Kultura stećaka, srednjovjekovanih nadgrobnih spomenika, najcjelovitiji je i najizvorniji dio spomeničke baštine BiH sačuvan do danas. Burna povijest zatrla je je većinu materijalnih svjedočanstava o tom prostoru, dok novija historija nudi često iskrivljenu sliku o tome što su i kome pripadaju stećci u BiH.
Fotomonografija 'Tajna Boljuni' Marinka Šutala zbog toga je posebno vrijedno djelo, kako je rečeno na promociji, utemeljeno na znanstvenim i istraživačkim stvarima, katalog i monografija, knjiga i vodič napisan izvan politički motiviranih postavki.
Marinko Šutalo nije historičar niti profesor umjetnosti. Za sebe voli reći da je jednostavno zaljubljenik u svoj rodni kraj. Godinama je na čelu nevladine organizacije Neveš, zahavaljući kojoj je nekropola stećaka Boljuni očuvana i ponovno predstavljena javnosti kroz fotomonografiju:
„Sjećam se profesora Bešlagića koji je 1958. i 1959. dolazio često u Boljune i sa njim sam obilazio tu nekropolu kao mali, obilazio lokalitete i kamenolome gdje su klesani stećci. Htio sam da produžim taj njegov rad i to nas je ponukalo da osnujemo jednu udrugu. Cilj nam je bio da promoviramo tu nekropolu, koja je po meni najbogatija nekropola u BiH, pa možda i šire", kaže Šutalo.
U okolini Stoca na jugu BiH sačuvane su najbrojnije nekropole stećaka, zanimljive po oblicima, kvaliteti reljefnih ukrasa i koncentraciji nadgrobnih natpisa pisanih bosančicom.
„Među nekropolama, dakle cijelim grobljima koja su očuvana, jedna od najbrojnijih i najljepših nekropola su Boljuni. A upravo oko Stoca, koje je središte čitave galaksije stećaka, takvih nekropola ima nekoliko, kao što su Radimlja, Bitunja, Hodovo, Oplečići i također Vras u neumskoj općini.“
Većinom su isklesani sredinom XV stoljeća. Među najčešćim likovnim predstavama su motivi štita i mača, a radili su ih kovač Grubač i dijak Semorad, daleko najpoznatiji majstori svog doba, za koje se pretpostavlja da su u Boljunima i njihovi nadgrobni spomenici.
Na pitanje kojem narodu stećci zapravo pripadaju, prof. Palameta kaže:
„Stećci su pokojnika. Grob je privatno vlasništvo. Čak ima u natpisima: Ne nastupaj na me. To je zabrana pokopa nekog drugoga na to mjesto, pa se znade kazati: Osim mojih najbližih, itd.“
Tajna Boljuna ujedno je i katalog i monografija, knjiga i vodič, a njezin sadržaj svojim bogatstvom nudi ne samo pregled kasnosrednjovjekovnih spomenika nego i spoznaje o načinu življenja i umiranja naših dalekih, zajedničkih predaka.
Za historičara Dubravka Lovrenovića riječ je o izuzetno važnom djelu:
„Generalno mogu da kažem da su stećci, u cijelosti uzevši, ugroženi – ugroženi na razne načine, bilo devastacijom, bilo nebrigom. To se tiče, na koncu-konca, politike određenih ministarstava, institucija. Većim problemom ipak smatram amaterske, nerelevantne tekstove koji se objavljuju u javnim medijima, često nacionalističkog diskursa, koji zapravo istaživanje i interpretaciju stećaka vraćaju u drugu polovicu 19. stoljeća", navodi Lovrenović.
Miro Raguž, koji je radio fotografiju i dizajn, kazao je da je Tajna Boljuni prvi i, nažalost, do sada jedini cjeloviti monografski kataloški prikaz jedne nekropole i kao takav izuzetno je značajan i u zajedničkoj regionalnoj kandidaturi stećaka za UNESCO-vu listu.
Fotomonografija 'Tajna Boljuni' Marinka Šutala zbog toga je posebno vrijedno djelo, kako je rečeno na promociji, utemeljeno na znanstvenim i istraživačkim stvarima, katalog i monografija, knjiga i vodič napisan izvan politički motiviranih postavki.
Marinko Šutalo nije historičar niti profesor umjetnosti. Za sebe voli reći da je jednostavno zaljubljenik u svoj rodni kraj. Godinama je na čelu nevladine organizacije Neveš, zahavaljući kojoj je nekropola stećaka Boljuni očuvana i ponovno predstavljena javnosti kroz fotomonografiju:
„Sjećam se profesora Bešlagića koji je 1958. i 1959. dolazio često u Boljune i sa njim sam obilazio tu nekropolu kao mali, obilazio lokalitete i kamenolome gdje su klesani stećci. Htio sam da produžim taj njegov rad i to nas je ponukalo da osnujemo jednu udrugu. Cilj nam je bio da promoviramo tu nekropolu, koja je po meni najbogatija nekropola u BiH, pa možda i šire", kaže Šutalo.
U okolini Stoca na jugu BiH sačuvane su najbrojnije nekropole stećaka, zanimljive po oblicima, kvaliteti reljefnih ukrasa i koncentraciji nadgrobnih natpisa pisanih bosančicom.
Iz fotomonografije
Posebno mjesto među tim aglomeracijama zauzima nekropola Boljuni, na rubu malog polja u istoimenom zaseoku, desetak kilometara od Stoca. Sa svoja 273 spomenika, nekropola je jedna od najvećih do sada pronađenih, i kako naglašava jedan od autora monografije, prof. dr. Miroslav Palameta, samo središte galaksije stećaka u Hercegovini:„Među nekropolama, dakle cijelim grobljima koja su očuvana, jedna od najbrojnijih i najljepših nekropola su Boljuni. A upravo oko Stoca, koje je središte čitave galaksije stećaka, takvih nekropola ima nekoliko, kao što su Radimlja, Bitunja, Hodovo, Oplečići i također Vras u neumskoj općini.“
Većinom su isklesani sredinom XV stoljeća. Među najčešćim likovnim predstavama su motivi štita i mača, a radili su ih kovač Grubač i dijak Semorad, daleko najpoznatiji majstori svog doba, za koje se pretpostavlja da su u Boljunima i njihovi nadgrobni spomenici.
Na pitanje kojem narodu stećci zapravo pripadaju, prof. Palameta kaže:
„Stećci su pokojnika. Grob je privatno vlasništvo. Čak ima u natpisima: Ne nastupaj na me. To je zabrana pokopa nekog drugoga na to mjesto, pa se znade kazati: Osim mojih najbližih, itd.“
Tajna Boljuna ujedno je i katalog i monografija, knjiga i vodič, a njezin sadržaj svojim bogatstvom nudi ne samo pregled kasnosrednjovjekovnih spomenika nego i spoznaje o načinu življenja i umiranja naših dalekih, zajedničkih predaka.
Za historičara Dubravka Lovrenovića riječ je o izuzetno važnom djelu:
„Generalno mogu da kažem da su stećci, u cijelosti uzevši, ugroženi – ugroženi na razne načine, bilo devastacijom, bilo nebrigom. To se tiče, na koncu-konca, politike određenih ministarstava, institucija. Većim problemom ipak smatram amaterske, nerelevantne tekstove koji se objavljuju u javnim medijima, često nacionalističkog diskursa, koji zapravo istaživanje i interpretaciju stećaka vraćaju u drugu polovicu 19. stoljeća", navodi Lovrenović.
Miro Raguž, koji je radio fotografiju i dizajn, kazao je da je Tajna Boljuni prvi i, nažalost, do sada jedini cjeloviti monografski kataloški prikaz jedne nekropole i kao takav izuzetno je značajan i u zajedničkoj regionalnoj kandidaturi stećaka za UNESCO-vu listu.