Osmog maja 1945. godine saveznici su prihvatili bezuvjetnu predaju njemačke vojske. Bio je to kraj nacističkog Trećeg Reicha i rata u kojem je život izgubilo više od 70 milijuna ljudi, civila i vojnika. U nekim dijelovima Europe, pogotovo onim istočnim, borbe su se vodile još nekoliko tjedana nakon 8. maja, ali taj se datum smatra danom kada je službeno otpočeo mir. Antifašistička koalicija je pobijedila naciste. Kapitulaciju Njemačke objavio je Winston Churchill:
Zašto se i 65 godina od pobjede antifašizma nad fašizmom, neke države Zapadnog Balkana toliko strasno žele ugurati među poražene, falsificirati vlastitu prošlost, slaviti fašističke i kolaboracionističke režime? Mijenja li se odnos prema prošlosti i koliko generacije rođene u ratnim devedesetima znaju o antifašističkoj prošlosti na ovim prostorima? BiH: Deklarativno protiv zločina
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj su donesene glavne antifašističke odluke kada je u pitanju regija. No danas je to država koja nema ni zakon o zabrani upotrebe fašističkih simbola, država razapeta između onih koji antifašizam poštuju i onih koji nisu javno za, ali se i ne ograđuju od neofašizma.
Bosna i Hercegovina je nakon Neretve, Kozare, Sutjeske, Drvara, još jednom bila poprište najkrvavijih obračuna. Predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata Jure Galić kaže kako se zemlja ni danas nije oslobodila fašizma:
„Bosna i Hercegovina danas, kao cjelina, i to u svim oblastima - od politike, kulture, međunacionalnih odnosa, međuljudskih odnosa - je sva u fašizmu. Ona je stvorena, ne da bi se unaprijedila i da bi se od nje stvorila država, koja bi bila domovina svih naroda, već da bi je pokorili, da bi je opljačkali, da bi je razgrabili. Sve je skoncentrisano na podjele, sve je skoncentrisano na razvaljivanje, sve je skoncentrisano na vladanje - i to na vladanje na način izvlačenja lične koristi.“
Upravo takva Bosna i Hercegovina, koja ne može ni do danas da se odredi ko su bili fašisti, a ko antifašisti, nema ni Zakona o zabrani upotrebe fašističkih simbola, niti onaj kojim se obilježava Dan holokausta ili kojim se osuđuje najveći zločin nakon II svjetskog rata - genocid u Srebrenici. Sve je tek deklarativno.
Pokušaji da se Zakon u nekoliko navrata usvoji su propali i završeni svađama. Tako je zastupnik SDP BiH, Denis Bećirović, čija je partija nekoliko puta i predlagala Zakon, nedavno imao verbalni okršaj s Dragom Kalabićem, zastupnikom SNSD u Parlamentu BiH, na ovu temu.
„Gospodine Kalabiću, mogao bih Vam još svašta reći, pa i to da ste u ustavno-pravnoj komisiji u Parlamentu branili Dražu Mihajlovića. Govorili ste i pitali - Hoćemo li moći pjevati pjesme o Draži Mihajloviću. Sada Vam javno kažem - Draža Mihajlović je ratni zločinac i zlikovac. U istočnoj Bosni, od Trebinja, preko Nevesinja, Foče, Goražda, do Zvornika i Vlasenice, nema porodice u kojoj neko u užoj i široj familiji nije stradao od koljačkih jedinica Draže Mihajlovića, kao što u Krajini gotovo da nema srpske porodice u kojoj neko nije stradao od ustaških pokolja.“
„Šta mislite, da postoji samo Vaša istina o Draži Mihajloviću? Vi ste neviđeni lažov. Gledajući Vas u oči, gospode Bećiroviću, kao predlagača Zakona, pitam Vas - Hoće li sutra neko ići u zatvor ako bude pjevao pjesme o Draži Mihajloviću? Možda sam radi trojstva trebao da dodam i handžar diviziju, domobrane i ustaše. Toliko je Vaše politikanstvo. Niste smjeli to da kažete. Niste imali hrabrosti da kažete ovo - Da, mi iz SDP-a mislimo da ko god zapjeva pjesmu o Draži Mihajloviću treba da ide u zatvor.“
I dok politika ne može naći modus kojim bi se vodila u deklarisanju fašističkih ili neofašističkih pojava, uz prepoznatljivu četničku ikonografiju i ovacije u Višegradu je dočekan Mitar Vasiljević, nakon što je odležao dvije trećine, od ukupno 15 godina zatvorske kazne, na koju ga je Haški sud osudio zbog ratnog zločina nad Bošnjacima u ovom gradu.
U blizini Višegrada, dan kasnije, u mjestu Draževina, pripadnici Ravnogorskog pokreta obilježili su godišnjicu hapšenja četničkog vođe Draže Mihajlovića na tom području.
No, u novijoj su istoriji vlastu u Republici Srpskoj procijenile da se isplati koketirati s organizacijama i ličnostima koje imaju dodira s fašizmom. Predsjednik Helsinškog odbora Republike Srpske Branko Todorović: „Mnogo toga što se desilo lošeg u Bosni i Hercegovini, prije svega mislim na zastrašujuće zločine u Zvorniku, Prijedoru, Srebrenici, na neki način je povezivano upravo sa tradicijom, povezivano je i sa četništvom, a neki zločini su urađeni upravo pod crnim četničkim barjakom ili kokardom. Zaista je poražavajuće za Republiku Srpsku, gdje naši političari deklarativno govore o evropskim integracijama, o evropskim vrijednostima, da se ne nađe riječ osude za one koji veličaju zločine, koji veličaju fašizam i te mračne sile za koje smo mislili da su prije 60 i više godina poražene.“
Vaš browser nepodržava HTML5
Četnici u Srebrenici
Četnici u Srebrenici u julu 2007
U međuvremenu građani Bosne i Hercegovine ipak prepoznaju pojave fašizma u društvu, koje je nastalo na antifašističkim temeljima:
„Još uvijek je to skriveno, zamotano kroz politiku, ali u radu Parlamenta, u radu državnih institucija vidite da ima fašizma.“ „Fašizam je protiv nacionalizma, protiv ovoga što se danas radi ovdje kod nas.“ „Fašizma ima u politici.“ „Na Facebooku možete da vidite koliko takvih grupa tamo postoji.“
Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić: „Ne bih rekao eksplicitno da je Bosna i Hercegovina fašističko društvo. Ona ima elemenata protofašizma, osobito kada je u pitanju dominantni kolektivistički oblik političkog organiziranja. To je neizbježno i u suprotnosti je sa dominantnim liberalno-demokratskim načelima na kojima počiva moderna Evropa. Dominantan politički model organiziranja je kolektivistički i on nužno nosi sobom i elemente protofašizma, koji može eskalirati u krize.“
Zemlja u kojoj su donesene glavne antifašističke smjernice, danas je razapeta između onih koji slijede tekovine i onih koji nisu javno za, ali se ne ograđuju od neofašizma.
Biće da je uvijek bilo dilema ove vrste, makar to bilo i u šali:
- Pitala me učiteljica - De ti meni reci ko su bili partizani. - Pa, šta ste rekli? - Rekao sam istinu da su partizani bili fini, dobri ljudi, koji su nas oslobodili i dali nam slobodu. - Pa dobro ste rekli. U čemu je problem? - U drugom pitanju. - A šta je drugo pitanje? - Ko su bili ustaše? - Šta ste rekli? - Istinu - dedo, babo, daidža. Srbija: Pokušaji revidiranja istorije
Dan pobede antifašizma nad fašizmom u Evropi je neupitan praznik. No, dok mnoge evropske zemlje na antifašističkoj tradiciji oblikuju svoja društva, u Srbiji se ta tradicija, u poslednjih nekoliko godina, ozbiljno dovodi u pitanje. Odnos četnika i partizana još uvijek nije ozbiljno analiziran, ali su zato njihove uloge u II svetskom ratu izjednačene odlukom Skupštine. Sadržaji udžbenika istorije menjaju se sa promenom političkih garnitura, a desničarske organizacije, koje neretko zastupaju fašističke ideje, postaju sve vidljivije i agresivnije. Zapravo, antifašizam kao vrednost u Srbiji, danas zastupa svega mali broj ljudi, a izostaje i medijska i politička podrška antifašizmu.
Vaš browser nepodržava HTML5
Insert iz filma "Vrela krv"
Insert iz filma "Vrela krv"
U godinama kada je Srbija ratovala sa svojim susedima, pojam antifašizma i nije imao toliko značenje, ali narastajući nacionalizam ozbiljno je ugrožavao sve one vrednosti koje su bile odlika antifašizma, proglašavajući takve stavove za nepoželjne i suprotne srpskoj tradiciji.
Istoričarka Olga Manojlović - Pintar, kaže da su fašizam i antifašizam u velikoj meri potpuno relativizovani, a u svrhu konstituisanja novih režima koji su u sebi sadržavali nacionalne programe, koji su često isključivali drugog i drugačijeg:
„Mislim da je nejasno u javnom prostoru i u javnosti u Srbiji koje su to vrednosti koje zapravo karakterišu antifašizam i fašizam. Niko ne može očekivati da crne košulje ponovo marširaju ulicama Rima i ulicama talijanskih gradova, ali u isto vreme niko ne može ni da kaže da je fašizam nešto što danas ne postoji. On samo menja svoje pojavne oblike. Suština antifašizma jeste u veoma jasnom prepoznavanju svih ideja i ideologija netolerancije i neprihvatanja drugog i drugačijeg.“
Za profesora beogradskog Univerziteta, Ljubišu Rajića, to nije čudno jer su Vlada i Skupština uzeli sebi za pravo, kako kaže, da arbitriraju o čisto istorijskim pitanjima i da usvoje odluku po kojoj su u Srbiji postojala dva antifašistička pokreta: „Bojim se da se nalazimo u trenutku kada se ovde svesno potiskuje sve što je antifašizam i daje se time indirektno podsticaj suprotnoj strani - i time što se ne reaguje na razne klero-fašističke i neonacističke organizacije i time što se tolerišu takve tendencije kod fudbalskih huligana i time što se u krajnjoj liniji u udžbenicima istorije prilično zabašurilo kakav je bio II svetski rat. To se videlo već pre nekoliko godina po tome što je Srbija bila jedina država koja nije poslala nikoga u Aušvic, nikoga na proslavu iskrcavanja u Normandiji, koja se držala podalje od bilo kakvog obeležavanja antifašističke borbe.“
U tim procesima revidiranja istorije, posebno se uočava spremnost dela političke, ali i intelektualne elite, da II svetski rat prikažu na način na koji određenoj zainteresovanoj grupi odgovara. Tako su četnici od kvislinga i koljača stigli do heroja i nosilaca boračkih spomenica.
Olga Manojlović - Pintar ističe da će takav odnos, uprkos mnogim opiranjima, morati da doživi svoju reviziju u narednim godinama: „Nemoguće je istorijski izjednačavati žrtve i zločince, ali na žalost u poslednjih 20 godina to se dešavalo.“
Četnici, fotografija iz Drugog svjetskog rata
Iako je prošlo više od 60 godina od kraja II svetskog rata, on u Srbiji i dalje predstavlja ugaoni kamen koji određuje ko je bio fašista, a ko ne.
Adum Ognjen, nekadašnji šifrant Draže Mihajlovića, koji je u to vreme zastupao Jugoslovensku vojsku u otadžbini, kaže da oni nikada nisu sarađivali sa fašistima i da, uprkos tome što su izjednačeni sa partizanima, još uvek ne uživaju ista prava kao i oni: „Niko još nije dobio neko priznanje ili novac. Ja sam penzioner i imam legalnu penziju, ali ovi koji nemaju ništa, ništa nisu ni dobili.“
Sa druge strane, pripadnici partizanskog pokreta ogorčeni su odlukom Vlade i Skupštine da ta dva pokreta izjednače. Nekada visoki oficir u Jugoslovenskoj vojsci, Jovo Kapičić, ističe da su mnogi zaslužni partizani danas izbrisani sa mape grada, tačnije da više nemaju ni svoje ulice, a spomenici iz komunističkog perioda, gotovo, da više nigde ne postoje: „Neću da se mešam ni u šta što postoji u Srbiji. Dali su sada četiri ulice herojima SSSR-a koji su spasili deo Srbije i Beograd. Sada tek su im dali ulice koje su postojale, pa su ih izbrisali. Ni u jednom našem gradu nema Peke Dapčevića, koji je oslobodio Beograd. Mogu samo da kukam, a ne da govorim. Mogu da plačem nad sudbinom svojih drugova i prijatelja koji su izgubili i živote i dali sve što su mogli i znali na oltar otadžbine, koja je pljunula na njih, a ja pljujem na tu otadžbinu.“
Ljubiša Rajić smatra da će promena početi onda kada se udžbenici, koji su do sada pretrpeli nekoliko izmena, budu pisali na osnovu ozbiljnih istorijskih nalaza:
„Uvek se zaboravlja da budućnost sedi u školskoj klupi. Ako sada formiramo mlade sa potpuno pogrešnom predstavom o fašizmu, imaćemo ogroman problem kada budemo morali da raspetljamo našu sopstvenu prošlost iz devedesetih godina.“
Građani, koji su tokom 90-ih učili istoriju, imaju podeljeno mišljenje u vezi sa tim da li je ta istorija bila bliža istini od one koja se danas uči u školama.
Užičani sa kojima smo razgovarali kažu:
„Istoriju pišu pobednici, tako da treba što više informacija na temu. Treba da se zna i o jednim i o drugim. Ja sam učila samo o partizanima.“ „Kakav to čovek može da bude komunista koji ne veruje u Boga i ne ide u crkvu, ne slavi slavu. Kakvu su to ljudi? I oni da vladaju!“ „Činjenica je da se neke stvari menjaju. Istorija je nauka koju pišu pobednici i jako zavisi od politike. Ništa nije nemoguće i ništa nije slučajno.“ „Ne volim taj deo istorije.“ „Smatram da ni jedna istorija koja nam je ponuđena nije tačna.“ „Način na koji se istorija interpretira u sadašnjosti je način na koji se savremena društva konstituišu“, ističe Olga Manojlović - Pintar: „Ukoliko će neko relativizovati prošlost i izjednačavati antifašističke i fašističke ideologije, onda ćemo imati stvarnost koja neće moći da oformi jasne sisteme vrednosti i društva koje je usmereno ka nekoj boljoj budućnosti.“
Milan Nedić
Deveti maj u svetu se obeležava kao Dan Evrope i kao Dan pobede nad fašizmom, u znak sećanja na dan kada je, 1945. godine, feldmaršal Kajtel potpisao kapitulaciju u Berlinu. Danas se čitav zapadni svet trudi da svoju pripadnost antifašizmu što više istakne, ali to nije slučaj i sa Srbijom.
Ljubiša Rajić kaže da je stanje danas gore nego pre i podseća da se u Aranđelovcu danas može pronaći ulica Milana Nedića, koji je za vreme okupacije bio predsednik tadašnje Vlade i saradnik okupacionih snaga, a da se u Smederevu već godinama insistira na tome da jedan trg dobije ime po Dimitriju Ljotiću, neskrivenom saradniku fašističke Nemačke: „Veoma je tužno da je Ivica Dačić morao da pokrene pitanje skidanje slike Milana Nedića u Vladi Srbije, iako su Socijalisti najviše doprineli 90-tih godina da se stvori atmosfera u kojoj je bilo moguće rehabilitovati fašizam. Demokratska stranka, u koju smo se svi uzdali kao u nekog ko će se boriti protiv fašizma, je digla ruke od toga. Mislim da se ogroman deo naših istoričara našao na onoj drugoj strani rehabilitacije fašizma, a ona manjina, koja je protiv toga, ili nije dovoljno glasna, ili joj se uopšte ne dozvoljava da dođe do reči.“ Hrvatska: Prevladavanje ere pro-ustaštva
U hrvatskom Ustavu piše da je hrvatska država utemeljena na antifašističkoj tradiciji, no u Hrvatskoj se antifašizmom još uvijek više „maše“ radi svijeta, nego li radi istinskog općedruštvenog stava, ocjenjuju hrvatski povjesničari, političari i antifašisti. Slažu se da je situacija puno bolja nego u Tuđmanovo doba, ali da još uvijek nema pravog odmaka od ustaštva. Smatraju međutim da je novi hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, naslanjajući se na svog prethodnika, Stjepana Mesića, započeo s posebno snažnim širenjem antifašističkog duha u Hrvatskoj.
Jasenovac
Hrvatska je Vlada podržala inicijativu Saveza antifašističkih boraca Hrvatske da se 9. svibnja i u Zagrebu, svečanom akademijom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, obilježi međunarodni Dan pobjede nad fašizmom. Ali upravo taj detalj, oko samog obilježavanja Dana pobjede, možda i najbolje govori dokle se u Hrvatskoj stiglo s antifašizmom i prevladavanjem Tuđmanove ere pro-ustaštva - ističe član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca Hrvatske i Titov partizan, Vinko Šunjara: „Bilo bi nam draže da je ta inicijativa potekla od organa vlasti, ali oni kažu da podržavaju našu inicijativu. Kažu da to nisu u stanju da organiziraju zbog financija. To je u redu, ali bi bilo normalno da su oni to isplanirali i da smo mi, kao borci pozvani, kao časni gosti, veterani. Ali, i to je bolje, nego da su to potpuno odbili. Tuđman o tome nije htio ni da čuje, ali to su ipak prošla vremena.“
Drugi, pozitivni detalj, spominje profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, doktor Neven Budak -emitiranje serije o antifašističkom otporu zagrebačkih ilegalaca:
„Repriziranje serije Nepokoreni grad na HTV-u ima dosta veliku gledanost. I to je jedan pozitivan znak. Bio je i crkveni vrh u Jasenovcu, kao i najviši predstavnici vlasti. Rekao bih da taj odnos postaje bitno drugačiji nego je bio, pogotovo u devedesetim godinama, ali i u prošlom desetljeću.“
Za razliku od 90-tih, kad je bilo „sramota“ biti partizan, danas se to, kaže Vinko Šunjara, barem bez straha može spominjati, iako su borci NOB-a i dalje materijalno zakinuti i diskriminirani. Zaustavljen je i vandalizam nad partizanskim spomenicima. U cijeloj Hrvatskoj uništeno ih je, u Tuđmanovo doba, oko 3.500, pa čak i zgrada ZAVNOH-a, u Topuskom, mjesto utemeljenja hrvatske države (8. i 9. svibnja 1944. godine): „Više tog vandalizma nema. Za Topusko je, za ovu godinu, Vlada izdvojila 100.000 kuna, za projekt obnove. Plan je da do 2014. godine bude izgrađen taj Spomen dom i da bude autentičan. Zna se ko ga je srušio. Srušila je to HVO 1991. godine. To je sramota.“
Povjesničarka Zorica Stipetić ni danas ne vidi vidljivu razliku u shvaćanju antifašizma u Hrvatskoj: „Čini mi se da je u Hrvatskoj veliki problem shvaćanja, ne toliko što je to antifašizam, nego prije svega što je to fašizam, shvaćanjem NDH kao instrumenta fašizma. Vojska NDH se naziva svuda hrvatska vojska.“
Poraženi ustaše i domobrani nazivaju se Hrvatskom vojskom i u aktualnoj seriji Antuna Vrdoljaka o Titu, čiji prekid emitiranja je upravo ovih dana zatražio Savez antifašističkih boraca Hrvatske, uz ocjenu da je puna lažnih uvreda usmjerenih na oslobodilačku borbu partizana u II svjetskom ratu, koja je Hrvatsku i svrstala među zemlje pobjednice:
Na istu seriju ukazuje i sveučilišni profesor i povjesničar, doktor Ivo Goldstein: „Dok na pojavnoj razini, visoko političkoj, imamo zaklanjanja antifašizma, državna je televizija emitirala jednu seriju koja otvoreno zagovara revizionističke stavove, prvenstveno protiv antifašističke borbe i Josipa Broza Tita. Tu je izneseno niz neistina i poluistina. Državna televizija postaje kao moto jedne takve koncepcije.“
O iskrivljavanju istine i prikrivanju antifašističkih vrijednosti u istoj seriji i doktorica Stipetić: „Najviše me je pogodila činjenica što je jedan, veoma ugledni svećenik, izjavio da je većina stanovništva, odakle je on bio, bila dobro hrvatski orijentirana, to jeste za NDH, nasuprot onima iz šume što su širili zlo. To je recimo jedna podjela toliko ahistorijska i toliko zadojena jednom mržnjom. Sve ovakve interpretacije vode u jedna zatvoreni krug.“
Sve to ukazuje da Hrvatska još nije istinski prevladala Tuđmanovu eru povezivanja s NDH - kaže profesor političke filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, doktor Žarko Puhovski:
„Ono to nije prevladalo u onom pozitivnom smislu koji se u Njemačkoj dogodio tek sa generacijom iz 1968. - sučeljavanje sa prošlošću, nego na taj način da su ove teme u biti sklonjene u zapećak. One nisu ni za koga naročito interesantne i na taj način funkcionira mirna svakidašnjica. Kada god se malo zagrebe pod površinu, izlaze stare priče van.“
Doktorica Stipetić ističe kvalitetan pomak kojeg gradi novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović: „Čini mi se da predsjednik Josipović, osim temeljnih antifašističkih vrednoća, ima i neki duh antifašizma, okupljajući sve demokratske snage. To je nešto možda novo kod nas, ta širina okupljanja u najboljem antifašističkom smislu.“
Mladu generaciju u Hrvatskoj, rođenu 90-tih, te teme uopće ne zanimaju, barem po našoj anketi među skupinom zagrebačkih gimnazijalaca:
„Moj djeda je bio u Domovinskom ratu, a nije bio ni ustaša, ni partizan.“ „Ne tiče se to nas.“ „Tada nisam živio i nije me briga za to. Okrećem se budućnosti i sadašnjosti.“ Crna Gora: Antifašističko društvo samo na prvi pogled
Crna Gora, za razliku od država u regiji, i dalje obilježava 13. jul kao Dan ustanka u borbi protiv fašizma, koji se poklapa sa obilježavanjem Dana njene državnosti. Koliko crnogorsko društvo međutim istinski baštini ideju antifašizma, a koliko je ona često korištena u političke i ideološke svrhe? Postoji li razlika između načelnog i onog suštinskog antifašizma, koji bi trebalo da bude temeljna vrijednost društva i pojedinca?
Na Dan pobjede nad fašizmom 2006. Crnogorci su u Nikšiću postavili spomenik kralju Nikoli, Foto: www.montenegro-canada.com
Aktuelna crnogorska vlast, koja je prije 20 godina smijenila staru komunističku garnituru, ne propušta priliku da podsjeti na kontinuitet antifašizma u Crnoj Gori. Državni čelnici svakog 13. jula polože cvijeće na spomenike žrtvama fašizma i održe govore u kojima ističu važnost očuvanja antifašističke tradicije. Na značaj tog pitanja ukazuje i trenutna polemika o tome da li iz crnogorske himne treba izbaciti dva stiha, čije se autorstvo pripisuje Sekuli Drljeviću, koji je u dijelu stručne i laičke javnosti označen kao fašistički kolaborant i ratni zločinac.
Koliko međutim crnogorsko društvo suštinski baštini takve ideje ili se one koriste i u propagandne političke svrhe? Za istaknutog nevladinog aktivistu, Borisa Raonića, iz Inicijative mladih za ljudska prava, Crna Gora je samo na prvi pogled antifašističko društvo:
„Ukoliko malo dublje pogledamo situaciju u Crnoj Gori, naići ćemo na stanje koje je drastično. Po istraživanjima javnog mnijenja u Crnoj Gori, mi ne želimo da imamo Roma za saradnika na poslu ili Albanca za šefa. Možemo da govorimo i o Crnoj Gori koja je devedesetih godina podržavala ono što se dešavalo u Bosni, u Hrvatskoj, na Kosovu. Crna Gora je učinila sve što nije trebala da učini u teškim vremenima, kada je trebala dokazati svoj antifašizam. Teza profesora Žarka Puhovskog, koji je rekao da se Crna Gora ponaša kao Austrija poslije II svjetskog rata, kada govori da mi nismo učestvovali u tome, to su radili neki drugi - kod nas pije vodu.“
U isto vrijeme za mladog politikologa iz Ulcinja, Dritana Abazovića, antifašistička tradicija u Crnoj Gori je na zadovoljavajućom nivou: „Svjesni smo da su i u Crnoj Gori, kao i u cijelom regionu, ratna dešavanja prouzrokovala da je došlo do miješanja tih pojmova, do miješanja ideologija, do izjednačavanja antifašizma sa fašizmom i da ljudi nisu svjesni onih vrijednosti koje su po meni temeljne, koje čine jednu antifašističku misao i koji bi trebali da budu centar i temelj na kojem bi se oslanjale sve ideologije. To je temelj savremenog svijeta. Mislim da naglasak na propagiranju ovakvih vrijednosti nije dovoljan, ali mislim da Crna Gora nije zemlja u kojoj oblici fašizma egzistiraju u nekoj velikoj mjeri.“
Da li je crnogorska istoriografija, poput zemalja u regionu, prošla kroz različite faze, od glorifikovanja borbe protiv fašizma, što je bilo usko vezano sa erom komunizma, do pokušaja revizije istorije, relativizovanjem partizanskog i rehabilitacijom četničkog pokreta?
To pitanje postavili smo istoričaru Dragutinu Papoviću, jednom od autora novog udžbenika istorije, koji je izazvao velike polemike u javnosti:
„Politički pokušaji revizije istorije II svjetskog rata idu dosta ispred naučnih pokušaja da se sagleda prošlost. Nesporno je da je partizanski pokret, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije, bio antifašistički pokret i da je u Crnoj Gori ostavio u nasljeđe jednu veliku antifašističku tradiciju. S druge strane, nije napravljen značajniji korak ka njenom kritičkom sagledavanju jer je Narodno oslobodilački pokret počinio zločine koje je dotadašnja crnogorska istoriografija, uglavnom naklonjena ovom pokretu, zanemarivala. Čini mi se da u našoj istoriografiji još uvijek vladaju ideološke, a ne naučne podjele. Naši istoričari se još uvijek opredjeljuju emotivno prema pokretima iz II svjetskog rata. U zavisnosti kom pokretu pripadaju, na taj način pišu istoriju.“
U međuvremenu, u kom pravcu se formira svijest mlade generacije u Crnoj Gori i njihov odnos prema II svjetskom ratu? Da li robuju stereotipima ili postoji vrijednosna konfuzija diktirana političkim razlozima?
Politikolog Dritan Abazović ističe kako su mladi žrtve težnji u regionu, posebno u Srbiji, da se izjednače antifašisti sa fašistima: „Mislim da to nije dobro i da mladi ljudi treba da znaju sve činjenice o II svjetskom ratu, o antifašističkom pokretu i svim vrijednostima koje je antifašistički pokret proizveo. Samo na takvim vrijednostima može se graditi evropski put Crne Gore.“ Kosovo i Makedonija: Više priče o antici
Na Kosovu se o antifašističkoj borbi malo govori. Često se poistovećuje s komunizmom i bivšom Jugoslavijom, na koju se ne gleda pozitivno na Kosovu. Prenosimo stavove političkog analitičara Belul Beqaja, koji pojašnjava zašto su na Kosovu pobrkani lončići:
„Antifašizam na Kosovu se shvata na način da su svi oni, koji su bili uključeni u zajedničku borbu protiv fašizma, istovremeno i oni koji su bili zainteresovani za stvaranje komunističkih država, ideologija i ideja na ovom prostoru. Sama činjenica je postavljena naopako jer borba protiv fašizma automatski ne podrazumeva i zalaganje za komunizam. Taj kompleks se na žalost prenosi s generacije na generaciju. Drugi razlog po mom sudu je vezan za nekadašnju zajednicu Jugoslaviju. Ukoliko mi sada slavimo Dan oslobođenja od fašizma, većina Albanaca misli da na neki način dozivamo povratak jugoslovenske zajednice. U tom kontekstu postoji novostvoreni kompleks koji je stvoren pretežno od onih koji su bili nosioci Narodno oslobodilačkog rata, to jeste borbe protiv fašizma.“
U poslednje dve decenije u Makedoniji se izdaje sve manje knjiga koje govore o Narodnooslobodilačkom i antirasističkom pokretu u II svetskom ratu. O tom delu prošlosti se govori, istina kritičnije, ali znatno se više bavi početkom veka ili još bolje antičkim vremenom.
Direktor Instituta za nacionalnu istoriju Todor Čepreganov kaže da se sve one teme, koje su se u periodu socijalizma iz raznih razloga prikrivale, danas sagledavaju i istražuju: „Izašle su i knjige koje su rasvetlile i mnoge druge bele mrlje koje su postojale, na primer neke revolucionare o kojima se u periodu socijalizma nije smelo pisati.“
U periodu do osamostaljenja, u makedonskoj istoriografiji pridavala se velika pažnja antifašističkom pokretu, kao i u svim socijalističkim zemljama. Kasnije se taj talas istraživanja malo umanjio i više pažnje se posvećuje nacionalno-revolucionarnom periodu s početka XX veka, vremenu Osmanlijskog carstva, kao i periodu Antike, odnosno svega što je povezano sa Aleksandrom Makedonskim.
