Nekoliko sedmica pošto je Izrael pokrenuo udare na Gazu nakon napada Hamasa, koji su EU i SAD stavile na listu terorističkih organizacija, 7. oktobra, iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hameneji u Teheranu je sazvao sastanak lidera milicija i militantnih grupa iz regije Bliskog istoka, mreže koja se zove "Osovina otpora".
Napad na Izrael, koji je Hameneji javno nazvao „epskom pobjedom“, označio je vrhunac napora Irana koji traju već četiri decenije u obučavanju i naoružavanju mreže nedržavnih militantnih grupa koji su njegovi posrednici u prijetnjama suparnicima i neprijateljima te širenju uticaj u regiji. Zašto?
"Osovina otpora" je mreža autonomnih vojnih islamističkih grupa preko kojih Iran projektuje i širi svoju moć sa namjerom da utiče na događaje. Osovina je u središtu trenutnog konflikta koji je započeo 7. oktobra napadom Hamasa, koji su Evropska unija i SAD stavile na listu terorističkih organizacija, na Izrael.
Jedan od vođa Hamasa, Mohamed Deif tada je putem audio poruke pozvao mrežu da se pridruži njihovoj borbi rekavši: "Braćo iz Islamskog otpora u Libanonu, Iranu, Jemenu i Siriji, ovo je dan kada se vaš otpor ujedinjuje sa vašim narodom Palestine".
Od tada, saveznici i "Osovine otpora" su se udružili u mnogo širem regionalnom konfliktu, ali različitim intenzitetom. Oni zajedno čine vrlo potentnu i nekonvencionalnu koaliciju čiji korijeni leže u Islamskoj revoluciji iz 1979. koja je dovela radikalne muslimane šiite na vlast u Iranu čije namjere su da prošire svoju varijantu ekstremizma širom islamskog svijeta.
Od uspostavljanja Islamske Republike 1. aprila 1979. koju je osnovao ajatolah Ruholah Homeini, Iran je posvećen širenju revolucionarne teokratske ideologije koja propovijeda superiornost vjere nad politikom. Još jedan cilj je uništenje Izraela koji Iran vidi kao zapadni „kancer“ na muslimanskoj zemlji. Od tada, Teheran je marljivo i oportunistički gradio mrežu različitih oružanih grupa, iskorištavajući političku i vojnu ranjivost svojih susjeda, kao i svoje veze sa zajednicama "šiitskog polumjeseca".
Na pojavljivanje šiitskog polumjeseca od Bejruta do Perzijskog zaljeva 2004. godine je upozorio jordanski kralj Abdulah i od tada se vodi široka debata o namjerama Irana.
Kako piše hardvardski Belfer centar, arapske elite u regiji Bliskog istoka ideju šiitski polumjesec vide kao namjeru Irana koja se fokusira na tri pretpostavke – prvo, angažovanje masa u regiji, drugo, kreiranje ideološkog (geopolitičkog) pojasa koji gaji simpatije prema šiitskoj upravi i političkim frakcijama u Iraku, Siriji, Libanonu i regiji Perijskog zaljeva, i kao treće, širenje regionalne uloge i moći Irana.
Na sastanku u Teheranu nakon napada 7. oktobra, iranski lider je rekao visokim predstavnicima Hamasa, zajedno sa libanskim, iračkim, jemenskim i drugim palestinskim milicijama da Iran nema namjeru da uđe u otvoreni i direktni konflikt i proširi rat, kako je napisao Wall Street Journal, navodeći kao izvor dva zvaničnika Hamasa i dva zvaničnika iz Hezbolaha. Delegatima u Teheranu je rečeno da sporedne borbe rizikuju da se skrene pažnja sa razornih napada Izraela na Gazu. Poruka je dakle glasila da je Hamas sam u tom ratu.
Međutim, saveznici Irana sada raspiruju sve više požara širom regije, od napada na brodove u Crvenom moru do napada dronom u kojem su poginula tru američka vojnika u Jordanu, koji guraju centralnu tačku „Osovine otpora“ ka ivici direktnog sukoba sa Washingtonom, koji se dugo izbjegavao.
- Raketni napadi širom Bliskog istoka povećavaju rizik od eskalacije rata u Gazi
- Otvoreni put ka ratu na Bliskom istoku
Vojna i finansijska moć Irana čini stub alijanse, ali Teheran nema potpunu kontrolu nad "Osovinom otpora". Ne dijele svi šiitsku ideologiju Irana i sve grupe imaju domaću agendu koje se ponekad ne poklapaju sa željama Teherana. Neke operišu u izolovanim regijama, što Iranu otežava dostavu oružja, obuke i savjetnika.
Bez obzira koliko je Teheran direktno uključen u planiranje i izvođenje incidenata u bliskoistočnoj geopolitici se iranska strategije povezuje sa nasilnim nedržavnim akterima, naročito Hamasom u Gazi, Hezbolahom u Libanonu i Hutima u Jemenu, što uveliko utiče na regionalnu ravnotežu snaga.
Magazin The Conversation piše kako je veza Irana sa svakom grupom različita, ali ipak međusobno povezana, otkrivajući regionalne ciljeve Teherana. Od južnog Libanona preko Gaze do Jemena, ovi savezi oblikuju politički krajolik i naglašavaju prirodu uticaja i kontrole u posredničkom ratovanju. Sve to služi kao protivteža iranskim relativno ograničenim konvencionalnim vojnim sposobnostima, čineći ključni dio njegove vanjske politike.
Pod upravom Garde čuvara islamske revolucije, poznatih elitnih Quds snaga, iranske paravojne sigurnosne službe koja je odgovorna samo vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju, regionalne grupe tvore ono što je Teheran nazvao "Osovina otpora".
Pročitajte i ovo: Rizik od širenja rata porastao nakon ubistva lidera Hamasa u BejrutuOdnos između grupa i Teherana osmišljen je kako bi služio kao ravnoteža protiv uticaja Sjedinjenih Država u regiji i regionalnih saveznika Washingtona, uključujući Izrael i Saudijsku Arabiju.
Teritorijalno "Osovina otpora" preklapa Irak, Siriju, Libanon, Jemen i Palestinske teritorije u Izraelu i tako širi svoj uticaj putem strateških partnerstava.
Iako se temelje na zajedničkim ciljevima i ideologijama, ovi savezi dopuštaju različite stepene autonomije. Iran osigurava resurse i koordinaciju, ali svaka grupa održava svoj vlastiti program i lokalnu bazu podrške, djelujući više kao partneri nego kao posrednici. A odnos između Irana i svakog člana "Osovine otpora" je jedinstven.
Među najistaknutijom oružanim grupama "Osovine otpora" su Hamas, koji su EU i SAD stavili na listu terorističkih organizacija, i koji je sunitski pokret, Hezbolah u Libanonu kojeg su Sjedinjene Države označile kao terorističku organizaciju, i jemenske Hute, političku i militarističku organizaciju šiia islamista koja se pojavila u Jemenu tokom 1990-ih.
Ali, tu je i i Islamski otpor u Iraku i Siriji, te Islamski džihad na Palestninskim teritorijama u Izraelu.
Pročitajte i ovo: 'Osovina otpora', mreža koja pravi haos i bori se protiv neprijatelja TeheranaTrenutna kriza učinila je da prvi put da su sile osovine mobilisane na više frontova. Većina stručnjaka, kako piše Guardian, vjeruje da Iran želi da se sukobljava sa SAD i Izraelom bez upuštanja u direktni konflikt. Ovakav pristup bi mogao da ograniči nasilje, ali ga ne bi okončao. To je rizična strategija gdje i najmanja pogrešna procjena bilo kojeg člana može da bude iskra za nezaustavljivi regionalni konflikt.
Milicije u Iraku i Siriji - Islamski otpor
Islamski otpor je krovna grupa tvrdokolinijaških šiitskih muslimanskih naoružanih grupa bliskih Iranu.
Islamski otpor u Iraku je preuzeo odgovornost za napad u blizini sirijsko-jordanske granice otprilike u isto vrijeme kada su američki zvaničnici rekli da su njihove trupe bile meta.
Preuzeli su odgovornost za više od 150 napada na baze u kojima su smještene američke snage u Siriji i Iraku od oktobra. U ovim napadima je bilo desetine manjih ranjavanja, ali je i izazvalo nekoliko krugova američkih napada kao odgovor.
Šiitske grupe koje podupire Iran pojavile su se kao moćni igrači u Iraku nakon invazije koju su 2003. predvodile SAD, s desetinama hiljada boraca. One su imale vodeću ulogu u borbi protiv ekstremističke sunitske islamističke grupe "Islamske države", boreći se kao dio snaga Hašid Šaabi ili Snaga narodne mobilizacije.
Iako članovi tih oružanih grupa primaju državne plate i tehnički su pod komandom premijera Iraka, oni često djeluju izvan komandnog lanca.
Sjedinjene Države su grupe Islamskog otpora proglasile terorističkim organizacijama.
Huti u Jemenu
Jemenska milicija, Huti, pojavila se 1980-ih i nazvana je po osnivaču Huseinu Badredinu al-Huti. Oni predstavljaju manji ogranak šiitskog islama koji ih zajedno sa njihovom mržnjom prema Saudijskoj Arabiji, čini prirodnim saveznikom Irana.
Procjenjuje se da oko 20.000 njihovih boraca upravlja većim dijelom zapadnog Jemena i kontroliše obalu Crvenog mora.
Huti su se borili i većinom pobijedili u devetogodišnjem građanskom ratu protiv jemenske vlade, koju podržava Rijad.
Ubrzo nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra, njihov vođa rekao je da su njegove snage "spremne da u stotinama hiljada krenu kako bi se pridružile palestinskom narodu".
Ubrzo nakon početka rata u Gazi, Huti su započeli napade raketama i dronovima na brodove u Crvenom moru i prema Izraelu. Većina je presretnuta američkim i izraelskim kontramjerama, ali su napadi na brodove eskalirali do tačke u kojoj je Washington smatrao da mora da reaguje.
Hezbolah u Libanonu
Dobro i teško naoružana libanonska grupa Hezbolah gotovo svakog dana izvodi napade na mete u Izraelu sa granice od 8. oktobra, što je izazvalo najžešću razmjenu vatre između dva neprijatelja još od rata koji su vodili 2006.
Hezbolah kaže da su njegovi napadi pomogli kako bi se razvukle izraelske trupe kao i raselile desetine hiljada Izraelaca koji su napustili domove u blizini granice sa Libanonom.
Hezbolah je osnovala Iranske revolucionarne garde 1982., i poslužio je kao model za druge grupe koje podupire Teheran širom regije, a takođe je savjetovao ili obučavao neke od njih.
Hezbolah se generalno smatra moćnijim od libanonske države i dijeli iransku šiitsku islamističku ideologiju.
Sjedinjene Države označavaju Hezbolah terorističkom organizacijom.
Hamas na Okupiranim teritorijama
Veze Hamasa sa Teheranom nisu tako bliske kao što ih ima Hezbolah. Grupa je izrasla iz ekstremističke tradicije sunitskog islama koji je postojao mnogo prije iranske revolucije i prisutan je u Gazi od njenog osnivanja i nakon prve palestinske Infade 1987.
Teheran je osiguraavao sredstva, oružje i obuku za Hamas, a nakon napetosti oko rata u Siriji odnosi su se nedavno poboljšali.
Manja palestinska frakcija Islamskog džihada smatra se bližom Iranu. Oni su se pridružila napadima 7. oktobra i nedavno se proširila na okupiranoj Zapadnoj obali.
Hamas su EU i SAD označili kao terorističku organizaciju.