U Crnoj Gori ukorijenjen je strah od promjene, drugačijeg ili nepoznatog. Taj strah, ukazuju stručnjaci, generira brojne predrasude. I posljednja istraživanja govore o visokom stepenu socijalne paranoje, nepovjerenja u ljude i očajničkoj potrebi za sigurnošću u životu. Ima indicija, pa i autora, koji su pisali o „depresivnom optmizimu” Crnogoraca, koji je, kažu, izraženiji nego u okruženju.
Najčešća predrasuda, koja je i tema brojnih viceva o Crnogorcima, je da su oni lijeni. Sudeći po anketi, koju smo napravili na ulicama Podgorice, tvrdokorne su i uporne vjerske, nacionalne, predrasude prema ženama i rodnoj ravnopravnosti, a u novije vrijeme izraženije i one prema homoseksualcima:
„Predrasude su mnogo ukorijenjene, počevši od izgleda, do religije, nacionalne pripadnosti i slično.“
„Odnos prema razvedenim ženama, koje imaju poseban status u Crnoj Gori. Čak i naziv – razpuštenice - mnogo govori.“
Činjenica je su brakovi među određenim etničkim grupama u Crnoj Gori i dalje rijetkost, a mlađi Podgoričani kažu da se, pogotovo poslije ratova devedesetih, blagonaklono ne gleda na veze između ljudi različitih vjera:
„Ja prvi robujem vjerskim predrasudama.“
„Pogotovo za one koji su doživjeli posljedice rata. Znam dosta primjera u mom okruženju koji su protiv bračne veze između muslimana i pravoslavnih.“
Rasprostranjeno je i mišljenje da su Crnogorci spremni da priteknu drugome u nevolji. Tavo mišljenje godinama unazad pobija Galupovo istraživanje, rađeno na globalnom nivou, a koje građane Crne Gore, mjereno stepenom empatije na ljudsku patnju i nevolju, stavlja pri dnu ljestvice, ukazuje komunikolog Radoje Cerović:
„Mi smo već godinama na tom indeksu od 150 zemalja, na 145. mjestu. To je dramatično nizak rezultat i on ne može da ukazuje samo na činjenicu da je naša zemlja prošla kroz određene ekonomske i ratne patnje ili stradanja u bliskoj ili daljoj prošlosti. Sve zemlje regiona su kroz to prošle, ali kotiraju neuporedivo bolje.“
„Način mišljenja je posledica emotivnog sklopa, a kada dominiraju strah, nesigurnost i agresija takve emocije vrlo lako stvaraju set predrasuda koje su povezane sa strahom od različitosti, budućnosti i od promjena. Takav način razmišljana u psihologiji je poznat kao depresivno-anksiozni i on je u Crnoj Gori izraženiji nego u okruženju”, navodi Cerović.
„Moguće da postoje određeni kulturni specifikumi načina na koji se u Crnoj Gori doživljavaju stvari, te s toga bi mogli da pretpostavimo da postoji jedan paradoksalno depresivni supstrat u naciji", dodaje Cerović.
Rješenje u upoznavanju drugačijeg
Zašto su predrasude u Crnoj Gori snažno učaurene? U osnovi svega je strah od promjene, odgovara profesorica Božena Jelušić, koja svoj stav potkrepljuje najnovijim istraživanjem UNDP-ija, koje je, između ostalog, mjerilo spremnosti za učenje i uhljebljenje van državne službe:
„Naši ljudi su poznati po tome da kada jednom završe školu, nisu baš željni više da uče. To možete lako da iščitavate – Ne želim da se mijenjam, to sam što jesam i takav kakav jesam, takav sam i najbolji. Naši građani mnogo više žele da rade u državnoj administraciji, za vrlo malu platu, nego da započnu nešto novo. U pitanju je predrasuda straha od promjene, koja znači bilo kakvu promjenu onog stereotipa na koji smo navikli, koji smo razgazili kao jednu iznošenu cipelu i mi ne znamo da možemo obuti nešto mnogo bolje", ocenjuje profesorica Jelušić.
Pomenuto istraživanje ukazalo je na visok stepen socijalne paranoje u Crnoj Gori, pa tako prosječan stanovnik, pored porodice, povjerenja ima još najviše u jednu ili dvije osobe.
„Izražen stepen nekomunikativnosti, socijalne paranoje, hiperkritičnost karakteristična za male sredine, kakva je crnogorska, mješavina je koja može ostaviti krupne socijalne posledice“, ukazuje komunikolog Cerović:
„To je jedan nezgodan Molotovljev koktel koji može da ostavi krupne posljedice na način razmišljanja jedne cjelokupne nacije i na budućnost te nacije", upozprava Cerović.
Iako su neminovnost, predrasude je moguće mijenjati kroz učenje, upoznavanje drugačijeg i pronalaženjem u njemu nečeg zajedničkog, kaže profesorica Jelušić i zaključuje:
„Prvi početak rušenja, jednog filozofskog rušenja predrasude, je ono Sokratovo – Sada znam da ništa ne znam. Tu se vidi sva šarolikost svijeta i ljudskih mogućnosti i dekonstruisati ono naše što su neki naši uhodani putevi. To je način da otkrijemo i stvaramo mnogo više svijeta, nego što ga inače imamo ili koristimo.“
Najčešća predrasuda, koja je i tema brojnih viceva o Crnogorcima, je da su oni lijeni. Sudeći po anketi, koju smo napravili na ulicama Podgorice, tvrdokorne su i uporne vjerske, nacionalne, predrasude prema ženama i rodnoj ravnopravnosti, a u novije vrijeme izraženije i one prema homoseksualcima:
„Predrasude su mnogo ukorijenjene, počevši od izgleda, do religije, nacionalne pripadnosti i slično.“
„Odnos prema razvedenim ženama, koje imaju poseban status u Crnoj Gori. Čak i naziv – razpuštenice - mnogo govori.“
Činjenica je su brakovi među određenim etničkim grupama u Crnoj Gori i dalje rijetkost, a mlađi Podgoričani kažu da se, pogotovo poslije ratova devedesetih, blagonaklono ne gleda na veze između ljudi različitih vjera:
„Ja prvi robujem vjerskim predrasudama.“
„Pogotovo za one koji su doživjeli posljedice rata. Znam dosta primjera u mom okruženju koji su protiv bračne veze između muslimana i pravoslavnih.“
Rasprostranjeno je i mišljenje da su Crnogorci spremni da priteknu drugome u nevolji. Tavo mišljenje godinama unazad pobija Galupovo istraživanje, rađeno na globalnom nivou, a koje građane Crne Gore, mjereno stepenom empatije na ljudsku patnju i nevolju, stavlja pri dnu ljestvice, ukazuje komunikolog Radoje Cerović:
„Mi smo već godinama na tom indeksu od 150 zemalja, na 145. mjestu. To je dramatično nizak rezultat i on ne može da ukazuje samo na činjenicu da je naša zemlja prošla kroz određene ekonomske i ratne patnje ili stradanja u bliskoj ili daljoj prošlosti. Sve zemlje regiona su kroz to prošle, ali kotiraju neuporedivo bolje.“
„Način mišljenja je posledica emotivnog sklopa, a kada dominiraju strah, nesigurnost i agresija takve emocije vrlo lako stvaraju set predrasuda koje su povezane sa strahom od različitosti, budućnosti i od promjena. Takav način razmišljana u psihologiji je poznat kao depresivno-anksiozni i on je u Crnoj Gori izraženiji nego u okruženju”, navodi Cerović.
„Moguće da postoje određeni kulturni specifikumi načina na koji se u Crnoj Gori doživljavaju stvari, te s toga bi mogli da pretpostavimo da postoji jedan paradoksalno depresivni supstrat u naciji", dodaje Cerović.
Rješenje u upoznavanju drugačijeg
Zašto su predrasude u Crnoj Gori snažno učaurene? U osnovi svega je strah od promjene, odgovara profesorica Božena Jelušić, koja svoj stav potkrepljuje najnovijim istraživanjem UNDP-ija, koje je, između ostalog, mjerilo spremnosti za učenje i uhljebljenje van državne službe:
„Naši ljudi su poznati po tome da kada jednom završe školu, nisu baš željni više da uče. To možete lako da iščitavate – Ne želim da se mijenjam, to sam što jesam i takav kakav jesam, takav sam i najbolji. Naši građani mnogo više žele da rade u državnoj administraciji, za vrlo malu platu, nego da započnu nešto novo. U pitanju je predrasuda straha od promjene, koja znači bilo kakvu promjenu onog stereotipa na koji smo navikli, koji smo razgazili kao jednu iznošenu cipelu i mi ne znamo da možemo obuti nešto mnogo bolje", ocenjuje profesorica Jelušić.
Pomenuto istraživanje ukazalo je na visok stepen socijalne paranoje u Crnoj Gori, pa tako prosječan stanovnik, pored porodice, povjerenja ima još najviše u jednu ili dvije osobe.
„Izražen stepen nekomunikativnosti, socijalne paranoje, hiperkritičnost karakteristična za male sredine, kakva je crnogorska, mješavina je koja može ostaviti krupne socijalne posledice“, ukazuje komunikolog Cerović:
„To je jedan nezgodan Molotovljev koktel koji može da ostavi krupne posljedice na način razmišljanja jedne cjelokupne nacije i na budućnost te nacije", upozprava Cerović.
Iako su neminovnost, predrasude je moguće mijenjati kroz učenje, upoznavanje drugačijeg i pronalaženjem u njemu nečeg zajedničkog, kaže profesorica Jelušić i zaključuje:
„Prvi početak rušenja, jednog filozofskog rušenja predrasude, je ono Sokratovo – Sada znam da ništa ne znam. Tu se vidi sva šarolikost svijeta i ljudskih mogućnosti i dekonstruisati ono naše što su neki naši uhodani putevi. To je način da otkrijemo i stvaramo mnogo više svijeta, nego što ga inače imamo ili koristimo.“