Pitoreskna dolina Jagnob (Yaghnob), smještena sjeverno od Dušanbea, dom je za oko 500 ljudi koji žive u polupraznim selima u ovoj udaljenoj dolini, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Nekada dom za oko 4.000 ljudi, Jagnob je izgubio većinu svojih stanovnika 1970. godine kada su ih sovjetski zvaničnici prisilno preselili u poljoprivrednu oblast Zafarobod da uzgajaju pamuk.
Mnogi su se vratili u Jagnob 1990-ih godina, ali su ponovo otišli zbog nedostatka poslova i teških uslova života u ovom izoliranom planinskom kraju.
Kako njihova zajednica postaje sve manja, mještani strahuju da će njihov drevni maternji jezik – jagnobi, istočnoiranski jezik – izumrijeti ukoliko vlada i sami govornici ne preduzmu nešto kako bi ga sačuvali.
Jagnobiji žele da se njihov jezik uvede u školski program za lokalnu djecu.
Ali u dolini Jaghnob nema škola. Djeca se šalju u državni internat, udaljen oko 40 kilometara u gradu Anzobu, gdje nastavu pohađaju na tadžičkom, službenom jeziku.
Kako cijelu školsku godinu provode daleko od rodnih sela, često odsječeni zbog obilnih snježnih padavina tokom zime, mnoga djeca gotovo zaborave svoj maternji jezik.
Ruševine napuštenog sela u Jagnobu
"Tokom 1990-ih, osnovna škola (za djecu Jagnoba) počela je podučavati ovaj jezik i napisani su udžbenici za njega", kaže Rustam Ramazoni, lingvista koji proučava jagnobi. "Podučavanje jezika bilo je ključno jer se broj govornika smanjivao."
Međutim, država je ukinula taj program početkom 2000-ih godina, uskraćujući djeci iz Jagnoba ionako ograničeno obrazovanje koje su dobivali na svom maternjem jeziku.
Mještani, koji su dvojezični, koriste svoj maternji jezik za međusobnu svakodnevnu komunikaciju, dok se za obrazovanje i posao oslanjaju na tadžički. Njihova djeca odrastaju govoreći jagnobi sve dok ne krenu u školu, rekli su lokalni stanovnici za RSE.
Dilema mladih
Starija generacija Jagnobija prisjeća se kako su se vraćali iz Zafaroboda u svoja napuštena sela kada je vlada zaustavila program preseljenja u područja za proizvodnju pamuka.
Safarali Bokiev (Boqiev), stanovnik sela Piskon, bio je u ranim dvadesetim godinama kada je odlučio da nikada neće napustiti svoj zavičaj.
"Vratio sam se u Jagnob nakon završetka vojne službe 1988. Ovdje sam se oženio. Imamo sedmero djece", rekao je Bokiev. "Snalazimo se i ne želim otići jer će naš jezik nestati ako svi odemo."
No, mnogi drugi nisu spremni ostati u dolini koja nema odgovarajuće puteve, bolnicu ni rekreacijske sadržaje.
Most u Jagnobu
U Jagnobu nema profesionalnih poslova, gdje su ljudi uglavnom angažirani u poljoprivredi, uzgoju krompira i stoke. Tokom zime – kada je dolina odsječena snijegom i ledom i do sedam mjeseci – ljudi se oslanjaju na magarce za vanredna putovanja, poput odlaska u bolnicu.
Firuza Muharamova, stanovnica sela Kjorte, rekla je za RSE da je sve troje djece rodila kod kuće. Nije bilo doktora ni babice da joj pomognu.
Jagnob nije priključen na električnu mrežu. Posljednjih godina, mještani su izgradili svoje male elektrane koristeći napuštene vodne resurse u tom području.
Postoje projekti da se dolina pretvori u jedinstveno turističko središte – čak su neki zapadni volonteri pomagali u razvoju ovog sektora. Mještani se nadaju da bi takvi projekti mogli stvoriti poslove i donijeti investicije u dolinu.
Ali to nije spriječilo ljude, posebno mlade, da se sele u gradove.
"Želimo da naši mladi ostanu u Jagnobu, jer će naš jezik nestati ako odu. Naš jezik će izumrijeti, to je očigledno", rekao je Bokiev. "Ali naša djeca ne žele živjeti ovdje."
Sela u Jagnobu nude slikovit spoj kuća od nepečene cigle i starih, napuštenih ruševina, s nekoliko modernih građevina koje su izgradili oni odlučni da ostanu.
Oni koji su napustili dolinu priznaju da je teško održati jezik živim daleko od doma.
Žena iz Jagnoba skuplja suho gnojivo.
Članovi zajednice Jagnobi u Zafarobodu kažu da svjedoče izumiranju svog jezika i cijele kulture.
"Kad idete na naše svadbe ovdje, do 95-98 posto pjesama su tadžičke pjesme", rekao je Mirzo Ramazonov, stanovnik Zafaroboda.
"Izgubili smo većinu svojih tradicija otkako smo se preselili u Zafarobod", rekao je pjesnik na jeziku Jagnobi, Saidmurod Holov (Kholov). "Čak i oni koji govore jagnobi, miješaju ga s tadžičkim riječima i frazama."
Šarofat Šarifova (Sharofat Sharifova) živi u glavnom gradu, Dušanbeu, nakon što se prije nekoliko godina preselila iz Jagnoba sa svojom porodicom.
Šarifova kaže da članovi male zajednice Jagnobi u Dušanbeu još uvijek govore svoj maternji jezik, ali vjeruje da će on izumrijeti kada starija generacija ode.
(Napisala Farangis Najibullah, na temelju izvještaja dopisnika Tadžilistanskog servisa RSE: Mullorajaba Jusufija, Farzona Muhammadi i Mirzonabija Kholiqzoda.)