Razgovarao: Andrej Šari
Tadej Golob najpoznatiji je slovenski pisac u Evropi, autor niza psiholoških kriminalističkih romana čiji glavni lik, detektiv Taras Birsa, istražuje komplikovane zločine bez izgleda za uspjeh. Na kraju uvijek pronađe zlikovce, iako slučaj ne mora nužno završiti trijumfom pravde.
Kritičari stil nekih Golobovih romana nazivaju "skandinavskim noirom". Pisac radi u danas dosta korištenom "kinematografskom" stilu, smještajući radnje svojih priča u opšti kontekst razvoja bivše jugoslavenske republike Slovenije.
Golob je godinama radio u novinarstvu, poznat kao alpinista s međunarodnim ugledom, koautor je putopisa o skijaškom spustu s Everesta i biciklističkog vodiča po planinskim prevojima Slovenije, kao i niza biografija slovenskih političara. sportista i muzičara.
Golobovi kriminalistički romani u izdanju izdavačke kuće Založba Goga prevode se na različite jezike, od engleskog i arapskog do italijanskog i ukrajinskog, a po njegovim romanima snimaju se uspješne televizijske serije.
Golob za Ruski servis Radio Slobodna Evropa (RSE) govori kako je kao pisac iz male zemlje postao čitano ime u Italiji, Egiptu i Velikoj Britaniji? U kojoj mjeri savremeni detektivski roman treba povezati fikciju i stvarnost? Šta to planinarenje ima zajedničkog s pisanjem krimića?
RSE: Glavni lik vaših romana zove se Taras Birsa. Ovaj policijski inspektor, a potom i privatni detektiv iz Ljubljane, ima prilično ukrajinsko ime; teško da ćete u Sloveniji sresti jednog Tarasa. Zašto ste izabrali baš to ime?
Tadej Golob: U Sloveniji se ponekad susreće ime Taras; poznat je, na primjer, književnik Taras Kermauner. Ali u pravu ste, to nije često ime kod nas; slovenskom uhu zvuči malo strano.
Kad sam smišljao glavnog lika, shvatio sam da ako budem koristio tradicionalno slovensko ime poput Janeza ili Novaka, onda to neće zaintrigirati čitatelja.
Taras zvuči gotovo slovenski, ali ipak neobično. Usput, vodio sam se i svjetskom tradicijom, ipak Sherlock Holmes i Hercule Poirot nemaju najtipičnija imena za Englesku ili Belgiju.
RSE: Pišete vrlo lako, poglavlja vaših kriminalističkih romana su kratka, sadržaj nije teško pratiti. Pišete gotovo filmski, nije slučajno što slovenska televizija snima serije prema radnjama vaših knjiga.
Ovi zapleti su dinamični i strukturirani kao u stvarnom životu: malo zla, malo ubojstva, neizvjesnosti, malo ljubavne priče, malo seksa, malo svakodnevnih događaja, čak i rješenja svakodnevnih problema.
Kako povezujete komercijalni princip (knjiga je proizvod, što se više prodaje, to bolje) s čistom umjetnošću?
Golob: Glavno je da ono što pišem bude zanimljivo, važno je da čitatelj, upoznajući se s knjigom, ne pati.
RSE: Odakle vam ideje za priče? Jesu li to potpuno izmišljene priče ili se temeljite na stvarnosti? Jesu li ubistva u vašim romanima izmišljena ili "stvarna"?
Golob: Ovo je sve čista fikcija. Ponekad se mogu osloniti na događaje koji su se stvarno dogodili, ali generalno imam bogatu maštu. Gotovo uvijek jednostavno igram na okolnosti u slovenskom društvu.
Iza skoro svakog lika u mojim knjigama stoji neka stvarna osoba koju lično poznajem, pa uzimam dio DNK te osobe i postupno ga pretvaram u lik iz knjige.
U izvjesnom smislu ti ljudi iz knjiga postoje u stvarnosti, jasno je da su drugačiji nego u stvarnom životu, ali ipak postoje.
Naravno, ubiti nekoga čak i u izmišljenom životu nije baš ugodno, ali, nažalost, nema kriminalističke književnosti bez zločina i ubistava. To je zakon žanra. Ako pišete detektivsku priču, budite spremni na činjenicu da će na stranicama knjige neko biti ubijen.
RSE: Je li vam važna nacionalna književna tradicija, recimo Ivan Cankar ili Boris Pahor? Jeste li možda povezani s tradicijama jugoslavenske književnosti u širem smislu? Spriječava li vas činjenica da su radnje vaših knjiga tijesno uronjene u slovensku zbilju da privučete interes čitatelja iz drugih zemalja?
Golob: Mislim da ne pomaže, ali ja tako radim. Dobro poznajem svoju zemlju i ako neko želi čitati moje romane, neka očekuje da će dobiti priču o Sloveniji.
Inače, ne mislim da se slovensko društvo toliko razlikuje od društava drugih evropskih zemalja, barem koliko ih ja poznam.
Je li mi važna slovenska književna tradicija? Više se oslanjam na sebe, na svoje razumijevanje opštih zakonitosti kriminalističkog žanra.
Naravno, kao i svi Slovenci, čitao sam Cankara još u školi, ali radije se ne fokusiram na klasike prošlog vijeka, nego na modernije autore.
Više od domaće književnosti na mene je utjecala svjetska književnost, uključujući Dostojevskog i Tolstoga, međutim, na mene utieču i kvalitetni detektivski filmovi poput "Prljavog Harryja".
Što se tiče nacionalnih korijena (i mojih i mojih heroja), ne mislim da postoje neke posebne veze s bivšim jugoslavenskim republikama.
Nacionalna obilježja nisu toliko bitna, ljudski se karakteri međusobno mnogo značajnije razlikuju.
RSE: Koliko je Taras Birsa blizak onome tko ga je izmislio? Manje-više ste istih godina, pišete detaljno o tome što on misli i kako gleda na život. Prije nekoliko godina u jednom ste intervjuu rekli da je Taras Birsa napola vi, a napola Clint Eastwood? Je li to još uvijek slučaj?
Golob: Djelimično je tako. Sličnih smo temperamenata, neke moje životne frustracije su Tarasove, ali on ima i dovoljno svojih, onih koje bi me uznemirile kad bih ih zapazio kod sebe.
Naravno, ono što se događa njemu ne događa se meni, ali reakcije na vanjske događaje često su slične.
RSE: Čini se da vas zanimaju likovi na rubu životnog sloma, u prelazu iz jednog stanja u drugo. Takav je Birsa, takav je junak vašeg romana prvijenca "Svinjske nogice" Janija Beveka.
Miješate li namjerno krimiće s unutrašnjim problemima svojih likova?
Golob: Sasvim namjerno. Kriza gura svaki zaplet naprijed. Ako u knjizi nema sukoba, zašto bi je iko čitao?
Tako je i u našim privatnim životima: ako nema dvojbi, nema razmišljanja, šta nas pokreće naprijed?
RSE: Slovensko tržište knjiga nije posebno veliko; slovenski jezik u svijetu ne govori više od 2,5 miliona ljudi. Razmišljate li o širenju publike? Vodite li računa o tome u svom radu?
Golob: Situacija mi omogućuje da i u uslovima relativno malog slovenskog tržišta normalno finansijski egzistiram. Ali, naravno, važno je pronaći izlaz do šire publike u Evropi i šire, to mi je jedan od ciljeva.
Ali moja spisateljska sudbina kao takva ne zavisi od toga. Ne pratim naročito prevode svojih romana, ima ih valjda 10-15.
Naravno, svako novo izdanje na novom jeziku još je jedna potvrda zanimanja za moj rad i kvalitetea mog rada. A i s finansijske strane bitno. Ali prva okolnost, potvrda kvaliteta, važnija mi je od te druge.
Nisam spreman značajno prilagoditi stil pisanja ili zaplete romana samo da bih ušao na nova tržišta. Pisaću kao što sam pisao prije, kao što pišem i sada. Ako uspije, neka me čitaju u drugim zemljama, ako ne, u redu je, ostat ću u Sloveniji.
RSE: U ruskoj tradiciji pisac je obično nešto više od pisca. Od svakog se istaknutog intelektualca očekuje da daje izjave o gorućim pitanjima javnog života. Kako se ponašate u tom pogledu?
Golob: Ne sudjelujem aktivno u političkom životu i uglavnom ne dajem izjave. Ali ako me nešto pitaju na intervjuu, odgovorim iskreno.
U prošlosti sam imao sukobe sa slovenskim vlastima, s onim političarima koji su, srećom, sada u opoziciji. Ali generalno, pokušavam se ne miješati u politiku i ne želim se u nju miješati.
RSE: Neke su vaše knjige prevedene na ukrajinski, ali nikada niste objavljeni u Rusiji. Postoji li takav interes?
Golob: Da dođe ponuda, pristao bih. U Moskvu bih otišao sa zadovoljstvom, samo da se ne moram sastati s Vladimirom Putinom.
Kad mi se spomene Rusija, prije svega ne mislim na Putina, nego na nešto drugo: za mene je to zemlja Tolstoja, Dostojevskog, Bulgakova.
Piscu su važniji čitatelji i publika, Putin nije na prvom mjestu.
RSE: Svoju književnu karijeru započeli ste kao novinar, objavljujući zbirke tekstova, pišući biografije slovenskih sportista, muzičara i političara, da bi se prije desetak godina počeli baviti pisanjem gotovo isključivo detektivskih priča, s izuzetkom nedavno objavljenog vodiča za bicikliste planinskim cestama i prevojima Slovenije.
Odakle ova dinamika autorskog razvoja?
Golob: Da, počeo sam kao novinar, potom pisao biografije poznatih sportista, muzičara i političara.
S biciklističkim vodičem bila je posebna priča: prije nekoliko godina doživio sam saobraćajnu nesreću i nisam uopšte bio siguran hoću li se moći vratiti na bicikl do kraja života, pa se ova knjiga pojavila kao svojevrsna nadoknada za vožnju bicikla.
Srećom, sve je dobro ispalo, još uvijek usavršavam svoj vodič i još ću neko vrijeme raditi na njemu.
Detektivske priče nisu mi odmah postale glavni žanr, ali sada mogu reći da sam se kao pisac u potpunosti ostvario kao autor kriminalističkih romana. U ovom žanru "imam svega dosta", u ovoj sredini se osjećam idealno, izmišljanje detektivskih priča me najviše zanima.
Ne mogu tačno objasniti kako se nove teme rađaju u mojoj glavi, ali sada završavam već sedmi roman o Tarasu Birsi. Prvo sam planirao napisati tri romana povezana likom zajedničkog junaka, kad su oni izašli mislio sam dobro, bit će ukupno pet knjiga, a sada, nakon objave šest romana, vjerujem da će ih biti 10. Za dvije-tri godine bit će konačno jasno gdje ću se zaustaviti.
RSE: U biografijama koje se mogu naći na internetu ponekad vas se prvo predstavlja kao slovenskog alpinistu, a ne kao slovenskog književnika.
Svojedobno ste radili za slovenski planinarski časopis Grif; vaša prva knjiga "S Everesta" bila je reportaža s izleta u Chomolungmu 2000. godine.
Svrha ovog uspona takođe je bila spuštanje s vrha do baznog kampa na skijama jednog od članova tima Dave Karničara. Vaš detektiv Taras Birsa takođe je planinar.
Poznato je da ova opasna aktivnost nije samo sport, već i posebna filozofija. Ima li veze s filozofijom kreativnog pisanja?
Golob: Mislim da bih bio puno manje uspješan pisac da nisam bio planinar. I dalje sebe smatram prije svega planinarem.
Za mene je puno toga u planinarstvu i književnosti povezano. Osjećaj kada počnete pisati uistinu podsjeća na osjećaj planinara koji stoji u podnožju prije nego što se počne penjati. Sami sebi se činite nevjerojatno maleni, ne znate hoćete li postići svoj cilj, hoćete li se popeti do vrha i hoćete li završiti roman.
U penjanju i pisanju, pronalaženje pravog smjera je jednako važno, a svaki mali detalj na putu je nevjerojatno važan.
Tadej Golob i Grega Lačen koji je nastradao u planinarskoj nesreći 2020. na vrhu Everesta u ekspediciji iz 2000. godine
RSE: Sjećate li se svojih glavnih osjećaja s Everesta?
Golub: Osjećaji su složeni: zasljepljujuće sunce, jako hladno, temperatura minus 40 stepeni.
Imao sam sreću da sam bio na vrhu s dva prijatelja u trenutku kada nije bilo nikoga tamo osim nas. To je osjećaj potpune usamljenosti, valjda kao u svemiru. Nalazite se nevjerojatno daleko od svih ljudskih okolnosti i to osjećate. Osjećate da je opasnost vrlo blizu.
Bio sam dio tima koji je pomogao Davu Karničaru da postane prva osoba na svijetu koja se na skijama spustila na glavni svjetski vrh. To je nevjerojatno teško, vjerujte mi.
RSE: Alpski vrh Triglav jedan je od glavnih simbola Slovenije; nalazi se čak i na grbu vaše zemlje. U Ljubljani postoji šala da je svaki Slovenac dužan popeti se na Triglav. Da, ovo je šala, ali većina mojih prijatelja Slovenaca zaista se popela na Triglav, iznad 2.800 metara, uključujući i prvog predsjednika vaše zemlje Milana Kučana.
Sa sportskog stajališta, je li to opasan pothvat?
Golob: Triglav je važan za slovensku mitologiju i nacionalnu svijest, to je istina. Do vrha vodi nekoliko staza. Ima jednostavnih koje su dostupne turistima s osnovnim planinarskim vještinama, ali ima i složenijih koje zahtijevaju posebnu obuku.
Mnogi Slovenci dolaze na Triglav, čak i ako nisu planinari. Sjeverna strana, prošao sam je barem 20 puta, dosta je teška, velika je planina.
I da, takođe vjerujem da bi se svaki Slovenac barem jednom u životu trebao popeti na Triglav.