U BiH od 550.000 nezaposlenih osoba barem petina bukvalno nema šta da jede. Kada se uzme u obzir da 60 posto penzionera, kojih ima oko 600.000 prima najnižu penziju, nedovoljnu ni za jedan pristojan obrok dnevno, onda je jasno da je Bosna i Hercegovina zemlja siromašnih ljudi. Svakodnevni su prizori ljudi koji rove po kontejnerima ili prose na ulicama. Narodne kuhinje imaju svakim danom sve više korisnika. No, sve je manje onih koji su spremni odreći se obroka u ime solidarnosti s drugima.
Nakon Drugog svjetskog rata narodne kuhinje su radile punom parom sedam godina. 1952. godine zatvorene su jer nije više bilo potrebe za njima. U Bosni i Hercegovini punih 20 godina od posljednjeg rata narodne kuhinje imaju iz dana u dan sve više korisnika.
Uništavanje domaće privrede, kriminalna privatizacija, gašenje radnih mjesta, za posljedicu imaju više od 550.000 nezaposlenog radno sposobnog stanovništva. Kako nema novih investicija, niti naznake za oživljavanje privrede i otvaranje novih radnih mjesta, agonija ljudi svakodnevno je sve veća.
Vaš browser nepodržava HTML5
O siromaštvu
Redovi ispred narodnih kuhinja u mnogim gradovima najbolje pokazuje da mnogi građani žive ispod granice ljudskog dostojanstva. Tako je i u Doboju, gradu koji je povrh velikog broja nezaposlenih ove godine dva puta poplavljen. Povratnik u Doboj Jakub Bećirović svakodnevno dolazi po hranu u Javnu kuhinju. Prije rata je radio u jednom građevinskom preduzeću koje je uništeno u poslijeratnoj privatizaciji. Jakub ima 64 godine i još nije stekao pravo na penziju. Sa suprugom i dvoje djece živi bez bilo kakvih redovnih primanja.
„Živim bez ičega, bez feninga primanja. Imam suprugu i dvije kćerke koje idu u srednju školu, ja na birou od poslije rata. Supruga i ja. Ne znam šta je mobitel, ni kćerke ni ja. Mislim, znam, ali nemam pojma da ga možeš koristiti. Nema se. Ništa. Sreća da ima javna kuhinja.“
Među korisnicima javne kuhinje je i Ilija Mikulić čija su mjesečna primanja manja od 30 konvertibilnih maraka.
„Imam neke invalidnine 27 maraka. Dođem ovdje, na ovo, i to mi je sve. A ima nas koji nemaju ni to, a nisu prispjeli nigdje, ni u penziju, nigdje ništa. Najgora neka generacija.“
Posebna priča su penzioneri koji su nakon 40 godina rada dobili crkavicu od penzije, te ne mogu sebi priuštiti niti jedan pristojan obrok dnevno.
„Penzioneri su obični jadnici. Nikad im gore nije bilo. Vrlo loše. Mala penzija, ne može biti manja.“
„Nisam navikla da živim ovako siromašno, kako su me doveli, u kakvoj sam sad situaciji. Za dvadeset feninga silazim sa Bjelava, da negdje uštedim. Ružno je reći, treba štediti, treba racionalisati, ali ovo.. s obzirom da čovjek ide u godine, samim tim je i spriječen, ali ja, zbog neke 'akcije' u dućanima, idem i kad mogu i kad ne mogu.“
U javnu kuhinju dolazi i Slavojka Vidović koja ima penziju od 220 maraka ili 110 eura, što joj nije dovoljno ni za plaćanje komunalija.
„Treba sto maraka za lijekove. Dosta svijeta ima kojima je ovo jedini obrok.“
Direktorica Narodne kuhinje 'Stari Grad' Sarajevo Zilha Šeta, poznata kao Tetka Zilha, koja dnevno zna spremiti i po 5.000 obroka, kaže da novca u BiH ima samo je nepravilno raspoređen, i dodaje da bi uz malo više solidarnosti među ljudima ova zemlja bila puno ljepše mjesto za živjeti.
„Kažu: nema ubira poreza. Ima ubira poreza, ima ljudi da rade, ima nas koji časno uplaćujemo i zdravstveno i staž, pa nije bitno koliko će ovamo ostati za naš lični dohodak. Da se samo pravilno rasporedi i na prava mjesta, da samo dvije i po hiljade onih koji upravljaju nama, jer njih je mnogo više, što dižu crvene i zelene kartone, od mjesne zajednice pa do gore, da ne prozivam premijere i sve ove koji već upravljaju sa nama, da malo manje budu gladnih očiju, samo pet posto, a da to prebace na socijalne potrebe, ne bi trebale ni kuhinje niti bi bilo siromaštva. Ako jedan penzioner može preživjeti sa trista maraka, a zamisli ti – neko primi šest hiljada za jedan mjesec, dvije penzionerove godine, a radio četrdeset godina, a ovaj tek radi deset godina! Ja mislim da svaki čovjek u Bosni trenutno može preživjeti sa hiljadu. Ni po čemu ja ne vidim da su oni pametniji, da su oni bolji, da su obrazovaniji od ovih naših mladih ljudi, od kojih se nadam, u omladinu, da će ipak nešto učiniti.“
Ipak, socijalna osjetljivost je postala misaona imenica, a malo kvalitetnijim obrocima siromašni u Bosni i Hercegovini se mogu nadati samo od izbora do izbora.