Robert Tait, priredila Mirjana Rakela
Novinari Radija Slobodna Evropa Robert Tait i Abdeliliah Naumi trebali su izvještavati iz Egipta o političkoj krizi u toj zemlji. No, neposredno nakon dolaska u Egipat 4 . veljače, na aerodromu ih je uhapsila policija i predala tajnim službama predsjednika Egipta Hosnija Mubaraka na ispitivanje.
S lisicama na rukama i s povezom oko očiju njihov zadatak se pretvorio u kafkijansku noćnu moru. Tait je ćeliju dijelio s uhapšenim demonstrantima koji su premlaćivani i zlostavljani.
****
Zvuk poput zmije zvečarke koja napada i danas me proganja. Miješa se zajedno sa povremenim molbama za milost uhapšenih koji su mučeni elektroškovima.
Znojio sam se, a srce mi je ubrzano kucalo svaki put kada bi mi se taj strašan zvuk primicao i kada bih osjetio da se čovjek do mene prebija. Ležao sam na podu svezanih ruku i očiju misleći kada ću ja biti na redu. Na sreću, to se nije dogodilo, iako je brutalnost prema uhapšenima bila stalna, nepodnošljiva. Vjerojatno su me preskočili zbog mog britanskog pasoša. Bio sam poput otoka u moru nasilja. Doživio sam ono što sam mislio da nikada neću, ono o čemu sam čitao da se događalo u nacističkim, Staljinovim ili Pinochetovim zatvorima, ili ono što se događa danas u Iranu.
Nekada sam razmišljao kako bi bilo da si uhapšen, zatvoren, bezpomoćan i potpuno ovisan o milosti onoga koji te je zatvorio. Nikada nisam vjerovao da mi se to može dogoditi.
Uhapšen sam 4. februara, zajedno s mojim kolegom Abdelilah Nauimijem , takodjer britanskim državljaninom, porijeklom Iračaninom, i to neposredno nakon što smo sletjeli na aerodrom. Avion koji je letio iz Amsterdama bio je gotovo poluprazan, a mi smo čitajući kako se odnose prema stranim novinarima, postajali pomalo zabrinuti. No, vjerovali smo da će Abdelilahovo porijeklo i činjenica da sam dugo pisao o Bliskom istoku biti dovoljni da prođemo.
No, problemi su počeli već na aerodromu. Nakon što smo platili za vize i krenuli kroz pasošku kontrolu, carinski službenici su zatražili da otvorimo torbe, i pronašli su nam kameru i satelitski telefon.
"Oni su novinari," rekao je svom kolegi carinik. Kamera je kasnije vraćena, no ne i telefon.
"Radim samo svoj posao," ispričavao se carinik. Onda me odveo u susjednu sobu gdje sam primjetio da ima dosta kamera i druge novinarske opreme.
Pomislio sam, dobro je, barem nas nisu vratili kući neobavljena posla. Nisu pronašli druge mobilne telefone. Jedan, koji je u svom džepu imao Abdelilah, a drugi je bio u mom džepu. Nakon što smo se u aerodromskom holu susreli s Ahmedom, koji nam je trebao biti ispomoć u Cairu, vjerovali smo da je sve dobro prošlo.
Procedura
Krenuli smo prema Trgu Tahriri. Shvatio sam da stvari nisu ni malo jednostavne. Tenkovi, kontrolne točke. Uspješno prošli nekoliko punktova, dok nas na jednom nije zaustavilo nekoliko muškaraca, neki su bili u policijskim uniformama. Zatražili su naše pasoše, a jedan od njih je naredio da otvorimo kofere. Brzo je našao drugi satelitski telefon.
"Što je ovo?" pitao me je , iako mi je bilo sasvim jasno da zna o čemu je riječ.
Muškarac u civilu, s brkovima i debelim vratom, ušao je u naša kola i zapovjedio šoferu da slijedi vozilo ispred nas.
Odvedeni smo u obližnju policijsku stanicu. Rekli su nam da čekamo. U redu, odgovorili smo, mislili smo da je riječ o sigurnosnoj proceduri. Vrtili smo se uokolo, dok je naš vozač bio ispitivan. Pitali su ga da li poznaje nekoga Palestinca, ima li broj Hamasa i slično.
Nazivali su nadređene. Zatražili su naše mobilne telefone. Jedan sam zadržao. Nakon toga su ponovno sjeli u naša kola i Ahmedu zapovjedili da slijedi vozilo ispred. On nam je rekao - ne idemo prema gradu. Bio je zabrinut i počeo govoriti kako se nada da neće biti pretučen. Šutao sam.
Dovezli smo se do neke prazne zgrade. Pored nje je bila jedna na kojoj je pisalo Telekomunikacije. Bilo nam je zabranjeno gledati, ali posve sam siguran da se radilo o sjedištu egipatske službe sigurnosti , Mukhabarat, kojoj je na čelu sadašnji potpredsjednik države Omar Suleimani, zadužen za pregovore i „mirnu tranziciju“.
U jednom trenutku sam pomislio – trebam ih pitati kamo nas vode. Na sreću, to nisam učino. Svezali su nam oči, stavili lisice na ruke i smjestili u drugi automobil. Kratko smo se vozili. Iz automobila smo odvedeni u neko dvorište. Netko mi je priša s leđa, udario me i upitao na engleskom, odakle sam.
"Ja sam Britanac," rekao sam, na što je njegov odgovor bio prilično sarkastičan. "A, Britanac ste?!" U tom sam trenutku prvi put čuo metalni zvuk, poput zmije zvečarke. Odveli su nas u neku ćeliju, i posve sam siguran da sam ćuo Ahmeda kako urliče u bolovima.
Nakon toga su me vodili kroz neke hodnike do jedne ćelije gdje mi se jedan glas obraćao, kako je sam rekao, ne na dobrom Engleskom. Odvezali su mi ruke i naredili da ispraznim djepove. Drugi muškaraca mi je uzeo sat, vjenčani presten, kaiš, i naredio mi da skinem cipele, hlače, košulju, džemper. No, ostao sam u donjem vešu. Kasnije mi je Abdelilah rekao da se on morao skinuti do gola.
Njemu su prijetili i silovanjem. Kada je rekao da više nema i iračko državljanstvo, kazali su mu da je imao sreću. Iračani prolaze poput Egipćana.
Ja sam ipak pitao istražitelja, zašto nam ovo rade. On je kazao da u kaosu u kojem se zemlja nalazi moraju znati tko su stranci koji dolaze. No, siguran sam da su već znali tko smo. Istaknuo sam da smo novinari Radija Slobodna Evropa kojeg financira američki Kongres. Samo mi je odgovorio da postoji procedura.
Broj 33
No, prošla su 24 ili čak i više sati, a ja sam i dalje svezan mogao slušati sadističko iživljavanje nad zatvorenicima. Abdelilahu je bilo još gore jer je razumio svaku naredbu budući da mu je materinji jezik arapski.
Čuo je kako govore: "U ovom hotelu imamo samo dvije stvari na meniju – elektroškove i silovanje".
Užas je trajao beskonačno. Stalno su mi naređivali – Šuti, ovdje se ne govori, razumiješ li. Tjerali su me da uriniram dok sam sjedio. Vrijeme je sporo prolazilo. Dodijeljen mi je novi istražitelj. Ponavljao sam: "Želim razgovarati s nekim tko govori dobro engleski. Moram na aerodrom!"
I onda u trenu je sve bilo gotovo. Naredili su mi da ustanem i kažem svoj broj. Bio sam broj 33. Potom smo išli kroz neke hodnike, uspinjali se stepenicama do jedne sobe. Tu su mi skinuli povez s očiju.
Jedan čovjek mi se nasmiješio i pitao me: "Gospodine Robert, kako ste?"
"Nisam dobro i ljut sam," odgovorio sam mu. On se ispričavao izvanrednom situacijom, a meni nije bilo ni do čega. "Ali, idete kući, vodimo vas na aerodrom, to je dobra vijest," rekao mi je.
Da, bila je to dobra vijest , iako to nisam priznao. Vraćene su mi sve stvari. Morao sam potpisati da sam ih preuzeo. Vidio sam da je pet sati. U zatvoru sam proveo 27 sati.
Nakon toga su mi ponovno stavili povez na oči i smjestili me u jedan automobil. Nakon nekog vremena su mi povez skinuli. Do mene je sjedio Abdelilah. Njemu istražitelji nisu rekli da je oslobođen.
Doveli su nas do aerodroma. Smjestili su nas u deportacijsku dvoranu zajedno s nekoliko egipatskih obitelji iz Italije i Libije kojima nije bio dopušten ulazak u zemlju kako se ne bi pridružili demonstracijama. Tu smo zadržani idućih 16 sati. Prostor je bio zadimljen, prljav, pun žohara. Trebali smo se okupati, odspavati. To je bilo naravno nemoguće, ali barem smo mogli vidjeti, govoriti i koristiti se rukama.
Iduće jutro smo odvedeni do šaltera KLM-a kako bi ovjerili kartu za Amsterdam. Nismo morali platiti naknadu zbog promjene leta.
Na najgori mogući način shvatili smo kakva je situacija u Egiptu, a da nismo razgovarali ni sa jednim demonstrantom. No, sve nam je bilo jasno nakon što smo prošli kroz glavno oružje Mubarakove policijske države, kroz „hotel“ koji već niz godina ima isti meni. Nije sve počelo prija dva tjedna. Traje to već 30 godina.
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
Novinari Radija Slobodna Evropa Robert Tait i Abdeliliah Naumi trebali su izvještavati iz Egipta o političkoj krizi u toj zemlji. No, neposredno nakon dolaska u Egipat 4 . veljače, na aerodromu ih je uhapsila policija i predala tajnim službama predsjednika Egipta Hosnija Mubaraka na ispitivanje.
S lisicama na rukama i s povezom oko očiju njihov zadatak se pretvorio u kafkijansku noćnu moru. Tait je ćeliju dijelio s uhapšenim demonstrantima koji su premlaćivani i zlostavljani.
****
Zvuk poput zmije zvečarke koja napada i danas me proganja. Miješa se zajedno sa povremenim molbama za milost uhapšenih koji su mučeni elektroškovima.
Znojio sam se, a srce mi je ubrzano kucalo svaki put kada bi mi se taj strašan zvuk primicao i kada bih osjetio da se čovjek do mene prebija. Ležao sam na podu svezanih ruku i očiju misleći kada ću ja biti na redu. Na sreću, to se nije dogodilo, iako je brutalnost prema uhapšenima bila stalna, nepodnošljiva. Vjerojatno su me preskočili zbog mog britanskog pasoša. Bio sam poput otoka u moru nasilja. Doživio sam ono što sam mislio da nikada neću, ono o čemu sam čitao da se događalo u nacističkim, Staljinovim ili Pinochetovim zatvorima, ili ono što se događa danas u Iranu.
Nekada sam razmišljao kako bi bilo da si uhapšen, zatvoren, bezpomoćan i potpuno ovisan o milosti onoga koji te je zatvorio. Nikada nisam vjerovao da mi se to može dogoditi.
Uhapšen sam 4. februara, zajedno s mojim kolegom Abdelilah Nauimijem , takodjer britanskim državljaninom, porijeklom Iračaninom, i to neposredno nakon što smo sletjeli na aerodrom. Avion koji je letio iz Amsterdama bio je gotovo poluprazan, a mi smo čitajući kako se odnose prema stranim novinarima, postajali pomalo zabrinuti. No, vjerovali smo da će Abdelilahovo porijeklo i činjenica da sam dugo pisao o Bliskom istoku biti dovoljni da prođemo.
No, problemi su počeli već na aerodromu. Nakon što smo platili za vize i krenuli kroz pasošku kontrolu, carinski službenici su zatražili da otvorimo torbe, i pronašli su nam kameru i satelitski telefon.
"Oni su novinari," rekao je svom kolegi carinik. Kamera je kasnije vraćena, no ne i telefon.
"Radim samo svoj posao," ispričavao se carinik. Onda me odveo u susjednu sobu gdje sam primjetio da ima dosta kamera i druge novinarske opreme.
Pomislio sam, dobro je, barem nas nisu vratili kući neobavljena posla. Nisu pronašli druge mobilne telefone. Jedan, koji je u svom džepu imao Abdelilah, a drugi je bio u mom džepu. Nakon što smo se u aerodromskom holu susreli s Ahmedom, koji nam je trebao biti ispomoć u Cairu, vjerovali smo da je sve dobro prošlo.
Procedura
Krenuli smo prema Trgu Tahriri. Shvatio sam da stvari nisu ni malo jednostavne. Tenkovi, kontrolne točke. Uspješno prošli nekoliko punktova, dok nas na jednom nije zaustavilo nekoliko muškaraca, neki su bili u policijskim uniformama. Zatražili su naše pasoše, a jedan od njih je naredio da otvorimo kofere. Brzo je našao drugi satelitski telefon.
"Što je ovo?" pitao me je , iako mi je bilo sasvim jasno da zna o čemu je riječ.
Muškarac u civilu, s brkovima i debelim vratom, ušao je u naša kola i zapovjedio šoferu da slijedi vozilo ispred nas.
Ja sam Britanac, rekao sam, na što je njegov odgovor bio prilično sarkastičan. A, Britanac ste
Nazivali su nadređene. Zatražili su naše mobilne telefone. Jedan sam zadržao. Nakon toga su ponovno sjeli u naša kola i Ahmedu zapovjedili da slijedi vozilo ispred. On nam je rekao - ne idemo prema gradu. Bio je zabrinut i počeo govoriti kako se nada da neće biti pretučen. Šutao sam.
Dovezli smo se do neke prazne zgrade. Pored nje je bila jedna na kojoj je pisalo Telekomunikacije. Bilo nam je zabranjeno gledati, ali posve sam siguran da se radilo o sjedištu egipatske službe sigurnosti , Mukhabarat, kojoj je na čelu sadašnji potpredsjednik države Omar Suleimani, zadužen za pregovore i „mirnu tranziciju“.
U jednom trenutku sam pomislio – trebam ih pitati kamo nas vode. Na sreću, to nisam učino. Svezali su nam oči, stavili lisice na ruke i smjestili u drugi automobil. Kratko smo se vozili. Iz automobila smo odvedeni u neko dvorište. Netko mi je priša s leđa, udario me i upitao na engleskom, odakle sam.
"Ja sam Britanac," rekao sam, na što je njegov odgovor bio prilično sarkastičan. "A, Britanac ste?!" U tom sam trenutku prvi put čuo metalni zvuk, poput zmije zvečarke. Odveli su nas u neku ćeliju, i posve sam siguran da sam ćuo Ahmeda kako urliče u bolovima.
Nakon toga su me vodili kroz neke hodnike do jedne ćelije gdje mi se jedan glas obraćao, kako je sam rekao, ne na dobrom Engleskom. Odvezali su mi ruke i naredili da ispraznim djepove. Drugi muškaraca mi je uzeo sat, vjenčani presten, kaiš, i naredio mi da skinem cipele, hlače, košulju, džemper. No, ostao sam u donjem vešu. Kasnije mi je Abdelilah rekao da se on morao skinuti do gola.
Njemu su prijetili i silovanjem. Kada je rekao da više nema i iračko državljanstvo, kazali su mu da je imao sreću. Iračani prolaze poput Egipćana.
Ja sam ipak pitao istražitelja, zašto nam ovo rade. On je kazao da u kaosu u kojem se zemlja nalazi moraju znati tko su stranci koji dolaze. No, siguran sam da su već znali tko smo. Istaknuo sam da smo novinari Radija Slobodna Evropa kojeg financira američki Kongres. Samo mi je odgovorio da postoji procedura.
Broj 33
No, prošla su 24 ili čak i više sati, a ja sam i dalje svezan mogao slušati sadističko iživljavanje nad zatvorenicima. Abdelilahu je bilo još gore jer je razumio svaku naredbu budući da mu je materinji jezik arapski.
Čuo je kako govore: "U ovom hotelu imamo samo dvije stvari na meniju – elektroškove i silovanje".
Užas je trajao beskonačno. Stalno su mi naređivali – Šuti, ovdje se ne govori, razumiješ li. Tjerali su me da uriniram dok sam sjedio. Vrijeme je sporo prolazilo. Dodijeljen mi je novi istražitelj. Ponavljao sam: "Želim razgovarati s nekim tko govori dobro engleski. Moram na aerodrom!"
I onda u trenu je sve bilo gotovo. Naredili su mi da ustanem i kažem svoj broj. Bio sam broj 33. Potom smo išli kroz neke hodnike, uspinjali se stepenicama do jedne sobe. Tu su mi skinuli povez s očiju.
Jedan čovjek mi se nasmiješio i pitao me: "Gospodine Robert, kako ste?"
"Nisam dobro i ljut sam," odgovorio sam mu. On se ispričavao izvanrednom situacijom, a meni nije bilo ni do čega. "Ali, idete kući, vodimo vas na aerodrom, to je dobra vijest," rekao mi je.
Da, bila je to dobra vijest , iako to nisam priznao. Vraćene su mi sve stvari. Morao sam potpisati da sam ih preuzeo. Vidio sam da je pet sati. U zatvoru sam proveo 27 sati.
Nakon toga su mi ponovno stavili povez na oči i smjestili me u jedan automobil. Nakon nekog vremena su mi povez skinuli. Do mene je sjedio Abdelilah. Njemu istražitelji nisu rekli da je oslobođen.
Doveli su nas do aerodroma. Smjestili su nas u deportacijsku dvoranu zajedno s nekoliko egipatskih obitelji iz Italije i Libije kojima nije bio dopušten ulazak u zemlju kako se ne bi pridružili demonstracijama. Tu smo zadržani idućih 16 sati. Prostor je bio zadimljen, prljav, pun žohara. Trebali smo se okupati, odspavati. To je bilo naravno nemoguće, ali barem smo mogli vidjeti, govoriti i koristiti se rukama.
Iduće jutro smo odvedeni do šaltera KLM-a kako bi ovjerili kartu za Amsterdam. Nismo morali platiti naknadu zbog promjene leta.
Na najgori mogući način shvatili smo kakva je situacija u Egiptu, a da nismo razgovarali ni sa jednim demonstrantom. No, sve nam je bilo jasno nakon što smo prošli kroz glavno oružje Mubarakove policijske države, kroz „hotel“ koji već niz godina ima isti meni. Nije sve počelo prija dva tjedna. Traje to već 30 godina.
Kriza u arapskom svijetu
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.