U epizodi serije Perspektiva Radija Slobodna Evropa u kojoj srednjoškolci iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva govore jedni o drugima i o razlozima međusobnih predrasuda i podozrenja, politikolog Filip Balunović iznosi zapažanje koje možda najsažetije pokazuje zašto je ideja pomirenja tako daleka i teško ostvariva: primjećuje kako se djeca bez ikakvog razloga poistovjećuju sa „svojima“ preuzimajući tako i njihovu odgovornost iako su rođeni poslije Dejtona i lično nemaju ništa sa ratnim zbivanjima i zlodjelima. U tom poistovjećivanju sa „svojima“, oni i dvije decenije nakon završetka rata – iz perspektive nacionalno isključivih interpretacija prošlosti po kojima „mi“ nismo mogli počiniti zlodjela za koja „nas“ okrivljuju; i po kojima je čitav svijet protiv „nas“ i sudi samo „našima“; i zato ne može biti povjerenja i pomirenja – žive u odvojenim svjetovima Istočnog i, kako duhovito reče voditelj Brano Jakubović, „Bliskoistočnog Sarajeva“.
Grupna identifikacija na ovom primjeru pojavljuje se kao prepreka uspostavi dijaloga i razumijevanja i u generaciji rođenih poslije rata.
Ovo zapažanje o kolektivnoj krivici ili nevinosti podsjetilo me na vlastito iskustvo neposredno prije ratova devedesetih, iz posjete Japanu u jesen 1990, u kojoj sam želio da svakako posjetim i jedno od najstravičnijih mjesta ratnih stradanja, Hirošimu. Tamo je – 6. avgusta 1945. u 8:16 ujutru po japanskom vremenu – iz američkog bombardera B-29, nazvanog „Enola Gay“ po imenu pilotove majke bačena atomska bomba koja je u samo jednom trenu ubila oko 80.000 ljudi a do kraja te godine umrlo ih je još 60.000 od posljedica zračenja. O tome sam u Hirošimi razgovarao s čovjekom koji je kao 14-godišnji dječak doživio i nekako preživio dan atomskog udara. Njegovo ime je Akihiro Takahashi i bio je direktor u Mirovnoj fondaciji za kulturu u Hirošimi: umro je u 80. godini u decembru 2011. Bio je učenik drugog razreda srednje škole i tog jutra – 6. avgusta 1945. – još je bio u školskom dvorištu kad se „nebo raspuklo“.
„Ne znam da li sam vidio bljesak ili bilo šta, samo se uskoro sve oko nas zatamnilo, a kad sam desetak minuta kasnije došao svijesti, bio sam odbačen desetinu metara dalje, a oko mene su ležala tijela mojih mrtvih i ranjenih drugova. Dim se razilazio, pomaljalo se svjetlo, pogledao sam se u užasu: moja đačka uniforma bila je sva u krpama, koža mi je opala s glave, leđa i ruku. Tamo gdje su maloprije bili škola i druge zgrade sada nije bilo ničega – sve je bilo užasavajuće ravno. Ni u daljini nisam mogao da vidim kuću ...“ – pričao mi je o svom doživljaju trenutka koji će voditi predaji Japana i okončanju rata.
U Parku mira u Hirošimi često se susretao s posjetiocima iz Amerike. Ostao mu je u sjećanju susret sa američkom srednjoškolkom koja se rasplakala i pitala: Zar smo mi mogli ovako nešto učiniti? Takahashi ju je tješio: „Niste 'vi' učinili ništa, niste tada bili ni rođeni, to je sve prošlost“.
Impresioniralo me to nepristajanje čovjeka koji je doživio vrhunac ratnih strahota – atomski udar – da za to što mu se desilo kolektivno krivi „Amerikance“ i pogotovu njihove potomke rođene poslije rata.
A ko je, ipak, po njemu kriv za tragediju Hirošime?
„Krivi su – po meni – prvo japanski lideri koji su nas uveli u taj užasni rat; pa naučnici koji su izumili to atomsko čudovište; pa američki predsjednik Truman koji je odobrio upotrebu bombe. Što se mene tiče, ne nosim više mržnju prema Americi, samo želju da se Hirošima '45. nikada više ne ponovi ...“ – ispričao mi je u dugom razgovoru u Hirošimi.
Ovih dana razmišljao sam o tom uzvišenom primjeru neprihvatanja stereotipa kolektivne krivice ili nevinosti u dva povoda: na jednoj strani – povodom opažanja o poistovjećivanju djece iz “dva Sarajeva“ sa „svojima“ i po cijenu preuzimanja njihove odgovornosti za zbivanja i prije svog rođenja, na drugoj – povodom posjete japanskog premijera Vašingtonu u kojoj se prijateljstvo i partnerstvo dvije zemlje, i pored istorije japanskog napada na Pearl Harbor 7. decembra 1941. u kojoj su ubijena 2.403 Amerikanca i američkih atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki, uzdiže i na nivo zakonodavne inicijative u Japanu po kojoj bi ta zemlja bila obavezna da interveniše u slučaju napada na Ameriku.
Može mi sad uvaženi čitalac prigovoriti kako se ne može očekivati ista dobrodušnost i praštanje poslije rata koji je zavšen prije samo 20 godina kao poslije onoga koji je završen prije 70 godina. Odgovorio bih oslanjajući se na univerzalnu vrijednost poruke koju je ostavio u svijetu uvaženi borac za ljudska prava Martin Luther King, Jr. kad je rekao: „Tama ne može rastjerati tamu; samo svjetlost može. Mržnja ne može potisnuti mržnju; samo ljubav to može“. Amen.