Kreševsko selo Vranci bilo je jedno od najpoznatijih rudarskih mjesta. Svaka kuća bavila se kopanjem i preradom željezne rude. Još u vrijeme dolaska Turaka u Bosnu u majdanskim mjestima tolerirala se uporaba metalnih ploča, takozavnih tahti, koje su zamjenjivale crkvena zvona. Vranci su danas mjesto koje polako ali sigurno izumire, a od tog vremena ostale su samo tahte koje još uvijek zvone kada je nevrijeme. Postale su i prava turistička atrakcija. Lijepo su natkrivene, a dolazak k njima je vidno označen. Obitelj Medić brine o tahtama ali i zvoni kada dolazi nevrijeme.
“Tate, kako ih mi zovemo, ovdje su od prije petsto godina. Stariji kažu da su nekad korištene umjesto crkvenih zvona. Čak u 16. stoljeću mjesta u kojima se kopala ruda imale su dozvolu da koriste neobične metalne ploče čiji zvuk, odnosno frekvencija zaustavlja nevrijeme bez obzira da li se radilo o vjetru, grmljavini, mećavi, gradu, ili bilo čemu drugom. Ovdje su dolazili čak i neki profesori glazbe i divili se tonovima koje proizvode ove ploče", govori nam Dijana Medić, prva susjeda neobičnih ploča koje još zovu "klepetala", a u koje se udara ili kuca (zvoni) željeznim batom.
Kako smo doznali iz pisanih dokumenata odnosno knjige "Povijest željeza i željeznog obrta u Bosni" autor dr. Vinko Mikolji, tek u 19. stoljeću Turci su dozvolili i drugim kršćanskim mjestima koja nisu imala majdane da mogu zvoniti uz pomoć tahti i pozivati vjernike na molitvu. Od Dijane smo doznali da su tahte nakon završetka Drugog svjetskog rata bile uklonjene iz Vranaca ali je nastalo takvo nevrijeme da su ih ponovno morali vraćati i zvoniti uz pomoć njih kako bi zaustavili grmljavinu.
“Nedavno je bilo takvo nevrijeme da sam morao zvoniti. Grmilo je tako jako da smo milsili da će se sve kuće urušiti a počeo je da pada i veliki grad. Umjesto protugradnih raketa morao sam po nevremenu izići i zvoniti pet minuta. Nakon toga nevrijeme je stalo. Sve je postalo tako nestvarno i mirno. Tate zvone još i kada netko umre tako da imaju tri funkcije. Zaustavljanje nevremena, poziv na molitvu i obavijest da je netko umro. Svaki od ovih poziva ima svoj način udaranja batovima o ploče. Dakle, razlikuje se udaranje o ploče da se zaustavi nevrijeme i da se javi smrt nekog od naših mještana", kaže Filip Medić, Dijanin sin.
U Vrancima više nema majdandžija ali ni kovača. Od 250 "dimova" koliko ih je bilo šezdestih godina, Vranci danas imaju samo pedesetak stanovnika. O ljudskoj prolaznosti još jedino svjedoče željezne tahte i rimski most koji je pod zaštitom države kao nacionalni spomenik.