Suočavanje sa prošlošću u BiH ne smije biti jednostrano

Rata u BiH građani se sjećaju na različite načine. Drugačija su i iskustva, ali i traume nastali tokom rata.

Kolektivna sjećanja su nešto što je usko vezano sa etničkom pripadnošću, a prati ga službeno postojanje tri različite istine o ratnim dešavanjima.

Prema mišljenju psihologa i istraživača Srđana Puhala, građani u BiH, ali i regionu sjećaju se isključivo svojih patnji i stradanja zanemarujući stradanja druga dva naroda.

„S jedne strane vidite da se stalno govori o tuđim zločinima i o sopstvenim žrtvama, a da se vrlo malo govori o sopstvenim zločinima i žrtvama drugih. Taj nedostatak empatičnosti nam ne dozvoljava da budemo prije svega ljudi koji će saosjećati sa patnjama drugih“, ocjenjuje Puhalo.

Puhalo kaže kako neruzumijevanje postoji između kolektiviteta, a ne pojedinaca. Smatra kako bi svaka etnička grupa morala prvo javno priznati i suočiti se sa zločinima koji su navodno počinjeni u ime tog naroda, a ne baviti se isključivo zločinima drugih. Jedino to, kako kaže Srđan Puhalo, može dovesti do istinskog pomirenja među narodima u BiH:

„Stalno ponavljamo jednu te istu matricu, a to znači mi smo žrtve i mi smo dobri, a oni su dželati, oni su krivci i oni su loši. Sa takvim jednim stavom bojim se da nema nekog napretka što se tiče suočavanja sa prošlošću.“

Ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emir Suljagić dugo se bavio istraživanjima fenomena sjećanja. Kaže da se i sjećanje i stvarnosti kreiraju naizmjenično i da služe kako bi se opravdala današnja aktuelna politička i ideološka pozicija.

„Ne mogu dvije stvari u istom trenutku biti istinite. Ne postoji ugao ili perspektiva logorskog stražara na ono što se događa u logoru. Njegovi stavovi o tome su irelevantni. Jedino što je relevantno je sjećanje onoga koji je u tom logoru, u tom zatvoru bio podvrgnut mučenju, zlostavljanju itd.“, naglašava Emir Suljagić.

Jahači rata sada kreiraju mir

U BiH ne postoji konsenzus o prošlosti. Političke strukture već 16 godina raspravljaju o tome ko je počeo rat i koji narod je više stradao. Prebrojavaju se žrtve, činjenicama se manipuliše, a ratni zločinci slave za heroje.

Analitičarka Fondacije “Friedrih Ebert” Tanja Topić mišljenja je da političari koče procese suočavanja i prihvatanja prošlosti.

Tanja Topić

„Pogubna je stvar da u BiH danas imate kreatore mira upravo osobe koje su bile jahači rata i koje su dobrim dijelom sudjelovale u svim ovim procesima, i ja sama ne mogu prepostaviti da oni mogu iz jedne destruktivne uloge da postanu nosioci onih progresivnih snaga i ideja“, ocjenjuje Tanja Topić.

S obzirom da je Balkan područje gdje se svako pola vijeka ratuje, dosta građana se sjeća i nosi rane i iz Drugog svjetskog rata.

Predsjednica Centra za suočavanje sa prošlošću “Documenta” iz Zagreba Vesna Teršelić kaže kako se ratne traume prenose sa koljena na koljeno.

„Svjedočimo o transgeneracijskom prijenosu traume, dakle da se i povrede nanesene u Drugom svjetskom ratu još uvije prepričavaju kao nešto što utječe danas na život unuka i praunuka“, kaže Vesna Teršelić.

Zemlje nastale raspadom Jugoslavije uglavnom su propustile na vrijeme uraditi mnoge stvari i na taj način se odrediti u kakvom društvu žele graditi budućnost. Srbija je usvojila Deklaraciju o Srebrenici, nešto prije je to uradila i Crna Gora.

Apsurd je da politike u BiH ne dozvoljavaju da se osudi genocid u Srebrenici koja se nalazi u BiH. Borka Pavićević, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, smatra kako je tranzicija nastavak rata bez oružja.

„Rat se nastavio drugim sredstvima. I to vam je sada na dnevnom redu. Nemoguće je doći do državnosti ukoliko sve stvari manje-više ne izrazgovaraju“, zaključuje Borka Pavićević.

*****
Svi prilozi iz programa Pred licem pravde:
Dodatni zločin prema silovanima: Satanizacija u porodici
Suočavanje s prošlošću: Projekat 'Mapiranje genocida'
Suđenje šefovima DB-a: Lučić o Kapetanu Draganu