Sud Bosne i Hercegovine oslobodio je 14 osoba koje su izdržavali zatvorske kazne u predmetima ratnih zločina, od kojih su neki osuđeni za genocid, a drugi za zločine protiv čovječnosti. Posljedica je to odluke Ustavnog suda BiH da ukine drugostepene presude jer su lica osuđena nakon retroaktivne primjene Krivičnog zakona BiH, a ne bivše države.
„Doneseno je pet presuda pojedinačno za pet osoba. Trenutno se čekaju presude za sedam lica pred Sudom BiH. Tih sedam lica još uvijek je na slobodi, ali čeka se odluka Suda BiH, odnosno konačna presuda u vezi sa kaznom. Također imamo i Maktoufa koji čeka, ali on iz drugih razloga, zbog toga što nema ulazak u zemlju. Ono što je specifično i što se saznaje je da Sud BiH u većini ovih predmeta samo razmatra visinu krivično-pravne sankcije“, kaže Erna Mačkić, glavna urednica Balkansko-istraživačke mreže u BiH:
Senad Kreho advokat je Gorana Damjanovića koji je u prvom postupku bio osuđen na 11 godina zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva na području Sarajeva. Nakon što mu je postupak obnovljen, Damjanoviću je kazna smanjena na šest i po godina:
„BiH mora primijeniti blaži zakon. Blaži zakon je sasvim nesumnjivo Krivični zakon SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja djela. To je suština svega toga. Kolike su te kazne, šta će Sud raditi nakon tih obnovljenih postupaka? Mora se kretati u granicama kazni koje su bile predviđene KZ-om SFRJ. To je drastična razlika. Po ovom noveliranom zakonu kojeg je uveo Pedi Ešdaun 2003. godine kazne su od 10 do 45 godina, a ovamo su znatno blaže kazne“, ističe Kreho.
Koliko je sve dovedeno do apsurda u bh. pravosuđu pokazuje i podatak kako se osobama osuđenim za genocid sudi prema zakonu iz bivše SFRJ, i one ne mogu dobiti veću kaznu od 20 godina zatvora, a onima koji su osuđeni za ratne zločine se može suditi i prema Zakonu BiH. U tom slučaju mogu biti osuđeni i na 45 godina zatvora. Miodrag Stojanović koji zastupa nekoliko osoba pred bh. sudom, to ovako komentariše:
„Da sada odbrana se trudi tokom cijelog suđenja da u jednom velikom predmetu dokaže da to što su oni počinili nije genocid, nego eventualno zločin protiv civilnog stanovništva ili ratnih zarobljenika ili protiv čovječnosti, i uspije da Sud ne prihvati kvalifikaciju nego ga osudi za, pod navodnicima - lakše djelo, kažem pod navodnicima zato što je zaprijećena kazna ista, ali osudi za zločin protiv čovječnosti i time ta odbrana i ti branioci unište svog klijenta, jer da je bogdo osuđen za genocid. Pa zamislite dokle smo dovedeni do apsurda da se molimo Bogu da je osuđen za genocid, a ne za zločin protiv čovječnosti“, kaže Stojanović.
„Realno je procjenjivati da bi se to moglo da kreće od 50 do 80 maraka po jednom danu. Pa sad uzmite koliko je dana, pomnožite sa takvim navedenim iznosom i vidjećete da to apsolutno nisu male pare.“
A u praksi to izgleda ovako: Stojanovićev klijent, Slobodan Ostojić služi petogodišnju kaznu u Foči za zločine u Zvorniku. On je podnio apelaciju za ponovno suđenje. Ukoliko do toga dođe i bude osudjen na godinu dana, kolika je maksimalna kazna po zakonu iz SFRJ, a nakon toga tuži Bosnu i Hercegovinu, mogao bi naplatiti četrnaest i po hiljada eura.
Nemar suda i međunarodne zajednice
Sve ovo se, kako navodi Fadila Memišević, iz Društva za ugrožene narode, moglo izbjeći. Za postojeće stanje Memišević krivi bh. sud i međunarodnu zajednicu, koja je nametnula zakon prema kojem je do sada suđeno,
„Rađeno je vrlo površno i biće zbilja u kratkom periodu lančanih tužbi države BiH, i opravdano - jer ljudi će iskoristiti svoja prava. To se moglo na jedan drugi način riješiti, a ne prvo nakon presude Damjanoviću da je Ustavni sud BiH donio takvu presudu, mada ja smatram da ono što je Ustavni sud donio ne mora da bude kao Biblija“, kaže Memišević.
Zanemarujući pravnu stranu, činjenica je kako su nemarom suda i međunarodne zajednice da se jedino u Bosni i Hercegovini ne primjenjuje zakon iz bivše SFRJ, najviše oštećene žrtve. Oni se svakodnevno susreću s onima koji su iz zatvora, gdje su izdržavali kazne za genocid i ratne zločine, pušteni kućama. Zbog toga Fadila Memišević zaključuje:
„Opet se pozivamo na međunarodnu zajednicu – kao da smo stvarno ostali nedonoščad, kao da ne možemo misliti svojom glavom i artikulisati jasno svoje stavove. Na kraju-krajeva, mi smo isto dizali glas protiv ovog zakona, odnsono apleriali smo na sudstvo BiH da se nešto učini na vrijeme. Ali to što međunarodna zajednica nametne, to ostane. Pa ne mora to biti tako. Dakle, tu je prvo zatajila pravna struka, ali i svi mi. Mi smo svi morali da jasnije, glasnije i bučnije reagiramo, ne da se sad bavimo posljedicama.“
„Doneseno je pet presuda pojedinačno za pet osoba. Trenutno se čekaju presude za sedam lica pred Sudom BiH. Tih sedam lica još uvijek je na slobodi, ali čeka se odluka Suda BiH, odnosno konačna presuda u vezi sa kaznom. Također imamo i Maktoufa koji čeka, ali on iz drugih razloga, zbog toga što nema ulazak u zemlju. Ono što je specifično i što se saznaje je da Sud BiH u većini ovih predmeta samo razmatra visinu krivično-pravne sankcije“, kaže Erna Mačkić, glavna urednica Balkansko-istraživačke mreže u BiH:
Senad Kreho advokat je Gorana Damjanovića koji je u prvom postupku bio osuđen na 11 godina zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva na području Sarajeva. Nakon što mu je postupak obnovljen, Damjanoviću je kazna smanjena na šest i po godina:
„BiH mora primijeniti blaži zakon. Blaži zakon je sasvim nesumnjivo Krivični zakon SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja djela. To je suština svega toga. Kolike su te kazne, šta će Sud raditi nakon tih obnovljenih postupaka? Mora se kretati u granicama kazni koje su bile predviđene KZ-om SFRJ. To je drastična razlika. Po ovom noveliranom zakonu kojeg je uveo Pedi Ešdaun 2003. godine kazne su od 10 do 45 godina, a ovamo su znatno blaže kazne“, ističe Kreho.
Koliko je sve dovedeno do apsurda u bh. pravosuđu pokazuje i podatak kako se osobama osuđenim za genocid sudi prema zakonu iz bivše SFRJ, i one ne mogu dobiti veću kaznu od 20 godina zatvora, a onima koji su osuđeni za ratne zločine se može suditi i prema Zakonu BiH. U tom slučaju mogu biti osuđeni i na 45 godina zatvora. Miodrag Stojanović koji zastupa nekoliko osoba pred bh. sudom, to ovako komentariše:
„Da sada odbrana se trudi tokom cijelog suđenja da u jednom velikom predmetu dokaže da to što su oni počinili nije genocid, nego eventualno zločin protiv civilnog stanovništva ili ratnih zarobljenika ili protiv čovječnosti, i uspije da Sud ne prihvati kvalifikaciju nego ga osudi za, pod navodnicima - lakše djelo, kažem pod navodnicima zato što je zaprijećena kazna ista, ali osudi za zločin protiv čovječnosti i time ta odbrana i ti branioci unište svog klijenta, jer da je bogdo osuđen za genocid. Pa zamislite dokle smo dovedeni do apsurda da se molimo Bogu da je osuđen za genocid, a ne za zločin protiv čovječnosti“, kaže Stojanović.
Miodrag Stojanović
No ovo nije sve. Paradoks je i što oni koji su osuđeni za ratni zločin i već izdržavaju kaznu, a sudi im se u ponovljenom postupku i dobiju manju kaznu, mogu tužiti Bosnu i Hercegovinu. Ponovo advokat Miodrag Stojanović:„Realno je procjenjivati da bi se to moglo da kreće od 50 do 80 maraka po jednom danu. Pa sad uzmite koliko je dana, pomnožite sa takvim navedenim iznosom i vidjećete da to apsolutno nisu male pare.“
A u praksi to izgleda ovako: Stojanovićev klijent, Slobodan Ostojić služi petogodišnju kaznu u Foči za zločine u Zvorniku. On je podnio apelaciju za ponovno suđenje. Ukoliko do toga dođe i bude osudjen na godinu dana, kolika je maksimalna kazna po zakonu iz SFRJ, a nakon toga tuži Bosnu i Hercegovinu, mogao bi naplatiti četrnaest i po hiljada eura.
Nemar suda i međunarodne zajednice
Sve ovo se, kako navodi Fadila Memišević, iz Društva za ugrožene narode, moglo izbjeći. Za postojeće stanje Memišević krivi bh. sud i međunarodnu zajednicu, koja je nametnula zakon prema kojem je do sada suđeno,
„Rađeno je vrlo površno i biće zbilja u kratkom periodu lančanih tužbi države BiH, i opravdano - jer ljudi će iskoristiti svoja prava. To se moglo na jedan drugi način riješiti, a ne prvo nakon presude Damjanoviću da je Ustavni sud BiH donio takvu presudu, mada ja smatram da ono što je Ustavni sud donio ne mora da bude kao Biblija“, kaže Memišević.
Zanemarujući pravnu stranu, činjenica je kako su nemarom suda i međunarodne zajednice da se jedino u Bosni i Hercegovini ne primjenjuje zakon iz bivše SFRJ, najviše oštećene žrtve. Oni se svakodnevno susreću s onima koji su iz zatvora, gdje su izdržavali kazne za genocid i ratne zločine, pušteni kućama. Zbog toga Fadila Memišević zaključuje:
„Opet se pozivamo na međunarodnu zajednicu – kao da smo stvarno ostali nedonoščad, kao da ne možemo misliti svojom glavom i artikulisati jasno svoje stavove. Na kraju-krajeva, mi smo isto dizali glas protiv ovog zakona, odnsono apleriali smo na sudstvo BiH da se nešto učini na vrijeme. Ali to što međunarodna zajednica nametne, to ostane. Pa ne mora to biti tako. Dakle, tu je prvo zatajila pravna struka, ali i svi mi. Mi smo svi morali da jasnije, glasnije i bučnije reagiramo, ne da se sad bavimo posljedicama.“