Sandra Jašarević iz Ključa 2013. godine, kao student generacije, završila je Pravni fakultet u Bihaću. Studij nastavlja u Sarajevu i od prije mjesec dana s ponosom nosi titulu magistrice prava. Ova godina donijela je Sandri još nekoliko lijepih stvari: u Kantonalnom sudu u Bihaću počela je odrađivati pripravnički staž.
„To je moje prvo radno iskustvo. Zbog toga sam jako sretna, jer sam tri godine čekala da odradim negdje pripravnički staž, a sretna sam i zbog činjenice što su me ovdje ljudi stvarno jako lijepo prihvatili, spremni su da mi pomognu, razumiju me u svemu.“
Nedostatak vida ovoj mladoj ženi nikada nije bio prepreka da hrabro kroči kroz život i ostvari ono što želi.
„Taj put jeste teži, ali u suštini, kada vi živite takav život, ne razmišljate o tome. Živite onako kako morate. Prihvatite sve, trudite se da idete u korak s vremenom, da budete u korak s drugim ljudima. Nije to nešto što je nemoguće.“
U svom radu Sandra koristi računar sa govornim programom namijenjenim upravo slijepim osobama. Njen radni dan ni po čemu se ne razlikuje od radnog dana drugih kolega. Ulazak u sudnicu je potvrdio da nije pogriješila u odabiru svoga zanimanja. Sada je, kaže, sigurna da je to ono čemu je težila.
„Što se tiče čitača, program sa licencom sam ja lično kupila, za svoj novac, a skener, koji mi je potreban, obezbijedio mi je OSCE, ali naravno, uz posredovanje Kantonalnog suda i predsjednice Hate Nadarević, tako da sam dobila što mi je potrebno, i sada radim. Moj radni dan izgleda kao radni dan svakog pripravnika volontera koji bi volontirao ovdje, u Sudu, tako da se ja po tom pitanju ne razlikujem od drugih u tom smislu. Prisustvujem suđenjima, i to ja biram, kada ja želim, koja su meni zanimljiva. Uglavnom većini suđenja prisustvujem. Prisustvovala sam čak i vijećanju kad su u pitanju građanski sporovi, odnosno postupanja po žalbi u građanskim sporovima. Od sudija dobijam informacije šta se dešava u Sudu, i mogu da biram, da li da prisustvujem ili ne. Važno je da postupam po sudskim spisima.“
Nakon odrađenog pripravničkog staža, u planu je polaganje pravosudnog ispita, što će joj, nada se, olakšati i nalazak stalnog zaposlenja.
„Nemam neki fiksni plan gdje želim da radim iz razloga što je situacija u zemlji jako teška, tako da koji god posao nakon ovog ispadne, ja ću ga prihvatiti.“
A upravo na problem zapošljavanja osoba sa invaliditetom ukazuje predsjednik Koordinacije invalidnih udruženja USK-a, Jusmir Alibabić:
„Iako imamo zakon o profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom, moram istaći da nismo još uvijek zadovoljni brojem uposlenih na području Unsko-sanskog kantona. Procentualno, to je vrlo mali broj uposlenih, ispod deset posto novouposlenih u zadnje dvije, tri godine.“
„Činjenica jeste da društvo generalno nema senzibiliteta i da se osobe s invaliditetom rijetko zapošljavaju, međutim, činjenica je da i osobe s invaliditetom moraju voditi računa o samima sebi, o izgradnji svoje ličnosti, o obrazovanju, što im omogućava da se integrišu u određenu sredinu. Ja mislim da sam ja u tom smislu uspjela, ali mi se, naravno, mora dati i šansa“, kaže Sandra.
Osim egzistencijalnog, pronalazak posla za invalidnu osobu ima i mnogo šire značenje.
„Kada počnu raditi osobe s invaliditetom, one ustvari prelaze sve ostale barijere i oni, osim što su društveno korisni, oni i sami sebe više cijene i poštuju i drugačije gledaju na svakodnevni život. Vjerujte, to su onda osobe koje su pune pozitivne energije, koje imaju manje zdravstvenih problema“, objašnjava Jusmir.
Baš kako to Sandra i reče, teško je reći šta će se za dvije godine desiti. U nadi da će, nakon što odradi pripravnički, dobiti i stalan posao, Sandrine su želje vezane i za majčinstvo i lijep i ugodan porodični život.
„Nadam se, želim to.“