Nedostatak dijaloga i društvene odgovornosti u suočavanju sa prošlošću ključni su faktor zašto se u Srbiji i Republici Srpskoj ni 20 godina poslije o opsadi Sarajeva ne govori otvoreno. Događaji u Bosni i Hercegovini 90-ih godina različito se tumače - i dok jedni temu rata i opsade glavnog bh. grada pokušavaju staviti pod tepih, drugi žele o njoj raspravljati.
Anita Mitić iz Srbije imala je samo dvije godine kada počeo rat u Bosni i Hercegovini:
„Što se tiče 20-ogodišnjice od opsade Sarajeva imam osećaj jako velike krivice - iako sam ja imala dve godine kada je opsada Sarajeva počela. Ja imam osećaj odgovornosti - ja nisam odgovorna za ono što se desilo, ja to nisam mogla nikako da sprečim, nisam bila ni svesna, ali ja mogu da pomognem da se to više nikada ne dogodi.“
Anita želi mijenjati stavove najprije svojih vršnjaka o činjenicama vezanim za rat u Bosni i Hercegovini. Upravo je to povod zašto se pridružila Inicijativi mladih za ljudska prava Srbija. Uličnom akcijom, 6. aprila, ova organizacija je u Beogradu obilježila 20-ogodišnjicu opsade Sarajeva. Dio akcije uključivao je i postavljanje sedam bilborda sa imenima žrtava opsade, priča nam naša sagovornica:
U namjeri suočavanja sa prošlošću u zemljama koje su bile uključene u ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, agencija Sense je nedavno u Beogradu promovisala dokumentarac „Sarajevske ruže - teror u 12 slika“. Jednosatno ostvarenje prikazuje snimke zločina, nasumičnog ubijanja građana i njihove patnje tokom četvorogodišnje opsade Sarajeva, kao i svjedočenja Sarajlija na suđenjima ratnim zločincima u Haškom tribunalu. Ovaj dokumentarac iskoristio je samo dio materijala iz arhive Suda u Hagu, a koji su od neprocjenjivog značaja, kaže novinar agencije Sense Nemanja Stjepanović:
„Dvadeset godina nakon rata smo verovatno tamo gde smo bili pre 19. Da li se smanjila mržnja, da li se povećala šansa da živimo normalno? Meni se čini da ne. Čini mi se da je to sve zbog odluke da se ne kaže šta je zapravo bila istina o prošlim ratovima i da se, na kraju-krajeva, uz mnogo muke pojavi ili nikako ne pojavi na državnoj televiziji, na RTS-u.“
„Godišnjica je obilježena na RTS vrlo činjenično, dok recimo u Banjoj Luci mi smo i taj dan slušali izjave kako genocid nije bio, kako nisu počinjeni ratni zločini, kako opsada Sarajeva nije bila. Dakle, i dalje imamo tu negaciju. Nisu svi ljudi obrazovani, ne čitaju, ne istražuju. Njihovo razmišljanje je direktna posljedica politike.“
Predstavnici sedme sile u Srbiji su sa poricanja ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida prešli u fazu relativizacije svega što se desilo, a što je u skladu sa vladajućom politikom pomirenja u Srbiji, navodi predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić. On smatra da su mediji u Srbiji o 20-ogodišnjici opsade Sarajeva izvještavali nepotpuno, prešućujući ključne stvari:
„Sve smo pročitali - koliko ljudi je poginulo, koliko je među njima dece bilo, ali samo nismo pročitali ko je, dođavola, okupirao to Sarajevo. Studenti četvrte godine žurnalistike, to su deca koja su rođena 1989. godine, su meni na jednom predmetu rekli: ’Profesore, mi nemamo pojma o devedestim godinama.’ Dakle, oni zaista nemaju pojma o devedesetim godinama. Čitava priča oko Sarajeva u Srbiji će se još jako dugo gurati pod tepih na načine koji se zovu sofisticiranim, kao što se danas zove medijska cenzura sofisticiranom - zato što imaoci moći i vlasti, pre svega ekonomske moći, su oni ljudi koji su se obogatili na ratu. Srbijom vladaju ljudi koji su se obogatili na opsadi Sarajeva.Tačka! Da li ti ljudi imaju interes da ikada taj background izostavljeni ne bude više izostavljen? Naravno da nemaju taj interes.“
Djeca iz Bosne i Hercegovina su upućenija o dešavanjima u ratu, ali su često zloupotrijebljena za određene stavove, ističe izvršni direktor Fondacije „Mirovna akademija“ Amer Tikveša:
„Tu bi analizu i djelovanje trebalo usmjeriti na pomirenje Banje Luke i Sarajeva- i posredno onda i Beograda da bi došlo do nečega. To će ići teže jer je izgleda svim mainstream stavovima u principu stalo da to ostane razdovojeno.“
I dok određeni političari pokušavaju manipulisati činjenicama u svoju korist, aktivisti regionalne organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava rade na obnavljanju pokidanih veza - iako regionalne politike čine suprotno.
„Sve se to nosi iz svoje kuće. Kako su ti baka, dida, mama i tata pričali, ti ćeš tako djelovati i razmišljati sve dok ne dođeš u neku drugu sredinu i ne čuješ priče drugih ljudi. Vrijeme je da se netko probudi, da netko počne djelovati, uzeti stvar u svoje ruke i učiniti promjene kakve želimo vidjeti“ kaže Ivana Nikolić iz Mostara, dok Željko Stanetić iz Novog Sada dodaje: „Smatram da je obaveza privući mlađe, nove generacije, jer mi se čini da su oni sve siromašnijisa informacijama o tome. Ni stariji ih nemaju, ali ako zajedno se potrudimo da dođemo do njih, možda ćemo sutra moći da živimo lakše sa nekim činjenicama koje ćemo imati u rukama.“
Anita Mitić iz Srbije imala je samo dvije godine kada počeo rat u Bosni i Hercegovini:
„Što se tiče 20-ogodišnjice od opsade Sarajeva imam osećaj jako velike krivice - iako sam ja imala dve godine kada je opsada Sarajeva počela. Ja imam osećaj odgovornosti - ja nisam odgovorna za ono što se desilo, ja to nisam mogla nikako da sprečim, nisam bila ni svesna, ali ja mogu da pomognem da se to više nikada ne dogodi.“
Anita želi mijenjati stavove najprije svojih vršnjaka o činjenicama vezanim za rat u Bosni i Hercegovini. Upravo je to povod zašto se pridružila Inicijativi mladih za ljudska prava Srbija. Uličnom akcijom, 6. aprila, ova organizacija je u Beogradu obilježila 20-ogodišnjicu opsade Sarajeva. Dio akcije uključivao je i postavljanje sedam bilborda sa imenima žrtava opsade, priča nam naša sagovornica:
Anita Mitić
„Za mene je ceo taj dan bio jako, jako težak, ali najteže od svega mi je bilo da vidim na kraju dana da je tri sata posle nameštanja jedan bilbord već pocepan. Bilo mi je izuzetno teško - jer sama ta činjenica da i posle 20 godina vaše društvo nije ništa pametnije, ništa zrelije je poražavajuća. To me dodatno motiviše, to znači da ja moram još više da radim i da se trudim. Mi smo budući donosioci odluka i mi moramo da stvaramo društvo u kakvom želimo da živimo.“U namjeri suočavanja sa prošlošću u zemljama koje su bile uključene u ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, agencija Sense je nedavno u Beogradu promovisala dokumentarac „Sarajevske ruže - teror u 12 slika“. Jednosatno ostvarenje prikazuje snimke zločina, nasumičnog ubijanja građana i njihove patnje tokom četvorogodišnje opsade Sarajeva, kao i svjedočenja Sarajlija na suđenjima ratnim zločincima u Haškom tribunalu. Ovaj dokumentarac iskoristio je samo dio materijala iz arhive Suda u Hagu, a koji su od neprocjenjivog značaja, kaže novinar agencije Sense Nemanja Stjepanović:
„Dvadeset godina nakon rata smo verovatno tamo gde smo bili pre 19. Da li se smanjila mržnja, da li se povećala šansa da živimo normalno? Meni se čini da ne. Čini mi se da je to sve zbog odluke da se ne kaže šta je zapravo bila istina o prošlim ratovima i da se, na kraju-krajeva, uz mnogo muke pojavi ili nikako ne pojavi na državnoj televiziji, na RTS-u.“
Sarajevska crvena linija
O nedavnoj 20-ogodišnjici opsade Sarajeva, koja je uključivala i performans Sarajevska crvena linija, srbijanski mediji su izvijestili korektno, kaže novinarka sarajevskog magazina „Dani“ Dženana Karup Druško:„Godišnjica je obilježena na RTS vrlo činjenično, dok recimo u Banjoj Luci mi smo i taj dan slušali izjave kako genocid nije bio, kako nisu počinjeni ratni zločini, kako opsada Sarajeva nije bila. Dakle, i dalje imamo tu negaciju. Nisu svi ljudi obrazovani, ne čitaju, ne istražuju. Njihovo razmišljanje je direktna posljedica politike.“
Predstavnici sedme sile u Srbiji su sa poricanja ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida prešli u fazu relativizacije svega što se desilo, a što je u skladu sa vladajućom politikom pomirenja u Srbiji, navodi predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić. On smatra da su mediji u Srbiji o 20-ogodišnjici opsade Sarajeva izvještavali nepotpuno, prešućujući ključne stvari:
„Sve smo pročitali - koliko ljudi je poginulo, koliko je među njima dece bilo, ali samo nismo pročitali ko je, dođavola, okupirao to Sarajevo. Studenti četvrte godine žurnalistike, to su deca koja su rođena 1989. godine, su meni na jednom predmetu rekli: ’Profesore, mi nemamo pojma o devedestim godinama.’ Dakle, oni zaista nemaju pojma o devedesetim godinama. Čitava priča oko Sarajeva u Srbiji će se još jako dugo gurati pod tepih na načine koji se zovu sofisticiranim, kao što se danas zove medijska cenzura sofisticiranom - zato što imaoci moći i vlasti, pre svega ekonomske moći, su oni ljudi koji su se obogatili na ratu. Srbijom vladaju ljudi koji su se obogatili na opsadi Sarajeva.Tačka! Da li ti ljudi imaju interes da ikada taj background izostavljeni ne bude više izostavljen? Naravno da nemaju taj interes.“
Djeca iz Bosne i Hercegovina su upućenija o dešavanjima u ratu, ali su često zloupotrijebljena za određene stavove, ističe izvršni direktor Fondacije „Mirovna akademija“ Amer Tikveša:
„Tu bi analizu i djelovanje trebalo usmjeriti na pomirenje Banje Luke i Sarajeva- i posredno onda i Beograda da bi došlo do nečega. To će ići teže jer je izgleda svim mainstream stavovima u principu stalo da to ostane razdovojeno.“
I dok određeni političari pokušavaju manipulisati činjenicama u svoju korist, aktivisti regionalne organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava rade na obnavljanju pokidanih veza - iako regionalne politike čine suprotno.
„Sve se to nosi iz svoje kuće. Kako su ti baka, dida, mama i tata pričali, ti ćeš tako djelovati i razmišljati sve dok ne dođeš u neku drugu sredinu i ne čuješ priče drugih ljudi. Vrijeme je da se netko probudi, da netko počne djelovati, uzeti stvar u svoje ruke i učiniti promjene kakve želimo vidjeti“ kaže Ivana Nikolić iz Mostara, dok Željko Stanetić iz Novog Sada dodaje: „Smatram da je obaveza privući mlađe, nove generacije, jer mi se čini da su oni sve siromašnijisa informacijama o tome. Ni stariji ih nemaju, ali ako zajedno se potrudimo da dođemo do njih, možda ćemo sutra moći da živimo lakše sa nekim činjenicama koje ćemo imati u rukama.“