Košarkaškom treneru Bogdanu Tanjeviću, dodijeljena je državna nagrada za sport BiH, za 2017. godinu. Tanjević je nagradu dobio za izuzetan doprinos u razvoju sporta i afirmaciju Bosne i Hercegovine. Državna nagrada za sport inače je najviše priznanje koje Bosna i Hercegovina dodjeljuje za izuzetno uspješan rad u oblasti sporta. O nagradi, ali i po sportu, Bosni, odlasku mladih, talentovanih igrača, te sjećanjama na neke od najboljih igrača, razgovaramo sa Bogdanom Tanjevićem.
RSE: Koliko Vam znači ovo priznanje?
Tanjević: Mislim da su ovi današnji rukovodioci iz Ministarstva civilnog društva meni nadoknadili nešto što sam trebao da dobijem u ona vremena. Bio sam predložen za, tada najveću nagradu, nagradu 27. jula. Ona je imala malo širi pojam. To je bilo negdje 1982. godine. Naravno da mi znači. Ima tu i malo melanholije. To znači da sam došao blizu kraja, čim mi počnu dijeliti nagrade te vrste. Istovremeno je to zadovoljstvo. Godi mi.
RSE: Prilikom uručivanja nagrade, spomenuli ste nebrigu države za sportiste koji okončaju karijeru i kako država ne brine dovoljno za njih. Koliki je to problem?
Tanjević: Nisam mislio da kritikujem, znam u kakvom je stanju administracija ovih novih država i nije lako. Mislim da bi se za nekoliko najisturenijih sportista, koji su postigli, i za ovu i za onu staru, veliku zemlju, svjetske rezultate, morala naći neka suma. To nije velika suma, to je jako mala suma, da se na neki način pokrije njihova druga faza života, da mogu da izađem na kafu, da plate stan.
To su u ovim drugim krajevima već dosta dobro riješili. U Srbiji su to penzije u vrijednosti od 1.000 eura. U Sloveniji, čak i više, mada Slovenija ima veće plate i viši standard. U Hrvatskoj je ta cifra negdje između Slovenije i Srbije. U Crnoj Gori je to dosta dobro riješeno i postoje penzije zaslužnim sportistima.
RSE: Nakon što ste košarkašku reprezentaciju Crne Gore doveli među 16 najbolji u Evropi, oprostili ste se od aktivnog trenerskog života. Nedostaje li Vam košarka?
Tanjević: Meni nedostaje trening, nedostaju mi igrači. Sada sam, u Talijanskom košarkaškom savezu, direktor svih selekcija, i muških i ženskih.
RSE: Rođeni ste u Pljevljima. Veliki dio života proveli ste u Italiji, ali se Vas najviše vezuje za Sarajevo. Tu je počela Vaša košarkaška priča, zasigurno jedna od najljepših, koje su napisane u bogatoj istoriji loptanja pod obručima. Šta mislite o današnjem Košarkaškom klubu Bosna?
Tanjević: Bosna je jedna neprebolna tema. Tu su u zadnjih dvadesetak godina i usponi i padovi. Naravno da mislim da nije dobra situacija, ali svaki put, kada se digne malo entuzijazam, opet se padne dole. Sve je to banalni problem novca. Ne može se bez novca ništa raditi. Bosna nema sreću da je državni projekt, državni klub. To se na neki način može kazati za Budućnost, Crvenu zvezdu, pa i za Olimpiju. Nekada je to bila Cibona u Zagrebu, gdje se državnim finansiranjem održavao određeni kvalitet. Bosna nema tu poziciju. Ovisna je o, ne zna se ni kakvim, izvorima finansiranja, da bi se preživjelo.
RSE: Boli li Vas stanje u kojem se klub danas nalazi?
Tanjević: Mene to naravno boli, ali ima tu mnogo ozbiljnih problema. Kada bi bili svi problemi, kao što su u sportu, na teritoriji ovih novih država, nastalih raspadom Jugoslavije, to bi bila slatka tema. Tu ima mnogo ozbiljnih problema, kao pitanje zaposlenosti i plata. Ljudi treba da imaju pristojan, ili polupristojan život, familijaran, da idu na posao, da podižu djecu, pa da onda, s radošću, odlaze na neku utakmicu ili neko sportsko takmičenje.
Vaš browser nepodržava HTML5
Ovako se voli Bosna
RSE: Kako ocjenjujete regionalnu ABA ligu? Kakva se košarka igra danas? Koliko se razlikuje od one koju ste Vi baštinili?
Tanjević: U to vrijeme su svi najbolji igrači bili s nama, nisu odlazili u inostranstvo sa 14, 16 ili 18 godina. Bilo je to takmičenje naših igrača, protiv onih tamo, kolega sa druge strane, izuzetno talentovanih igrača. Danas je to drugačije, kao što je u Italiji. Timovi su obojeni drugom bojom, to su stranci. U Italiji zagovaram da se klubovi oslanjaju na nukleus domaćih igrača i da strance dovode samo da popunjavaju pozicije ili probleme u igri, gdje nemate domaće igrače. Ja to zovem bojom kluba, igrači koji su ponikli u klubu, ili koji su domaći. Smatram da se ne mogu postići dobri i veliki rezultati, bez dovoljne količine domaćih igrača.
RSE: Kako zadržati mlade, talentovane igrače?
Tanjević: Teško, zbog toga što veliki evropski klubovi odvode igrače već sa 14 godina. Mali Dončić je otišao u Real Madrid sa 13 godina, iz jedne mnogo bolje ekonomske situacije, jedne sigurnije države, Slovenije, je našao da je tamo još bolje. Ne možemo se odbraniti od toga. Čim se ovdje pojavi talentovan igrač, dođu agenti, koji se tim mešetare. Ne pomažu klubu, nego prvenstveno gledaju kako sebi da pomognu. Roditelji su najčešće u ekonomskoj situaciji, koja nije briljantna. Neko im uzme dijete na školovanje, obećavajući im da će od njega napraviti milionera. Od toga se teško odbraniti.
RSE: Putovali ste poslom širom Evrope - u Italiju, Francusku, Tursku. Gdje ste se najljepše osjećali?
Tanjević: Imam odličan talent prilagođavanja sredini i stvaranju novih prijateljstava. Sada sam već 31 godinu u Trstu. Između 2004. i 2013. sam bio u Istambulu. Ne mogu da ne volim Istambul, strašno volim Istambul. Volim i Trst, Lion, u kojem sam bio godinu dana. U Trstu sam proveo najviše vremena i tu mi je dom. Oko mene su i djeca. Sarajevo je izvan konkurencije. Ovdje sam najviše na svom, najviše sati mogu da držim govore i da nađem istomišljenike. Jako sam se dobro osjećao i u Podgorici. Jako volim Beograd. Šest ključnih godina, od 18 do 24, sam proveo u Beogradu, naučio sam ga nogama. Svugdje sam se dobro osjećao. Uvijek mi je falilo ono drugo. Sada, kada sam ovdje, fali mi Trst.
RSE: Plejada igrača je prošlo kroz Vaše prste. Možete li izdvojiti neke, koji su na Vas ostavili najveći dojam?
Tanjević: Prvi su uvijek i najdraži srcu. Moj najdraži klub i najdraži dio života je vezan za Košarkaški klub Bosna. Mirza Delibašić, Dino Bilalović i svi oni koji su nam donijeli rezultate. To je najljepši dio, ne samo moga trenerskog života, to su najbolje godine moga života, ljubav, djeca koja rastu. Sve je izgledalo fantastično, daleko su bili problemi koje danas imamo i ovo približavanje kraju. Svi smo bili puni optimizma. Svake godine je bio neki korak naprijed u razvoju. Jako smo se voljeli. Najvažnije od svega je koliko se voliš sa nekim. Mi smo se jako voljeli, svi. Nismo imali u pameti događaje iz 90-ih godina. Koliko god sam talentovan da predviđam budućnost, to nisam predvidio.
Duško Vujošević
RSE: Šta mislite o Košarkaškoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine danas i selektoru Dušku Vujoševiću?
Tanjević: Mislim da je ovo odličan put, obzirom koliko se tu desilo promjena, koliko je mladih igrača unutra i koliko je onih koji bi mogli da igraju vani. To je do sada jedan izvanredan rezultat. Mislim da je u svakom slučaju u dobrim rukama jer je Duško izvanredan trener i jako drag čovjek, koga igrači odmah zavole. On voli igrače i oni to osjete. Vjerovatno, zbog tog njegovog pristupa, ima i odličan odnos sa Mensom Bajramovićem. Odličan su par. Ljudski su vrlo bliski, po načinu mišljenja, što je vrlo bitno. Moguć je čak i plasman, a grupa je izuzetno teška. Bio bi veliki rezultat, kada bi se prošlo u drugu grupu.
RSE: Bili ste selektor tri države – Jugoslavije, sa kojom ste osvojili srebro, Italije, sa kojom ste bili evropski prvak i drugi u svijetu sa Turskom. Sa klubovima ste osvajali sve što se može. Koji Vam je uspjeh najdraži?
Tanjević: To Vam ne mogu reći, to je strašno teško. Svaki komad života je to, jedna ogromna ljubav za tu grupu ljudi sa kojima sam radio. Sve su to lijepe uspomene, ono što se slaže i od čega se živi. Zaboravlja se gro stvari. Imao sam jako lijepe ljudske odnose sa igračima i to je ono što mi daje mir u srcu.