Uoči predstojećih izbora o tome koliko smo sami krivi što se stvari u BiH ponavljaju a ne popravljaju za RSE govori Svetlana Cenić, ekonomska analitičarka.
Cenić: Zašto ih nema u samoj politici? Prvo zato što je to prljav posao. Ekonomsko snaženje žena je, po meni, na prvom mjestu. Samo ekonomski jaka žena zna šta hoće – kad kažem ekonomski jaka ne mislim na milione, nego jednostavno da ima neko uporište u svojoj ekonomskoj sigurnosti. Ono žena što se opredjeljuje u politiku, sem časnih izuzetaka, opredjeljuje se po jednoj matrici: treba slušati vođu, treba biti sa vođom dobro, ćuti, pričaj njegovu priču, budi njegov odraz. To su najčešće naše žene prepoznatljive u politici. Neću da govorim da postoji 101 razlog u našoj politici zašto ne treba neselektivno glasati za ženu, za one žene koje su pričale jedno, a onda kad su došle u vlast pričaju nešto sasvim drugo - i to više nije njihov glas.
Cenić: I tokom prošlih izbora sam rekla da se ja ne slažem sa tom pregačom,
kuvačom i sa maramom na glavi, jer mislim da su žene u mnogo boljem izdanju nego što je pregača, kuvača. Za mene je kuhanje aktivnost kao i pranje zuba. To je nešto što radite, ali o tome ne pričate. Jer ako ćemo vezivati pregaču, zašto su nam uvijek najbolji kuvari muškarci u restoranima a nisu žene. Evo da počnemo od toga banalnog primjera. Na taj način smještamo žene u kuhinju i kao sad ona će iz kuhinje da dejstvuje. Mislim da su žene mnogo ljepše i mnogo dotjeranije od te pregače i kuvače. I ne želim baš da to bude slika žene iz BiH koju ćemo mi poslati.
Cenić: Prvo, građani ako pristaju da bleje, a ne da budu individue i da traže svoja prava, neće im niko ništa ni dati. Šišaju nas oni koji su prepoznali ovce, koje se ne interesuju kada se donosi proračun, kakva je struktura proračuna, šta su prihodi, šta rashodi. Ne kažem ja da svako treba da bude ekspert, ali jasno tamo piše izdvajanje za to, pa prihod je taj. Znači trebali bi da se bar zainteresuju za ono što je njihov problem konkretno. I druga stvar, mnogo novca nestaje u BiH, a da niko ne pita u čijim je džepovima, i da niko ne diže glas. Ako smo svedeni na nacionalne torove, kako to da su oni koji drže torove, da ih ne nazovem drugim imenom, sve bogatiji, a da je stado sve siromašnije i sve ošišanije i sve se manje buni? Nešto tu nije u redu. Mislim da je bitno da na izborima počnu da pitaju za pare, jer samo punog novčanika vi možete grlato braniti svoje dostojanstvo, svoju moć, svoju individuu, svoje ja. Siromašnog ne pita niko ništa.
Cenić: Zabluda je da je poreski obveznik samo onaj koji uplaćuje direktne poreze, porez na prihod, pa na dohodak itd. Poerski obveznik je ovdje i ono malo dijete - kad mu kupite sladoled, u tom sladoledu postoji porez koji odmah finansira nekoga, a da niko ne pita:“Gdje su moje pare?“ Prema tome, krivi smo ipak mi što ne pitamo. A najlagodnije žive oni koji imaju masu pod sobom koja ne pita. Podsjećam, mi se divimo razvijenom demokratskom svijetu, a tamo na izborima vidite kako se obračunavaju u debatama - koliki je porez, kolika su izdvajanja, kako stoji zdravstveni sistem, da li je Obama obećao to, a šta ovaj obećava, koliko je ispunio svojih obećanja, itd. Kod nas se vrti čitava izborna kampanja ne nekim fluidnim stvarima, na nekim bombastičnim temama, na temama, zaboga, visoke politike koja je negdje tamo maglovito, i nekih milijardi, koje samo što nisu. Prosječni građanin prvo to ne razumije, a s druge strane lako ga je zavesti tom pričom čim ne razumije o čemu se radi.
Cenić: Lijek je pitati i pitati:“Gdje su moje pare?“ Lijek je tražiti svoja prava, interesovati se za svoja prava, interesovati se gdje novac odlazi. Jedini je to lijek. Hiljadu puta ističem onu našu poslovicu: dijete dok ne zaplače, majka sise ne daje. Dok vi ne tražite nešto i ne pitate, neće vam se ni dati i nećete dobiti ni odgovor. Znate, bubašvaba bez mozga može da izdrži devet dana, unači bez glave može da izdrži devet dana, a ugiba od gladi. Samo ovdje izgleda da prosječan stanovnik BiH 20 godina živi bez glave, i da pritom ni ne pita gdje su mu pare, ni gdje mu je mozak.
RSE: Kada je u pitanju ženska populacija, činjenica je u BiH da je imamo više nego muškaraca, barem tako statistika kaže - 52 posto biračkoga tijela je žensko biračko tijelo. Što vi mislite, zbog čega nema žena negdje u onoj vrhunskoj orbiti? Koliko su krivci za tako nešto muškarci, a koliko same žene?
Cenić: Zašto ih nema u samoj politici? Prvo zato što je to prljav posao. Ekonomsko snaženje žena je, po meni, na prvom mjestu. Samo ekonomski jaka žena zna šta hoće – kad kažem ekonomski jaka ne mislim na milione, nego jednostavno da ima neko uporište u svojoj ekonomskoj sigurnosti. Ono žena što se opredjeljuje u politiku, sem časnih izuzetaka, opredjeljuje se po jednoj matrici: treba slušati vođu, treba biti sa vođom dobro, ćuti, pričaj njegovu priču, budi njegov odraz. To su najčešće naše žene prepoznatljive u politici. Neću da govorim da postoji 101 razlog u našoj politici zašto ne treba neselektivno glasati za ženu, za one žene koje su pričale jedno, a onda kad su došle u vlast pričaju nešto sasvim drugo - i to više nije njihov glas.
RSE: Kazali ste isto tako da ne vidite zašto i zbog čega se ovakvi slogani plasiraju u javnost vezano za eto „101 razlog zašto glasovati za ženu“, pa „žene zakuhajmo izbore“. Ma dobro, zakuhajmo izbore, ali bez kuhače. Možemo li kuhati na drugi način?
Cenić: I tokom prošlih izbora sam rekla da se ja ne slažem sa tom pregačom,
kuvačom i sa maramom na glavi, jer mislim da su žene u mnogo boljem izdanju nego što je pregača, kuvača. Za mene je kuhanje aktivnost kao i pranje zuba. To je nešto što radite, ali o tome ne pričate. Jer ako ćemo vezivati pregaču, zašto su nam uvijek najbolji kuvari muškarci u restoranima a nisu žene. Evo da počnemo od toga banalnog primjera. Na taj način smještamo žene u kuhinju i kao sad ona će iz kuhinje da dejstvuje. Mislim da su žene mnogo ljepše i mnogo dotjeranije od te pregače i kuvače. I ne želim baš da to bude slika žene iz BiH koju ćemo mi poslati.
RSE: A da idemo na drugi problem. Tko to šiša ovce u BiH, da ne kažemo građane?
Cenić: Prvo, građani ako pristaju da bleje, a ne da budu individue i da traže svoja prava, neće im niko ništa ni dati. Šišaju nas oni koji su prepoznali ovce, koje se ne interesuju kada se donosi proračun, kakva je struktura proračuna, šta su prihodi, šta rashodi. Ne kažem ja da svako treba da bude ekspert, ali jasno tamo piše izdvajanje za to, pa prihod je taj. Znači trebali bi da se bar zainteresuju za ono što je njihov problem konkretno. I druga stvar, mnogo novca nestaje u BiH, a da niko ne pita u čijim je džepovima, i da niko ne diže glas. Ako smo svedeni na nacionalne torove, kako to da su oni koji drže torove, da ih ne nazovem drugim imenom, sve bogatiji, a da je stado sve siromašnije i sve ošišanije i sve se manje buni? Nešto tu nije u redu. Mislim da je bitno da na izborima počnu da pitaju za pare, jer samo punog novčanika vi možete grlato braniti svoje dostojanstvo, svoju moć, svoju individuu, svoje ja. Siromašnog ne pita niko ništa.
RSE: Koliko građani BiH daju od sebe da bi funkcionirao ovakav sustav kakav funkcionira, a koliko im onda ostaje za obitelj i za sebe?
Cenić: Zabluda je da je poreski obveznik samo onaj koji uplaćuje direktne poreze, porez na prihod, pa na dohodak itd. Poerski obveznik je ovdje i ono malo dijete - kad mu kupite sladoled, u tom sladoledu postoji porez koji odmah finansira nekoga, a da niko ne pita:“Gdje su moje pare?“ Prema tome, krivi smo ipak mi što ne pitamo. A najlagodnije žive oni koji imaju masu pod sobom koja ne pita. Podsjećam, mi se divimo razvijenom demokratskom svijetu, a tamo na izborima vidite kako se obračunavaju u debatama - koliki je porez, kolika su izdvajanja, kako stoji zdravstveni sistem, da li je Obama obećao to, a šta ovaj obećava, koliko je ispunio svojih obećanja, itd. Kod nas se vrti čitava izborna kampanja ne nekim fluidnim stvarima, na nekim bombastičnim temama, na temama, zaboga, visoke politike koja je negdje tamo maglovito, i nekih milijardi, koje samo što nisu. Prosječni građanin prvo to ne razumije, a s druge strane lako ga je zavesti tom pričom čim ne razumije o čemu se radi.
RSE: I lijek je?
Cenić: Lijek je pitati i pitati:“Gdje su moje pare?“ Lijek je tražiti svoja prava, interesovati se za svoja prava, interesovati se gdje novac odlazi. Jedini je to lijek. Hiljadu puta ističem onu našu poslovicu: dijete dok ne zaplače, majka sise ne daje. Dok vi ne tražite nešto i ne pitate, neće vam se ni dati i nećete dobiti ni odgovor. Znate, bubašvaba bez mozga može da izdrži devet dana, unači bez glave može da izdrži devet dana, a ugiba od gladi. Samo ovdje izgleda da prosječan stanovnik BiH 20 godina živi bez glave, i da pritom ni ne pita gdje su mu pare, ni gdje mu je mozak.