Na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću svjedočio je Mehmed Musić iz sela Musići u općini Hadžići, koje je zauzeto od strane srpskih snaga u svibnju 1992. godine.
Musić je haškim tužiteljima opisao torturu koju je prošao zajedno s drugim zatočenim Bošnjacima i Hrvatima u više zatočeničkih objekata, uključujući kasarnu u Lukavici, policijsku stanicu u Ilidži te zatvor u Kuli.
"Bolje da su me ubili nego toliko ponižavali“, izjavio je tijekom svog iskaza svjedok Musić nakon što je prethodno opisao razvoj ratne situacije koja je za njega počela već u kolovozu 1991. godine kada su u susjedno mjesto Blažuj došli rezervisti Jugoslavenske narodne armije, počevši piti i pjačkati.
Pojedini incidenti su se događali konstantno, a selo Musići imalo je samo tri lovačke puške i stari mitraljez koji su nabavili mještani iz rezervnog sastava policije.
Selo je zato u svibnju 1992. godine lako zauzeto od strane 50 do 60 srpskih vojnika uz podršku artiljerije nakon čega su mještani zarobljeni.
Svjedok je prema iskazu pročitanom od strane tužitelja Fergala Gaynora preživio zatočeništvo na sedam različitih lokacija.
„Tijekom tih pet i pol mjeseci g. Musić je zlostavljan, premlaćivan i ponižavan i također je promatrao zlostavljanje drugih muslimanskih zatočenika", rekao je tužitelj.
U kasarni na Lukavici, Musić je natjeran kroz špalir s još pedesetak osoba, koje su nakon ispitivanja odvedeni i pogubljeni.
On misli da je preživio jer su oficiri JNA koji su ih ispitivali shvatili da je greškom doveden među Bošnjake za koje se sumnjalo da imaju vojno iskustvo iz JNA.
Svađa na početku ispitivanja
Na početku unakrsnog ispitivanja od strane obrane odmah je krenula svađa
između Karadžića i svjedoka.
„Dobro jutro. Nemojte me oslovljavati s gospodine, ja sam za Vas balija“, odgovorio je svjedok.
„A jeste Vi mene nekad čuli da sam rekao „balija“?, upitao je zatim Karadžić.
„Pa čuo sam ja puno Vaših laži“, odgovorio je svjedok.
„A jeste li čuli da sam rekao kad „balija“?, ponovno je upitao optuženi.
„Jesu me Vaši pretpostavljeni (pogreška svjedoka, mislio je potčinjeni; op.a.) ponižavali. Ja bih volio više da su me ubili nego ponižavali“, nastavio je raspravu svjedok Musić.
„Moj pretpostavljeni je samo Bog, a on Vas nije zvao „balija““, zaključio je Karadžić.
„Vi u tog Boga ne vjerujete“, uzvratio je svjedok.
Karadžić je čitajući izjave svjedoka Musića želio ukazati kako on nije bio zarobljen zato što je bio nesrpske nacionalnosti već s razlogom jer je s dalekozorom špijunirao srpske susjede i rezerviste.
Uz to, kako bi opravdao napad, pokušavao je prikazati da je selo Musići bilo bolje naoružano nego što je svjedok izjavio.
„Izgleda da paragrafi 15.i 31. Vaše konsolidirane izjave baš ne odgovaraju. Da to nisu bile 2-3 lovačke puške, već je bilo bombi, mitraljeza i automatskog oružja“, konstatirao je Karadžić.
„Ako tako nastavite ispasti će da smo imali tenkove i topove“, ironično je odgovorio svjedok.
Nakon Musića, kao svjedok tužiteljstva iskaz će dati Nedjeljko Prstojević, ratni predsjednik srpskog kriznog štaba Ilidža.
Musić je haškim tužiteljima opisao torturu koju je prošao zajedno s drugim zatočenim Bošnjacima i Hrvatima u više zatočeničkih objekata, uključujući kasarnu u Lukavici, policijsku stanicu u Ilidži te zatvor u Kuli.
"Bolje da su me ubili nego toliko ponižavali“, izjavio je tijekom svog iskaza svjedok Musić nakon što je prethodno opisao razvoj ratne situacije koja je za njega počela već u kolovozu 1991. godine kada su u susjedno mjesto Blažuj došli rezervisti Jugoslavenske narodne armije, počevši piti i pjačkati.
Pojedini incidenti su se događali konstantno, a selo Musići imalo je samo tri lovačke puške i stari mitraljez koji su nabavili mještani iz rezervnog sastava policije.
Selo je zato u svibnju 1992. godine lako zauzeto od strane 50 do 60 srpskih vojnika uz podršku artiljerije nakon čega su mještani zarobljeni.
Svjedok je prema iskazu pročitanom od strane tužitelja Fergala Gaynora preživio zatočeništvo na sedam različitih lokacija.
„Tijekom tih pet i pol mjeseci g. Musić je zlostavljan, premlaćivan i ponižavan i također je promatrao zlostavljanje drugih muslimanskih zatočenika", rekao je tužitelj.
U kasarni na Lukavici, Musić je natjeran kroz špalir s još pedesetak osoba, koje su nakon ispitivanja odvedeni i pogubljeni.
On misli da je preživio jer su oficiri JNA koji su ih ispitivali shvatili da je greškom doveden među Bošnjake za koje se sumnjalo da imaju vojno iskustvo iz JNA.
Svađa na početku ispitivanja
Na početku unakrsnog ispitivanja od strane obrane odmah je krenula svađa
između Karadžića i svjedoka.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, tužilac Fergal Gaynor, suđenje srbijanskom ratnom lideru Radovanu Karadžiću, Hagu, 03. mart 2011.
„Dobro jutro svima, dobro jutro gospodine Mujkiću“, pozdravio je na početku unakrsnog ispitivanja optuženi.
„Dobro jutro. Nemojte me oslovljavati s gospodine, ja sam za Vas balija“, odgovorio je svjedok.
„A jeste Vi mene nekad čuli da sam rekao „balija“?, upitao je zatim Karadžić.
„Pa čuo sam ja puno Vaših laži“, odgovorio je svjedok.
„A jeste li čuli da sam rekao kad „balija“?, ponovno je upitao optuženi.
„Jesu me Vaši pretpostavljeni (pogreška svjedoka, mislio je potčinjeni; op.a.) ponižavali. Ja bih volio više da su me ubili nego ponižavali“, nastavio je raspravu svjedok Musić.
„Moj pretpostavljeni je samo Bog, a on Vas nije zvao „balija““, zaključio je Karadžić.
„Vi u tog Boga ne vjerujete“, uzvratio je svjedok.
Karadžić je čitajući izjave svjedoka Musića želio ukazati kako on nije bio zarobljen zato što je bio nesrpske nacionalnosti već s razlogom jer je s dalekozorom špijunirao srpske susjede i rezerviste.
Uz to, kako bi opravdao napad, pokušavao je prikazati da je selo Musići bilo bolje naoružano nego što je svjedok izjavio.
„Izgleda da paragrafi 15.i 31. Vaše konsolidirane izjave baš ne odgovaraju. Da to nisu bile 2-3 lovačke puške, već je bilo bombi, mitraljeza i automatskog oružja“, konstatirao je Karadžić.
„Ako tako nastavite ispasti će da smo imali tenkove i topove“, ironično je odgovorio svjedok.
Nakon Musića, kao svjedok tužiteljstva iskaz će dati Nedjeljko Prstojević, ratni predsjednik srpskog kriznog štaba Ilidža.