Gitarski virtuozni duo Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić nastupili su na Gradu teatru nakon četrnaest godina, repertoarom koji je dominantno imao izvoriste u tradicionalnom makedonskom zvuku.
"To je tepih na kojem letimo Miroslav i ja - makedonska tradicionalna muzika ", kazao nam je Vlatko Stefanovski.
Prvi put su Stefanovski i Tadić svirali 1995. godine. Do sada su zajedno snimili četiri albuma i održali brojne koncerte sa najprestižnijim svjetskim muzičkim imenima, ali i simfonijskim orkestrima.
"Mi smo veoma skromno počeli, u jednoj hotelskoj sobi u Beogradu, da ispitujemo jedan drugoga o tome ko što zna i kojim je materijalom potkovan. I ta naša skromna priča se polako razvijala i evo u zadnje dvije godine smo svirali sa dosta simfonijskih orkestara, ovu istu muziku koju vama sviramo. Tako smo prije mejsec dana imali dva koncerta u Njemačkoj sa simfonijskim orkestrom Lajpciga. Svirali smo i sa londonskim simfonijskim orkestrom, sa Filharmonijom Monte Karla, sa makedonskom Filharmonijom, sa bečkom Filharmonijom. Znači taj naš skromni hotelski jam se pretvorio u nešto što nismo mogli ni u snu da zamislimo", rekao nam je Stefanovski.
Muzički kritičari su ispisali brojne pohvale o muzičkoj maštovitosti i tehničkoj perfekciji dvojice gitarista - Vlatka Stefanovskog koji je, iako bez formalnog muzičkog obrazovanja, stekao i počasni doktorat umjetnosti Univerziteta u Skoplju, te Miroslava Tadića koji je studirao klasičnu gitaru u SAD, a poslednje tri decenije je profesor na kalifornijskom umjetničkom institutu. Pitamo ga da li je teško nakon dvocenijske saradnje sa Stefanovskim zadržati individualnu prepoznatljivost.
"Nije teško, i nije nikada bilo teško. Mislim da je tajna naše dugovječnosti baš u tom individualitetu. Mislim, kada bi svirali kao dva Vlatka ili dva Miroslava, onda bi to bilo malo dosadno. Dakle, kombinujemo potpuno različite stvari, potpuno različiti background i čak različit pristup instrumentu. I onda s eto složi kao neki puzzle. Tako da nikada nismo imali problem niti sa egom, niti sa međusobnim takmičenjem, niti sa opasnošću da izgubimo svoj individualitet".
RSE: Koja je razlika u emiciji jedne ovakve večeri, Vašeg duo nastupa, i one kada nastupate sa jednim simfonijskim orkestrom?
Tadić: Za mene lično važi da što nas je manje na sceni, to je intenzivnija muzika. Na primjer, ako imate kvartet, ta kreativnost se dijeli između četvoro ljudi.
Što nas je manje, to svako od sebe mora da da više. Kada smo sa orkestrom, to je onda spektakulrano i za mene je to skoro teatar, znači imamo oko sebe stotinu muzičara i njihovu ogromnu podršku. Kada sviramo samo nas dvojica, onda moramo da sve izvučemo iz sebe, i emociju, i zvuk, i tehniku. Tako da je meni uvijek najdraže da sviramo u maloj formaciji, duo ili trio.
Stefanovski: Za mene je svaki koncert svečanost. Svaki koncert je praznik i svaki koncert je ispočetka borba za muziku. Miroslav i ja smo kao podmazana mašina, mi komuniciramo i bez da se gledamo, i ta naša interakcija je najvažnija. Važnija nego sva moja sola ili sva njegova sola. Interakcija između dvoje ljudi, između dva muzičara je ključ ovog programa, to je ključ našeg uspjeha.