Politička, ekonomska i socijalna kriza u BiH čini se doživljavaju vrhunac. Radnici humanitarnih organizacija i javnih kuhinja upozoravaju da je sve više onih koji, gotovo svakog dana, kucaju na vrata tih institucija i traže pomoć.
Za pomoć u hrani i odjeći obraćaju im se ne samo oni koji nemaju nikakvih primanja, nego i oni formalno zaposleni.
Jedan od posljednjih slučajeva socijalnih protesta u BiH odvija se u Mostaru, gdje već danima štrajkuje 138 radnika komunalnog preduzeća „Komos“. Njihova firma se godinama nalazi u problemima, ima ogromne gubitke, a samo u prošloj godini su radnici, umjesto 12, primili tek osam plata. Do kraja ekonomski iscrpljeni radnici ovako žive:
„Ja kući ručka nemam, šta ću?“
Radnika i ostalih građana poput spomenutog sve je više. Statistike, koje se mogu pročitati u medijima, govore da oko 700 hiljada građana BiH živi oko granice siromaštva. Veliki broj ljudi nema nikakvih primanja i jedini izvor preživljavanja im je jedan obrok dnevno u narodnoj kuhinji. Oko 600 porodica samo u Mostaru svakoga dana se hrani u dvije takve kuhinje - javnoj i pučkoj. Šta im znači narodna kuhinja, neki od njenih korisnika su nam rekli:
„Ne radim nigdje, nemam nikakvih primanja. Ovo mi je sve.“
A onih koji se obraćaju za pomoć narodnoj kuhinji je sve više. Sekretar Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz o tome za RSE priča:
„Početkom ove 2014. godine imali smo 420 korisnika. Danas već imamo 430 Ukoliko se ovaj trend nastavi, a svi pokazatelji su takvi da će se trend porasta nastaviti, bojim se da nećemo moći odgovoriti na zahtjeve svih ljudi koji se nalaze u stanju socijalne potrebe.“
Da stvar bude gora, ni svi oni koji kucaju na vrata narodnih kuhinja, zvanično, ne bi mogli dobiti obrok, jer naprosto ne ispunjavaju kriterije o mjesečnim primanjima koje su vlasti odredile.
„Ti su kriteriji strahovito strogi. Šta može čovjek koji ima nekih 60 maraka? A iznad 60 maraka nema pravo na narodnu kuhinju. Ne može ni hljeb kupiti“, kaže voditeljica Javne kuhinje Mostar Mevla Salčin o svakodnevnim iskustvima.
Dodatni problem je u tome i što je rad narodnih kuhinja pod velikim znakom pitanja. Naime, u Mostaru, naprimjer, iznos kojim se sa gradskog budžeta finansiraju narodne kuhinje, dovoljan je, u slučaju Javne kuhinje u istočnom dijelu grada, za tek nešto više od pola stvarnih potreba.
„Kad bi se uzeli svi parametri, odnosno kad bi se uzela visina mjesečne dotacije koju dobijamo od Grada Mostara, kuhinja bi mogla bi mogla da radi u toku godine šest i po mjeseci", ističe sekretar Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz.
Poturanje podjela
Zadnja uplata od gradskih vlasti bila je za mjesec novembar, kaže Kajtaz. Slično stanje je i u Pučkoj kuhinji u zapadnom dijelu Mostara. Voditelj te ustanove Franjo Slišković kaže:
„Mi se snalazimo. Uspijevamo to sve uraditi zahvaljujući ljudima koji imaju razumijevanja za naša kašnjenja, donacijama koje dolaze i od drugih, a ne samo od Grada Mostara. Dnevno pripremamo 250 obroka.“
A donacije stižu uglavnom od Mostaraca i drugih Bosanaca i Hercegovaca razasutih širom svijeta u dijaspori, koji su iskoristili postojanje društvenih mreža kako bi lakše organizirali slanje pomoći, prvenstveno u hrani. Sekretar Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz objašnjava:
„Zahvaljujući našem kolegi, našem Mostarcu, prijatelju i humanisti, gospodinu Nedžadu Asoviću, koji je pokrenuo prikupljanje sredstava putem fejsbuk stranice narodna kuhinja, mi dobijemo svaki mjesec pomoć u hrani.“
I dok se sve veći broj ljudi nalazi u stanju socijalne potrebe, a društvo se već podijelilo na uski krug superbogatih i masu siromašnih, analitičari, društveni eksperti i drugi posmatrači bh. prilika se pitaju kako je moguće da u BiH nema masovnijih protesta stanovništva protiv stanja u kojem se zemlja nalazi.
„Podjele koje imaju etnički i konefsionalni predznak su bogomdane za manipulaciju običnim čovjekom – jer svaki put kad element socijalnog počima izbijati na površinu, politička klasa, bez obzira u ime koje etnikuma nastupa, pravi zajednički dil kako to napredovanje socijalnog zakočiti“, navodi prof. dr. Slavo Kukić, sociolog sa Sveučilišta u Mostaru.
Prof. Kukić smatra kako čudi reakcija tzv. običnih ljudi na etničke podjele, koje političari poturaju:
„Mogu dopustiti da me netko prevari jednom, ili dva puta, ali ako me 20 godina, sad će 25 godina, na istu, što bi narod rekao - foru, vuku žednog preko vode, onda je problem sa mnom.“
Za pomoć u hrani i odjeći obraćaju im se ne samo oni koji nemaju nikakvih primanja, nego i oni formalno zaposleni.
Jedan od posljednjih slučajeva socijalnih protesta u BiH odvija se u Mostaru, gdje već danima štrajkuje 138 radnika komunalnog preduzeća „Komos“. Njihova firma se godinama nalazi u problemima, ima ogromne gubitke, a samo u prošloj godini su radnici, umjesto 12, primili tek osam plata. Do kraja ekonomski iscrpljeni radnici ovako žive:
„Ja kući ručka nemam, šta ću?“
Radnika i ostalih građana poput spomenutog sve je više. Statistike, koje se mogu pročitati u medijima, govore da oko 700 hiljada građana BiH živi oko granice siromaštva. Veliki broj ljudi nema nikakvih primanja i jedini izvor preživljavanja im je jedan obrok dnevno u narodnoj kuhinji. Oko 600 porodica samo u Mostaru svakoga dana se hrani u dvije takve kuhinje - javnoj i pučkoj. Šta im znači narodna kuhinja, neki od njenih korisnika su nam rekli:
„Ne radim nigdje, nemam nikakvih primanja. Ovo mi je sve.“
Narodna kuhinja u Mostaru
„Bez ovoga nemam hljeba, nemam ništa.“A onih koji se obraćaju za pomoć narodnoj kuhinji je sve više. Sekretar Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz o tome za RSE priča:
„Početkom ove 2014. godine imali smo 420 korisnika. Danas već imamo 430 Ukoliko se ovaj trend nastavi, a svi pokazatelji su takvi da će se trend porasta nastaviti, bojim se da nećemo moći odgovoriti na zahtjeve svih ljudi koji se nalaze u stanju socijalne potrebe.“
Da stvar bude gora, ni svi oni koji kucaju na vrata narodnih kuhinja, zvanično, ne bi mogli dobiti obrok, jer naprosto ne ispunjavaju kriterije o mjesečnim primanjima koje su vlasti odredile.
„Ti su kriteriji strahovito strogi. Šta može čovjek koji ima nekih 60 maraka? A iznad 60 maraka nema pravo na narodnu kuhinju. Ne može ni hljeb kupiti“, kaže voditeljica Javne kuhinje Mostar Mevla Salčin o svakodnevnim iskustvima.
Dodatni problem je u tome i što je rad narodnih kuhinja pod velikim znakom pitanja. Naime, u Mostaru, naprimjer, iznos kojim se sa gradskog budžeta finansiraju narodne kuhinje, dovoljan je, u slučaju Javne kuhinje u istočnom dijelu grada, za tek nešto više od pola stvarnih potreba.
„Kad bi se uzeli svi parametri, odnosno kad bi se uzela visina mjesečne dotacije koju dobijamo od Grada Mostara, kuhinja bi mogla bi mogla da radi u toku godine šest i po mjeseci", ističe sekretar Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz.
Poturanje podjela
Zadnja uplata od gradskih vlasti bila je za mjesec novembar, kaže Kajtaz. Slično stanje je i u Pučkoj kuhinji u zapadnom dijelu Mostara. Voditelj te ustanove Franjo Slišković kaže:
„Mi se snalazimo. Uspijevamo to sve uraditi zahvaljujući ljudima koji imaju razumijevanja za naša kašnjenja, donacijama koje dolaze i od drugih, a ne samo od Grada Mostara. Dnevno pripremamo 250 obroka.“
A donacije stižu uglavnom od Mostaraca i drugih Bosanaca i Hercegovaca razasutih širom svijeta u dijaspori, koji su iskoristili postojanje društvenih mreža kako bi lakše organizirali slanje pomoći, prvenstveno u hrani. Sekretar Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz objašnjava:
„Zahvaljujući našem kolegi, našem Mostarcu, prijatelju i humanisti, gospodinu Nedžadu Asoviću, koji je pokrenuo prikupljanje sredstava putem fejsbuk stranice narodna kuhinja, mi dobijemo svaki mjesec pomoć u hrani.“
I dok se sve veći broj ljudi nalazi u stanju socijalne potrebe, a društvo se već podijelilo na uski krug superbogatih i masu siromašnih, analitičari, društveni eksperti i drugi posmatrači bh. prilika se pitaju kako je moguće da u BiH nema masovnijih protesta stanovništva protiv stanja u kojem se zemlja nalazi.
„Podjele koje imaju etnički i konefsionalni predznak su bogomdane za manipulaciju običnim čovjekom – jer svaki put kad element socijalnog počima izbijati na površinu, politička klasa, bez obzira u ime koje etnikuma nastupa, pravi zajednički dil kako to napredovanje socijalnog zakočiti“, navodi prof. dr. Slavo Kukić, sociolog sa Sveučilišta u Mostaru.
Prof. Kukić smatra kako čudi reakcija tzv. običnih ljudi na etničke podjele, koje političari poturaju:
„Mogu dopustiti da me netko prevari jednom, ili dva puta, ali ako me 20 godina, sad će 25 godina, na istu, što bi narod rekao - foru, vuku žednog preko vode, onda je problem sa mnom.“