriza i zloupotrebljava kako bi se nedostatak novca u budžetima, izazvan i rasipništvom, nadoknadio stalnim uvođenjem dodatnih nameta. Milorad Milojević:

Bosna i Hercegovina će se, prema procjenama mnogih stručnjaka, tek suočiti sa veoma teškom ekonomskom krizom. Kriza je, doduše, već tu, a njen početak obilježen je kroz gubljenje radnih mjesta. Samo u zadnja četiri mjeseca, bez posla je ostalo preko 20 hiljada ljudi. Svaka deveta firma u državi je blokirana zbog problema sa finansijama, a i sve češći su zahtjevi za finansijsku pomoć vlada, kako se ne bi gasila proizvodnja. Mjere za borbu protiv krize uglavnom su prepuštene entitetima zbog komplikovanog političkog sistema, a državne institucije ne uspijevaju da realizuju ni ono malo što je planirano, kaže zamjenik ministra finansija i trezora u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine Fuad Kasumović. Naveo je primjer nerada Fiskalnog vijeća koje bi trebalo da koordiniše rad svih institucija u državi po pitanju ekonomske krize:

„To Fiskalno vijeće, kojim predsjedava predsjedavajući Vijeća ministara gospodin Špirić, veoma je malo radilo. Poslije medijskih i raznoraznih drugih pritisaka, sastali su se par puta, ali najmanje su vremena posvećivali finansijskoj krizi ili recesiji koja je zahvatila i BiH. Mjere koje su donijeli ili koje donose, pretežno se još uvijek odnose na ono šta nam je ostalo iz bivših vlada ili iz bivšeg sistema i ako dalje, jer skoro sve mjere koje su donijeli vezane su za sredstva koja smo dobili iz sukcesije, a neke mjere je donijela Centralna banka BiH.“

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je 47 mjera za borbu protiv ekonomske krize. Nešto slično je urađeno i u Republici Srpskoj. Entitetski Premijer Milorad Dodik ističe kako se nastoje zaštiti prije svega najugroženije kategorije i radna mjesta:

„Te mjere su konkretne, sa jasno postavljenim ciljevima, predviđene za brzo dejstvo i obuhvataju sve segmente društva. S tim što su restriktivne za javnu potrošnju, u domenu državnih organa prije svega – zamrzavanje plata, materijalnih troškova i nabavki… a podsticajne u domenu privrede koja treba da poboljša likvidnost, da obezbijedi razvoj dodatnog zapošljavanja, da poveća domaću tražnju kroz javne investicije i da se realizuju investicije kroz razvojni program Republike Srpske.“

Slika na terenu pak govori drugu priču, odnosno da vlasti i nemaju pravi recept za borbu protiv krize. Negdje pred gromoglasne najave o svjetskoj recesiji, u Banjaluci je u oktobru prošle godine potpisan ugovor o privatizaciji banjalučke robne kuće „Boska“. No kupac, konzorcijum Delta Zextra, ni do danas nije uplatio oko tri miliona maraka za državni kapital. Oko 240 radnika smatraju da su zbog krize ostavljeni na cjedilu. Predsjednica sindikata „Boska“ Branka Gostić:

„Otkad se dogodila prodaja, dakle od prošle godine, kad je potpisan ugovor o prodaji, ništa se nije dešavalo – plata nema, radnici nemaju od čega živjeti. U ,Boski‘ su ugrožena ljudska prava radnika.“

U fabrici za proizvodnju Koksa iz Lukavca, sa dijelom državnog kapitala, takodje su osjetili udar krize. Smanjenje proizvodnje dovelo je već do kašnjenja u isplati plata za oko hiljadu radnika. Zamjenik generalnog direktora koksare Faik Buševac kaže da postoji mogućnost da do povećanja proizvodnje ipak dođe, ali da bi se do tada preživjelo, potrebna je pomoć od barem 10 miliona maraka kredita od Vlade Federacije BiH:

„Nema potrebe za koksom u onoj mjeri u kojoj je bilo ranije. Samim tim što nema potrebe za koksom, pala je cijena. Ono malo što se prodaje, prodaje se ispod cijene. Uprava i osnivač nisu sjedili skrštenih ruku, tražile su se mogućnosti izlaza iz te situacije. Na vidiku je ugovor sa Indijom. U međuvremenu, dok se sve to reguliše, treba nam pomoć da preživimo.“

Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Edhem Biber, boji se da posljedice krize uskoro biti još drastičnije. Savjet ministara mora preuzeti aktivniju ulogu, jer entiteti provode neke palijativne mjere koje samo trenutno pomažu. Nema dugoročnih rješenja, navodi Biber:

„Ako želimo da ublažimo krizu, mislim da bez milijardu i po maraka država neće moći izaći iz krize. Zato je jako važna uloga države, državne vlasti da potraži ta sredstva. Tih sredstava iz domaćih resursa i rezervi očito nema.“

Ekonomistkinja Svetlana Cenić, mišljenja je da vlasti ne samo da nemaju rješenje za krizu, već da se kriza i zloupotrebljava kako bi se nedostatak novca u budžetima, izazvan najprije rasipništvom, nadoknadio stalnim uvođenjem dodatnih nameta:

„Prvo su podigli u Republici Srpskoj davanja privredi, zatim se na mala vrata uvode nekakve dadžbine, plaćanje nekakvih komisija… Pogledajte samo ovaj idiotizam oko popunjavanja obrasca za porez na nekretnine i evidentiranje. Kad sve normalne države smanjuju dadžbine, u ovoj nenormalnoj državi se povećavaju, jer ima nenormalnu vlast. U Federaciji BiH uvode plaćanje poreza na doprinos, na topli obrok, na regres, na sva davanja mimo plaće. Znači, i stanovništvo i privreda su još više opterećeni. Jedino o čemu nisu razmišljali, to je da smanje svoje plate.“

Pitali smo i građane da li oni osjete efekte mjera za ublažavanje krize koje provode vlasti:

„Oni sebi daju dobre plate, a obični smrtnik radi 40 godina i kad ode u penziju, kad mu treba i ljekar i sve moguće, vrlo teško živi. Ja bih volio sresti čovjeka ovdje koji bi rekao da mu je dobro.“

„Vlada je napravila grešku što nije uvela neke poreske olakšice za mala i srednja preduzeća, a ne da svaki dan nameće nove i nove takse.“

„Uveli su štednju na svim poljima. Vidim da krešu malo veće plate, što i treba.“

Stručnjaci Svjetske banke, na primjer, pozdravili su donošenje nekih mjera u BiH kojima se nastoji očuvati stabilnost prije svega bankarskog sektora. No oni strahuju od toga kako će se provesti ono što je napisano. I svjetska banka upozorava na činjenicu da ne postoji dovoljno koordinacije između različitih nivoa vlasti o provođenju mjera. Svjetska banka trenutno ima odobrenu pomoć Bosni i Hercegovini od 280 miliona dolara, koja još čeka na realizaciju. Tu je i dodatni jedan iznos od 270 miliona dolara, koji bi bio namijenjen kreidtiranju malog i srednjeg biznisa. Međutim, to je uvjetovano sklapanjem aranžmana sa MMF-om, te zahtjevom za smanjenje naduvenih socijalnih izdvajanja koja ne dolaze do onih kojima su stvarno potrebna.

Kredita skoro da nema, računi blokirani

Crnogorska Vlada nastoji da ublaži krizu raznim merama podrške finansijskom sektoru i smanjenjem troškova državnog aparata. Međutim, kredita skoro da nema, što ima za posledicu da su blokirani računi sve većeg broja preduzeća zbog nelikvidnosti. Esad Krcić:

„Pred nama je dokapitalizacija Elektroprivrede Crne Gore, koja će u sistem upumpati od 300 do 500 miliona eura. Čim taj tender bude gotov, raspisujemo tender za izgradnju hidroelektrana na Morači – projekat vrijedan novih 500 miliona eura. Po okončanju tendera za izgradnju Velike plaže i Ade, dobićemo partnera koji je spreman da na taj lokalitet uloži 26 milijardi eura.“

Ovo je nedavno najavio crnogorski premijer Milo Đukanović tokom jednog od nastupa u okviru kampanje za predstojeće parlamentarne izbore. Međutim, u dijelu javnosti, ove optimističke najave su upravo i čitane kao dio predizborne kampanje, ali i kao dokaz velike zavisnosti Crne Gore od stranih investicija jer, očigledno, novca nema dovoljno bez priliva sa strane. Činjenica je i da postoje značajni problemi u privredi i finansijskom sektoru. Iako je iz Centralne banke saopšteno da je u prvih 15 dana marta zabilježen neto rast depozita od 47 miliona eura, što se tumači kao uvjerenje građana da su banke sigurne, kredita nema. Privrednici, kao najveći problem sa kojim se suočavaju, navode upravo nedostatak kreditne podrške.

Došlo je do velike nelikvidnosti, banke odobravaju veoma malo kredita i zbog toga su uslovi poslovanja značajno otežani, rekao je za naš program Đorđe Goranović, vlasnik i direktor Mesne industrije Goranović:

„Bilo bi dobro da banke u narednom periodu, u skladu sa svojim mogućnostima, počnu odobravati kredite, kako bi se generisala potrošnja. Generisanje potrošnje omogućava da proizvođači plasiraju svoje proizvode. To je lanac koji obezbjeđuje nivo rasta ili zadržavanja ekonomskih aktivnosti koje su bile u prethodnom periodu.“

Da li je u suočavanju sa svjetskom ekonomskom krizom, država uradila baš sve na pravi način i u pravom trenutku teško je reći, rekao je Milovan Đuričković, direktor Aerodroma Crne Gore, jednog od malobrojnih crnogorskih preduzeća koja su još uvijek u državnom vlasništvu, ali dodaje da je njegova kompanija stabilna i da za sada ne trpi nikakve negativne posljedice:

„Znam da su mjere preduzete u bankarskom sektoru veoma kvalitetne“, kaže direktor crnogorskih aerodroma, koji ipak primjećuje da je „najveći problem svakog menadžera danas – kako naplatiti robu, odnosno, uslugu.“

„Mi imamo veliki broj partnera iz cijelog svijeta, ali i regiona, kao što je JAT. Trenutno stanje je zadovoljavajuće, ali pažljivo pratimo šta se događa na tim tržištima“, rekao je Đuričković:

„Da li će država posegnuti za nekim dodatnim instrumentima ili vratiti neke ranije instrumente, kao što su akceptni nalozi, da li će se osnažiti dio bankarskog sektora da daje garancije ili će se održati likvidnost tih preduzeća, teško je sada predvidjeti.“

Vlada je, u nastojanju da se prilagodi uslovima koje diktira ekonomska kriza, između ostalog preduzela i mjere štednje. Polovinom februara je obustavljen prijem svih zahtjeva za novo zapošljavanje, nabavka putničkih i privrednih vozila, informatičke opreme, kao i zaključivanje novih ugovora za savjetodavne usluge.

Pored toga, odlučeno je da se na neophodni minimum smanje troškovi za službena putovanja, reprezentaciju, telefonske račune i gorivo. Iako pozitivne, mjere su ocijenjene kao zakašnjele, pa se postavlja pitanje – koliko je država uopšte spremna da svojim primjerom ukaže na neophodnost maksimalne štednje, prije svega smanjivanjem sopstvenog prevelikog i skupog aparata.

Predrag Bošković, član Vladinog Savjeta za privatizaciju, ne slaže se sa ocjenom da je državni aparat predimenzioniran:

„U onome što nas slijedi u procesu pridruživanja Evropskoj uniji (EU), bojim se da ni ovo kadrova što trenutno imamo nije dovoljno da prate sve one aktivnosti koje su neophodne da bi se adekvatno odgovorilo na sve one zahtjeve koje treba ispuniti u procesu približavanja EU.“

Generalni sekretar Unije poslodavaca Vladimir Čurović smatra da pitanje kresanja državnog aparata ima dvije dimenzije.

Izražen je određeni nivo spremnosti za racionalizaciju i pojeftinjenje funkcionisanja državnog aparata i administracije, ali mjere koje su preduzete svakako nijesu dovoljne, ocijenio je Čurović:

„Postavljanje se pitanje svrsishodnosti smanjenja potrošje. Jer, nije svaki oblik budžetske potrošnje negativan u ovim okolnostima. Upravo jedna od mjera koju preduzimaju neke od zemalja je upravo stimulisanje budžetske potrošnje, kako bi se kroz nju generisala potražnja, i na taj način donekle ublažili efekti krize.“

Generalni sekretar Unije poslodavaca kaže i da pitanje unutrašnjeg duga predstavlja vjerovatno najveći problem većine privrednih subjekata u Crnoj Gori i jedan od ključnih prioriteta u regulisanju krize. Vladimir Čurović naglašava da nadležni organi moraju raditi na pronalaženju rješenja, a da kriza u bankarskom sektoru samo otežava prevazilaženje problema.

Činjenica je da je manjak novca među preduzećima povećao broj neplatiša. Podaci Centralne banke o sprovođenju prinudne naplate u platnom prometu, na kraju februara ove godine pokazali su rekordnu nelikvidnost u privredi, jer više od 10.000 firmi ima blokiran račun sa ukupnim dugom od blizu 110 miliona eura, s tim što su stvarni dugovi sigurno mnogo veći, jer statistikom nijesu obuhvaćeni dužnici kojima nijesu blokirani računi.

Sekretar Ministarstva finansija Damir Šehović kaže da se upravo na ovoj pojavi jasno vidi da se svjetska ekonomska kriza odrazila i na stanje u Crnoj Gori, te da je Vlada do sada već upotrijebila paket mjera vrijedan oko 350 miliona eura, odnosno, 10 posto bruto-domaćeg proizvoda, što je, po Šehovićevim riječima, višestruko u odnosu na slične pakete u ostalim zemljama.

Vlada će preduzeti i dodatne mjere, čime će problem naplate potraživanja kroz obezbjedjivanje dodatne likvidnosti bankarskog sistema svesti na najmanju moguću mjeru, kaže optimistički, Damir Šehović, sekretar Ministarstva finansija:

„Kreditna podrška od 50 miliona eura, za koju je Vlada Crne Gore dala garanciju, već se realizovala. A nešto slično nas očekuje i u aprilu mjesecu. Vlada je za te namjene obezbijedila još dodatnih 100 miliona eura, koji su predviđeni budžetom za 2009. godinu. Ukoliko tome dodamo i činjenicu da nas u drugoj polovini godine očekuje i realizacija krupnih kapitalnih projekata, onda smo svakako sigurni da će taj problem u narednom periodu biti značajno manji nego što je to danas.“

Pod plaštom krize, međutim, javljaju se i pojave kojih nema u statistici. Govori se o menadžerima koji krizu koriste kao izgovor za smanjivanje plata radnicima, a pominje se i veliki broj otpuštanja u malim firmama koje broje dva-tri zaposlena. Često se može čuti i ocjena da i sama vlast koristi krizu kao izgovor za odlaganje reformi, da bi se još neko vrijeme koristio prostor za razne zloupotrebe radi ispunjenja ličnih ili partijskih interesa. Uslijed krize, odustalo se od brojnih investicija i nekih razvojnih projekata, a u kontekstu realizacije reformi, upravo krizni period treba iskoristiti, kaže Vladimir Čurović, generalni sekretar Unije poslodavaca:

„Kriza je upravo plodno tlo za sprovođenje određenih reformi. Tako da tu priliku ne bismo smjeli propustiti da sprovedemo neke, možda čak i dublje reforme.“

Nezadovoljstvo mjerama štednje

Hrvatska je Vlada posljednjih tjedana donijela niz antirecesijskih mjera i ušteda u ministarstvima i javnim poduzećima. Vlada je Saboru poslala prijedlog rebalansa budžeta u kome bi trebalo da se uštedi pet i po milijardi kuna – oko 750 milijuna eura. Međutim, ni privatni sektor, ni analitičari ni građani nisu zadovoljni načinom kako se vlada ponaša u recesiji, kao ni Vladinim mjerama štednje, koje javnost doživljava kao neiskrene i nedostatne. Iz Zagreba, Enis Zebić:

Prvo se dugo vremena odbijalo i samu pomisao da će globalna kriza doći i u Hrvatsku. Kada su se neke europske ekonomije počele urušavati, svi su u Hrvatskoj kovali u zvijezde guvernera Središnje banke Željka Rohatinskog, koji je inzistiranjem na disciplini i visokim obveznim rezervama onemogućio da domaće banke ulete u špekulacije i da i Hrvatska postane dio financijske krize. Banke su i dalje stabilne, međutim kriza je počela zahvaćati realni sektor. Nezaposlenost u veljači je porasla za jedan posto prema veljači prošle godine, ono što je pred nekog vremena bio veliki minus za Hrvatsku – razmjerno malen izvoz – sada je postao veliki plus, jer otkazivanje narudžbi iz svijeta neće imati alarmantne posljedice. Vlada je donijela niz mjera – od štednje u ministarstvima i javnim poduzećima, preko rasterećenja gospodarstva od parafiskalnih nameta, do obaveze da javna poduzeća krenu konačno ipak u roku od dva mjeseca plaćati račune, a ne da svoj novac morate od Hrvatskih auto-cesta ili Hrvatskih željeznica čekati po pola godine. Međutim, gotovo da nitko nije impresioniran ponašanjem države u krizi, čak naprotiv! Za naš radio govori predsjednik uprave zagrebačkog „Elektrokontakta“ i potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore Vladimir Ferdelji:

„Gotovo ništa konkretno nije učinjeno. Puno se priča, a užasno malo se radi. Svi imamo osjećaj da Vlada ipak čeka te lokalne izbore, da ružne vijesti ne bi saopćili narodu u krivom trenutku. Mjere koje potiču likvidnost, a koje bi trebale prisiliti javna i državna poduzeća da plaćaju u okviru dva mjeseca, ne ostvaruju se. Dugovanja nisu namirena. Taj rok je i dalje jako dugačak. Ne vidim da se bilo što u javnim poduzećima promijenilo.“

Najnoviji potezi kojima je aktualna garnitura htjela pokazati kako se štedi „od glave“, bilo je postrožavanje uvjeta za povlaštenu saborsku mirovinu. Najava da će se stroži uvjeti primjenjivati tek na sljedeću generaciju zastupnika, ogorčila je čak i zastupnike vladajuće koalicije. Silvano Hrelja iz Hrvatske stranke umirovljenika:

„Moram iskreno reći da sam i ja iznenađen, jer sam i ja očekivao da će se to uraditi za sadašnji saziv Sabora. Onda smo mogli i krizu ,odgoditi‘ za neka druga vremena.“

Sa ocjenama da još nema nikakvih pozitivnih učinaka od vladinih antirecesijskih mjera, slaže se u razgovoru za naš radio i urednik „Forbesa Hrvatska“ Viktor Vresnik. Međutim, morat će se trznuti, i to i prije lokalnih izbora u svibnju:

„Mislim da će se Vlada početi ponašati drukčije i prije lokalnih izbora, jer jednostavno nema vremena čekati. To se vidi po ovim najavama dolaska MMF-a. Dakle, oni ga moraju pozvati i vjerojatno će to krenuti prije lokalnih izbora. Moj dojam je bio da se cijelo vrijeme koristi MMF više kao babarogu, koja tjera primjerice sindikate da pristanu na zamrzavanje plaća, nego kao jedna realna opcija. MMF je uvijek bio babaroga, to je točno, ali ja mislim da će ga oni jednom morati pozvati. Što samo po sebi nije loše.“

Uz ostalo, to vjerojatno pokazuje da oni ne žele preuzeti političku odgovornost za mjere, nego će reći – nismo mi, to je MMF.

„Sasvim sigurno.“

U Vladi odbijaju samu pomisao na stand-by aranžman sa MMF-om. Premijer Ivo Sanader:

„Tada više ne bi bilo pitanje rezanja plaća šest ili 10 posto, nego 20 ili 30, kao što je bilo prije sedam-osam godina, u puno boljim vremenima nego što su ova. Bilo bi rezanja mirovina, a mi želimo mirovine obraniti, mi želimo obraniti i porodiljine naknade i dječji doplatak.“

Kako pojeftiniti državu? Plaće državnih i javnih službenika najveća su stavka u rashodima. Kako tu uštedjeti? Naš sugovornik Vladimir Ferdelji ne misli da treba štediti na plaćama liječnika i nastavnika. A gdje štedjeti?

„Ono što se mora smanjivati jesu administrativne procedure, koje zahtijevaju taj veliki broj zaposlenih. Ono što se mora smanjivati je sasvim sigurno ovaj način lokalne samouprave sa 400 općina i 20 županija.“

Pregovori sa sindikatima niti su zabavni, niti donose ozbiljne pomake nabolje:

„Mi budžet ne trebamo smanjiti za milijardu ili dvije, to smanjenje se treba kretati u desetcima milijardi. Ja napominjem da je 2005. godine budžet Hrvatske iznosio 80 milijardi kuna, a danas iznosi 130 milijardi kuna. U tri godine on je narastao za 50 milijardi kuna. Da se svedemo na javnu potrošnju od 2005. godine, mislim da se mnogo štošta ne bi promijenilo u Hrvatskoj, a rasterećene bi bilo znatno veće.“

U međuvremenu, ni uz najbolji trud, u našoj anketi nismo pronašli nikoga tko bi pozitivno ocijenio dosadašnje ponašanje Vlade:

Da li se Vlada ponaša odgovorno u krizi? Da li pokazuje svojim primjerom kako valja štedjeti?

„Ne. Definitivno ne pokazuje. Dolaze na razgovore s sindikatima i govore kako treba štedjeti, a imaju najnovije audije A8 i slične gluposti. Dakle, oni ne znaju kud bi sa novcem, a hoće da štede na onima koji su najviše trpjeli.“

„Vlada se ne ponaša racionalno i ne daje nikakav primjer. Jer, njima je dobro, svi imaju visoke plaće i ne razmišljaju o tome kako je drugima.“

„Mislim da su se prekasno počeli boriti s krizom, prekasno su priznali da kriza postoji i nisu poduzeli potrebne mjere.“

„Trebali bi štedjeti sami, na svojim plaćama. Trebali bi smanjiti troškove službenih putovanja.“