Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Veselina Vlahovića, zvanog Batko, (1969.), koji se tereti za krivično djelo zločin protiv čovječnosti, saopštilo je u subotu Tužilaštvo.
Optužnica je podignuta gotovo godinu dana nakon što je Vlahović uhapšen u Španiji i skoro šest mjeseci nakon izručenja Bosni i Hercegovini.
Kako se navodi, tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH tereti Vlahovića da je tokom 1992. i 1993. godine počinio krivično djelo ratnog zločina nad žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u sarajevskim naseljima Grbavica, Kovačići i Vraca.
Optuženi se tereti da je pripadnik paravojnih formacija, vršio progon i ratne zločine nad civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, te počinio ubistva, odvođenja u ropstvo, silovanja, protivzakonita zatvaranja i lišenja slobode, fizička i psihička zlostavljanja, pljačkanja imovine, te odvođenje civila u nepoznatom pravcu, kojima se od tada gubi svaki trag.
Optužnica sadrži 56 tačaka, te je jedna od najopsežnijih optužnica za ratne zločine Tužilaštva BiH.
U optužnici su opisani neki od najsurovijih ratnih zločina počinjeni nad civilima u proteklom ratu, među kojima su mučenja, zlostavljanja, silovanja i ubistva počinjena u prisustvu članova porodica žrtava.
U dokaznom postupku Tužilaštvo BiH predložiće saslušanje više od 100 svjedoka, te prezentovati više od 300 dokaznih materijala, koji se odnose na izjave svjedoka i žrtava, rezultate obavljenih ekshumacija i obdukcija te druge dokazne materijale, kojima će dokazivati krivicu optuženog.
Veselin Valhović Batko, nakon višegodišnjeg bjekstva, na osnovu zahtjeva Tužiteljstva BiH, izručen je pravosuđu Bosne i Hercegovine iz Španije 26. avgusta 2010. godine, nakon odluke španskih vlasti da mu se sudi za zločine počinjene tokom rata 1992 . godine u sarajevskom naselju Grbavica.
http://www.youtube.com/embed/UxKeMRjysOw
(Video: Hapšenje Veselina Vlahovića Batka u Španiji, mart 2010)
Prema vlastitom priznanju datom španskoj policiji, "Monstrum sa Grbavice" ubio je najmanje 100 muslimana i Hrvata.
Osamnaest godina nakon počinjenih zvjerstava u sarajevskom naselju Grbavica, koje je bilo pod kontrolom srpskih snaga, Vlahović se krio u Španiji poslije bijega iz crnogorskog zatvora Spuž.
Nikšićanin je u Sarajevo došao kao bokser u klubu „Željezničar“ i sa 23 godine, koliko je imao na početku rata, postao prvi među zločincima srpske vojske, kaže Petar Komnenić, crnogorski novinar i autor filma „Monstrum s Grbavice“.
„Očigledno ljudi koji nisu uspjeli da se uklope u tu sredinu onako kako su oni zamišljali, užasno su se svetili u tom gradu. Sjetite se samo Radovana Karadžića. Ali ono što je zaista problematično u čitavoj toj priči - nije sam Veselin Batko Vlahović, koji je po svojoj prirodi, to je rekla jedna od mojih sagovornica u tom filmu, ’ne bih ga čak poredila ni sa životinjom zato što životinje to rade instinktivno’ - ali Batko je bio instrument u rukama jedne vlasti čiji je cilj bio da istrijebi jedan narod“, kaže kolega Komnenić.
Batka sa zvjeri u Komnenićevom filmu nije mogla uporediti Nataša Čengić, Crnogorka porijeklom, unuka nedašnjeg mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića koji je svojevremeno teško nastradao u Jasenovcu. Njenog sina Gorana, čuvenog sarajevskog rukometaša koji je pokušao zaštiti svog komšiju, Batko je zvjerski ubio.
„Pronađeni su u jednoj jami. Što je najžalosnije i najtragičnije Batko - jako teško kažem Batko, ali šta se može jer ja mislim da jedan ovakav čovjek ne može imati ime, čak ni zvijer, iako zvijeri, neka mi oprosti, oni ubijaju samo iz potrebe - on je došao da se uvjeri da li je od onih koje je on poubijao možda eventualno ostao živ. Jadni moj Goran se micao na tom mjestu, vjerovatno je uspio da otkine neki komad od košulje da zamota ranu, a on je rekao - to je priča koju je Batko ispričao nekome: ’Balijo, mislio si da ćeš ostati živ.’ I onda ga je dokrajčio“, priča Nataša Čengić.
Otkriti nalogodavce
Edina Kamenica, novinarka sarajevskog lista Oslobođenje, odlično zna kako je Batko gospodario ljudskim životima. I sama ga je srela dok je bila zarobljena na Grbavici. Vjeruje kako je spašena da bi svjedočila o istini i onome što se događalo nesrpskom stanovništvu u ovom dijelu Sarajeva, o čemu i danas piše.
„Sjedila sam šćućurena na svome balkonu kada su ubili sina moje komšinice, kada je ona molila njih da ga puste. Čuli su kada su vrištali pijani i poslije sam saznala da su moju komšinicu od preko 80 godina silovali. Nešto što je možda i najviše doprinijelo jeste činjenica da se Veselin Vlahović Batko našao i na mojim vratima, da sam se i ja susrela sa njim tada ne znajući da se o njemu uopšte radi. Poslije tog saznanja dugo, dugo sam se pitala zašto sam ja ostala živa - pored svih tih ubistava, pored tih mrtvih ljudi koji su ležali oko moje zgrade. Ja mislim da me je dragi Bog ostavio da svjedočim“, kaže Edina Kamenica.
Batka je vidjela u sudnici. Iako je pomisao na kosmičku pravdu prva sinula, na to, smatra, nemamo pravo. Davno je Batko mogao biti u Sarajevu, i davno mu se za sva zla moglo suditi - još onda kada je bio u crnogorskom zatvoru.
Niko nema pravo da se zahvaljuje u ime države ili žrtava crnogorskim vlastima što su dali zeleno svjetlo da Batko, inače njihov državljenin, bude izručen BiH, kaže Kamenica i dodaje:
„Jer 18. juna 2001. godine Vlahović je pobjegao iz Spuža. Milo Đukanović je također bio na čelu Crne Gore. Tada je davao slatkorječiva obećanja kako će on sve učiniti da svi zločinci, davao je i tada ta nekakva zelena svjetla, pisao je pismo Nataši Zimonjić - Čengić, obećavao kako će se Batko naći tamo gdje treba da se nađe - i kao rezultat svega toga bio je njegov skok preko četiri metra ograde.“
S ovom se konstatacijom slaže i Komnenić, uz napomenu da treba ispitati i to ko su Batkovi pokrovitelji.
„Za to bjekstvo odgovaralo je samo nekoliko stražara koji su bili posljednji u lancu. Ali ko je organizovao to bjektsvo, gdje je on bio kasnije, ko je stajao iza Veselina Vlahovića i da li je eventualno u ime tih struktura koje su mu pružile utočište i ovdje odradio neke zločine, to bi tek trebalo utvrditi“, kaže Komnenić.
Batko ni u Sarajevu nije djelovao sam. Potvrdio je ovo i tužilac Dubravko Čampara, govoreći prilikom određivanja pritvora Vlahoviću o saizvršiocima koji, iako još nisu identifikovani, rade u policijskim i vojnim strukturama u neposrednoj blizini izvršenja zločina.
Optužnica je podignuta gotovo godinu dana nakon što je Vlahović uhapšen u Španiji i skoro šest mjeseci nakon izručenja Bosni i Hercegovini.
Kako se navodi, tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH tereti Vlahovića da je tokom 1992. i 1993. godine počinio krivično djelo ratnog zločina nad žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u sarajevskim naseljima Grbavica, Kovačići i Vraca.
Optuženi se tereti da je pripadnik paravojnih formacija, vršio progon i ratne zločine nad civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, te počinio ubistva, odvođenja u ropstvo, silovanja, protivzakonita zatvaranja i lišenja slobode, fizička i psihička zlostavljanja, pljačkanja imovine, te odvođenje civila u nepoznatom pravcu, kojima se od tada gubi svaki trag.
Optužnica sadrži 56 tačaka, te je jedna od najopsežnijih optužnica za ratne zločine Tužilaštva BiH.
Optužnica sadrži 56 tačaka, te je jedna od najopsežnijih optužnica za ratne zločine Tužilaštva BiH.
U optužnici su opisani neki od najsurovijih ratnih zločina počinjeni nad civilima u proteklom ratu, među kojima su mučenja, zlostavljanja, silovanja i ubistva počinjena u prisustvu članova porodica žrtava.
U dokaznom postupku Tužilaštvo BiH predložiće saslušanje više od 100 svjedoka, te prezentovati više od 300 dokaznih materijala, koji se odnose na izjave svjedoka i žrtava, rezultate obavljenih ekshumacija i obdukcija te druge dokazne materijale, kojima će dokazivati krivicu optuženog.
Veselin Valhović Batko, nakon višegodišnjeg bjekstva, na osnovu zahtjeva Tužiteljstva BiH, izručen je pravosuđu Bosne i Hercegovine iz Španije 26. avgusta 2010. godine, nakon odluke španskih vlasti da mu se sudi za zločine počinjene tokom rata 1992 . godine u sarajevskom naselju Grbavica.
http://www.youtube.com/embed/UxKeMRjysOw
(Video: Hapšenje Veselina Vlahovića Batka u Španiji, mart 2010)
Prema vlastitom priznanju datom španskoj policiji, "Monstrum sa Grbavice" ubio je najmanje 100 muslimana i Hrvata.
Osamnaest godina nakon počinjenih zvjerstava u sarajevskom naselju Grbavica, koje je bilo pod kontrolom srpskih snaga, Vlahović se krio u Španiji poslije bijega iz crnogorskog zatvora Spuž.
Nikšićanin je u Sarajevo došao kao bokser u klubu „Željezničar“ i sa 23 godine, koliko je imao na početku rata, postao prvi među zločincima srpske vojske, kaže Petar Komnenić, crnogorski novinar i autor filma „Monstrum s Grbavice“.
„Očigledno ljudi koji nisu uspjeli da se uklope u tu sredinu onako kako su oni zamišljali, užasno su se svetili u tom gradu. Sjetite se samo Rado
Batko je bio instrument u rukama jedne vlasti čiji je cilj bio da istrijebi jedan narod“, kaže Petar Komnenić, autor filma "Monstrum s Grbavice".
Batka sa zvjeri u Komnenićevom filmu nije mogla uporediti Nataša Čengić, Crnogorka porijeklom, unuka nedašnjeg mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića koji je svojevremeno teško nastradao u Jasenovcu. Njenog sina Gorana, čuvenog sarajevskog rukometaša koji je pokušao zaštiti svog komšiju, Batko je zvjerski ubio.
„Pronađeni su u jednoj jami. Što je najžalosnije i najtragičnije Batko - jako teško kažem Batko, ali šta se može jer ja mislim da jedan ovakav čovjek ne može imati ime, čak ni zvijer, iako zvijeri, neka mi oprosti, oni ubijaju samo iz potrebe - on je došao da se uvjeri da li je od onih koje je on poubijao možda eventualno ostao živ. Jadni moj Goran se micao na tom mjestu, vjerovatno je uspio da otkine neki komad od košulje da zamota ranu, a on je rekao - to je priča koju je Batko ispričao nekome: ’Balijo, mislio si da ćeš ostati živ.’ I onda ga je dokrajčio“, priča Nataša Čengić.
Otkriti nalogodavce
Edina Kamenica, novinarka sarajevskog lista Oslobođenje, odlično zna kako je Batko gospodario ljudskim životima. I sama ga je srela dok je bila zarobljena na Grbavici. Vjeruje kako je spašena da bi svjedočila o istini i onome što se događalo nesrpskom stanovništvu u ovom dijelu Sarajeva, o čemu i danas piše.
„Sjedila sam šćućurena na svome balkonu kada su ubili sina moje komšinice, kada je ona molila njih da ga puste. Čuli su kada su vrištali pijani i poslije sam saznala da su moju komšinicu od preko 80 godina silovali. Nešto što je možda i najviše doprinijelo jeste činjenica da se Veselin Vlahović Batko našao i na mojim vratima, da sam se i ja susrela sa njim tada ne znajući da se o njemu uopšte radi. Poslije tog saznanja dugo, dugo sam se pitala zašto sam ja ostala živa - pored svih tih ubistava, pored tih mrtvih ljudi koji su ležali oko moje zgrade. Ja mislim da me je dragi Bog ostavio da svjedočim“, kaže Edina Kamenica.
Batka je vidjela u sudnici. Iako je pomisao na kosmičku pravdu prva sinula, na to, smatra, nemamo pravo. Davno je Batko mogao biti u Sarajevu, i davno mu se za sva zla moglo suditi - još onda kada je bio u crnogorskom zatvoru.
Niko nema pravo da se zahvaljuje u ime države ili žrtava crnogorskim vlastima što su dali zeleno svjetlo da Batko, inače njihov državljenin, bude izručen BiH, kaže Kamenica i dodaje:
„Jer 18. juna 2001. godine Vlahović je pobjegao iz Spuža. Milo Đukanović je također bio na čelu Crne Gore. Tada je davao slatkorječiva obećanja kako će on sve učiniti da svi zločinci, davao je i tada ta nekakva zelena svjetla, pisao je pismo Nataši Zimonjić - Čengić, obećavao kako će se Batko naći tamo gdje treba da se nađe - i kao rezultat svega toga bio je njegov skok preko četiri metra ograde.“
S ovom se konstatacijom slaže i Komnenić, uz napomenu da treba ispitati i to ko su Batkovi pokrovitelji.
„Za to bjekstvo odgovaralo je samo nekoliko stražara koji su bili posljednji u lancu. Ali ko je organizovao to bjektsvo, gdje je on bio kasnije, ko je stajao iza Veselina Vlahovića i da li je eventualno u ime tih struktura koje su mu pružile utočište i ovdje odradio neke zločine, to bi tek trebalo utvrditi“, kaže Komnenić.
Batko ni u Sarajevu nije djelovao sam. Potvrdio je ovo i tužilac Dubravko Čampara, govoreći prilikom određivanja pritvora Vlahoviću o saizvršiocima koji, iako još nisu identifikovani, rade u policijskim i vojnim strukturama u neposrednoj blizini izvršenja zločina.