Glavna tema ovog skupa bila je nedovoljna transparentnost Haškog tribunala, te čudne okolnosti pod kojima su odobrene zaštitne mjere za najveći dio zapisnika sa sjednica srbijanskog Vrhovnog saveta odbrane iz perioda od 1992. do 1995. godine.
Oni koji su imali priliku vidjeti neredigovanu verziju ovih dokumenata, koja je već godinama nedostupna javnosti, kažu da oni mogu pružiti mnogo jasniju sliku o direktnoj umiješanosti Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, te da su, možda, mogli izmijeniti i ishod tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid. Nije tajna da je Srbija godinama odbijala predati ove dokumente Tribunalu upravo iz straha da bi joj to moglo nanijeti štetu u slučaju koji se tada vodio pred Međunarodnim sudom pravde. Izvještaj sa ove konferencije pripremili su Simon Jennings i Merdijana Sadović.
U svom obraćanju na konferenciji, koju je prošle sedmice u Hagu organizirao Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje, sir Geoffrey Nice, bivši tužilac u slučaju protiv Slobodana Miloševića, izrazio je neslaganje sa politikom Haškog tribunala i logikom kojom se ovaj sud rukovodi kada odobrava zaštitne mjere određenim dokumentima čak i kada za to nema opravdanja.
Nice je u svom izlaganju kritizirao princip po kojem se ne samo dokumenti proglašavaju tajnim bez dovoljno jakog razloga već i sve sudijske odluke, kao i podnesci vezani za takve dokumente jer to ne ostavlja mogućnost preispitivanja ispravnosti sudijske odluke da se neki dokument proglasi tajnim. On se, naravno, najviše zadržao na transkriptima sjednica srbijanskog Vrhovnog saveta odbrane, kojim je u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji predsjedavao Milošević.
Nice je rekao kako ga je upravo činjenica da nije imao uvid u argumente Srbije navela na to da se usprotivi odluci sudija da najvažnijim dijelovima ovih transkripata odobri zaštitne mjere. Naime, Srbija je svoje argumente iznosila iza zatvorenih vrata, bez prisustva tužioca, pa nije jasno zbog čega je uvažen njihov zahtjev da se ti transkripti proglase povjerljivim:
„Nikada nisam dobio komad papira na kojem bi pisalo šta nacionalni interes zapravo znači i koji argumenti su korišteni da bi se zaštita nacionalnog interesa opravdala pravilom 54 bis, koje državama omogućava zaštitu dokumenata samo ako bi njihovim objavljivanjem bila ugožena sigurnost te zemlje. Ako sam jednostavno previdio papir na kojem je to bilo jasno objašnjeno, onda mi je zbilja žao. Ali imajte u vidu da sama priroda adversarijalnog pravnog sistema koji se primjenjuje u Tribunalu omogućava stranama u postupku da svoj stav i njegovu opravdanost provjere na najbolji mogući način, a to znači otvorenim iznošenjem tog stava pred suprotnom stranom. U ovom slučaju o kojem govorimo, toga nikada nije bilo.“
Mnogi se pitaju šta se zapravo krije u transkriptima Vrhovnog saveta odbrane koje Srbija tako brižno skriva od javnosti. Nice je jedan od rijetkih ljudi koji su stekli uvid u neredigovanu verziju ovih dokumenata, barem u onaj dio koji je dostavljen Haškom tribunalu. Ali, on upozorava da ne treba očekivati da će se tu naći jednostavni odgovori na sva pitanja:
„Na ovim sjednicama oni su raspravljali o raznim sigurnosnim aspektima, ali i o podršci bosanskim Srbima. Bavili su se pitanjem paravojnih formacija, da li znaju za njih ili ne; bavili su se kontaktima između članova Vrhovnog saveta odbrane i nekih pojedinaca, kao što je Ratko Mladić npr.; raspravljali su i o tome kako poslati pripadnike JNA na službu u Bosnu i Hercegovinu. To je ono što ovi transkripti sadrže. Ono što u njima nećete naći su izravne naredbe da se krene u pokolj. Ništa što bi bilo nalik tome. Ovi transkripti ne nude lake odgovore ni na jedno pitanje. Oni su jednostavno vrlo detaljni zapisnici sa sastanaka jednog tijela koje se smatra djelimično odgovornim za ono što su bosanski Srbi napravili u Bosni.“
Edina Bećirević, viši predavač na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu, pružila je konkretan primjer onoga što ti dokumenti sadrže. Ona je citirala odlomke iz knjige „Neizgovorena odbrana“ bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, u kojima on navodi dijelove transkripata koji su odlukom Tribunala zaštićeni od javnosti. Tako se pozvala i na jedan odlomak iz te knjige, u kojem Bulatović citira Miloševića:
„Na ovoj sjednici Milošević kaže: ’Postoji realna opasnost da se Savezna Republika Jugoslavija uvuče u rat. Za nas nije tajna da je NATO imao informaciju da su radarski sistemi i sistemi komunikacija u Saveznoj Republici Jugoslaviji i Republici Srpskoj zapravo ujedinjeni - to je jedan te isti sistem. Zbog toga je na početku rata bilo neophodno zračnim napadima najprije uništiti komunikacijske centre i radarske sisteme na teritoriju Jugoslavije kako bi se onesposobile snage koje vode rat u Bosni i Hercegovini.’ Ovdje Milošević zapravo kaže da je imao informaciju o planovima NATO-a da napadne Jugoslaviju i pretpostavljam da je Srbija tražila da ovaj dio transkripata Vrhovnog saveta odbrane bude zaštićen od javnosti zato što je jasno da jedna država može imati radarsku kontrolu samo na svojoj teritoriji. Time što su vlasti u Beogradu priznale da su imale kontrolu nad teriritorijem Republike Srpske, one su ujedno priznale i da su Republiku Srpsku smatrale svojim teritorijem. Naravno da je ovo moglo imati izvjesnog uticaja na proces koji je Bosna i Hercegovina pokrenula pred Međunarodnim sudom pravde.”
Nice je skrenuo pažnju na dugoročne posljedice odluke Tribunala da ove dokumente proglasi zaštićenim, kao i odluke sudija Međunarodnog suda pravde da ne zatraže neredigovane transkripte od Srbije u vrijeme tužbe BiH protiv Srbije, iako su imali tu mogućnost:
“Problem je u tome što sad imamo dva suda - Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde - koji imaju vrlo čudan odnos prema transkriptima Vrhovnog saveta odbrane. Jedna od mogućih posljedica ovakvog njihovog ponašanja je da će ljudi za nekih par decenija, kad se osvrnu na sve ove događaje i na način na koji su oba ova suda pristala na to da najvažniji dijelovi transkripata Vrhovnog saveta odbrane ostanu tajni, zaključiti da je ponašanje obje ove institucije bilo potpuno nedopustivo. Ja lično smatram da to nije tačno i da bi takav zaključak bio pogrešan, ali on je sasvim moguć.”
Nice je dodao i da odluka sudija da dokumentima Vrhovnog saveta odbrane dodijele status poverljivosti, kako bi se zaštitio vitalni nacionalni interes Srbije, nije u skladu sa pravilima Tribunala. Pravila predviđaju da tajnost nekih dokumenata može biti zagarantirana samo ako njihovim otkrivanjem može biti ugrožena nacionalna sigurnost neke zemlje.
Bećirević je objasnila kako je način na koji je Tribunal postupio sa dokumentima Vrhovnog saveta odbrane doveo u sumnju i sam smisao postojanja Suda:
„Ako pogledamo samo neke slučajeve u Haškom tribunalu koji nisu u dovoljnoj mjeri bili predočeni javnosti, pa čak ni svim stranama u sudskom procesu - a tu, prije svega, mislim na slučaj zapisnika Vrhovnog saveta odbrane - uočićemo niz karakteristika koje su nedopustive u jednoj instituciji koja njeguje liberalno - idealistički pristup međunarodnom krivičnom pravu. Nedovoljna transparentnost rada Tužilaštva Haškog tribunala i zaštita državnih interesa pod krinkom nacionalne sigurnosti su samo neki od primjera koji pokazuju da glavna tužiteljica Haškog tribunala nije smatrala da je dužna bilo kome polagati račune za svoje postupke.“
Nice, također, nije štedio bivšu glavnu tužiteljicu Carlu del Ponte, koju smatra odgovornom za to što je dozvolila da se politika umiješa u čisto pravna pitanja i time izazvala nesagledive posljedice. Pri tome se naročito osvrnuo na njen dogovor sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Goranom Svilanovićem, koji je omogućio stavljajnje oznake tajnosti na najvažniji dio transkripata Vrhovnog saveta odbrane:
„Gospođa Del Ponte je napisala pismo Goranu Svilanoviću u kojem je pristala na njegove uslove kako bi došla do ovih dokumenata, što je bilo potpuno nepotrebno jer bi oni prije ili poslije bili isporučeni Tribunalu, s obzirom na njihov ogromnu važnost. U tom pismu ona je navela da se neće protiviti zahtjevu Srbije za zaštitnim mjerama za transkripte Vrhovnog saveta odbrane. Ali jednom kad dozvolite da se politika umiješa u pravne stvari, to se lako može oteti kontroli. Svi pravnici to znaju. Oni znaju da ako se samo držite prava, problem će se prije ili kasnije sam riješiti i mnogo je manja mogućnost da ćete napraviti neku krupnu grešku.“
U svom izlaganju, bivši istražitelj Tribunala i stručnjak za Balkan pri Univerzitetu Kingston, Marko Atila Hoare, istakao je važnost objelodanjivanja ovih zaštićenih dokumenata za cijeli region. Bez toga, tvrdi on, nema ni trajnog mira na Balkanu:
„Objavljivanje transkripata Vrhovnog saveta odbrane je i političko pitanje, jer bi se eksponirali elementi koji su odgovorni za rat, koji spriječavaju regionalni progres na svakom nivou i jednostavno ne dopuštaju ni Srbiji ni cijelom regionu da krenu naprijed. Ubistvo Zorana Đinđića, nedavni neredi u Srbiji zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, paljenje Američke ambasade u Beogradu, destabilizacija Kosova, te činjenica da Karadžić i Mladić još uvijek nisu uhapšeni samo dokazuje da isti elementi koji su bili odgovorni za ratove u bivšoj Jugoslaviji i dalje stvaraju probleme. U tom kontekstu, od ogromne je važnosti da međunarodna zajednica pomogne Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije da krenu naprijed, između ostalog i objavljivanjem tajnih transkripata Vrhovnog savjeta odbrane.“
Predsjednica sarajevske sekcije Društva za ugrožene narode Fadila Memišević tvrdi da je način na koji je Tribunal postupio sa zapisnicima Vrhovnog saveta odbrane razočarao žrtve, koje sve manje vjeruju da pravda može biti zadovoljena. Memišević je pročitala i pismo žena Srebrenice koje će 11. jula - na godišnjicu masakra - biti upućeno i predsjedniku Tribunala Faustu Pocaru. Po njenim riječima, to pismo najbolje pokazuje u kojoj mjeri je Tribunal iznevjerio žrtve genocida u Bosni:
„Želimo vas podsjetiti da Haški tribunal nije ispunio zadaću koja mu je dodijeljena jer su najodgovorniji za počinjeni genocid još uvijek na slobodi, tako da mi, žrtve, smatramo da pravda nije zadovoljena. Umjesto da zadovoljite pravdu, vi ste, gospodine Pocar, stavljanjem oznake „tajnosti“ na transkripte Vrhovnog saveta odbrane štitili nacionalne i druge interese Srbije. Zato od vas tražimo hitno i bezuslovno objavljivanje sadržaja ovih dokumenata, kao i odluka Sudskog i Žalbenog vijeća da se ovi transkripti proglase tajnim jer su i te odluke još uvijek nedostupne javnosti.”
Memišević je istakla da, uprkos tome što je sukob okončan, u regionu i dalje postoji uzajamni animozitet, pošto stvarne činjenice o ratovima na ovim prostorima nisu u potpunosti objelodanjene.
S obzirom da su dokumenti Vrhovnog saveta odbrane zapečaćeni i da je njihova tajnost potvrđena i pred Žalbenim vijećem, Geoffrey Nice ne vjeruje da bi Tribunal te zapisnike mogao uskoro učiniti dostupnim. A to je, po njegovom mišljenju, udarac za međunarodnu pravdu:
„Iz dana u dan, ljudska sjećanja blijede, a svjedoci događaja umiru. Ovi dokumenti bi omogućili velikom broju ljudi da postave veliki broj pitanja. Ukoliko se oni ne objelodane ni u narednom desetljeću, niti za našeg života, ta će prilika biti propuštena i otići će u nepovrat.“
Iako je Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje pozvao i predstavnike Tribunala da učestvuju u ovoj konferenciji, niko od njih se nije odazvao, s obrazloženjem da ne mogu raspravljati o dokumentima koje je Sud proglasio tajnim. Internim dopisom koji je proslijeđen svim uposlenicima Tribunala dva sata prije početka okruglog stola, a do kojeg je došao i IWPR, osoblje je otvoreno upozoreno da ne smije učestvovati u javnoj raspravi koja bi mogla uslijediti nakon okruglog stola.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.