U Kamernom teatru u Sarajevu u srijedu uveče je promovisana knjiga poznatog novinara i voditelja emisije "Nedjeljom u 2" Aleksandra Stankovića, "Sto faca i Aca". Nakon 13 godina i više od 500 intervjua, Stanković se u svojoj najnovijoj knjizi prisjeća susreta sa nekim od svojih gostiju. Nije riječ o anegdotama sa snimanja, već subjektivnom doživljaju autora emisije na neke događaje i ljude koji su obilježili ovaj dugogodišnji talk show, ali i na one koji su odbili da gostuju u ovoj emisiji.
Stanković: Htio sam prikazati da postoji u meni valjda i taj nerv, da znam nešto sa lijepom rječju. Zato sam se odlučio, a mislim da ja novinarski sebe dovoljno dajem Nedeljom u dva, tako da sam se odlučio na malo drukčiji pristup i, eto, jedno stotinjak kratkih priča sam sastavio i knjigu napisao.
Stanković: Ovo je potpuno subjektivni doživljaj, ne mora biti nikakva istina. To su moja sjećanja na neke situacije koje su obilježile susrete, moje i njihove. Eto, ja sam se toga prisjetio. Kako su sjećanja na neki način kategorija koja baš i nije stalna, sjećanja variraju, vjerojatno tu ima i nekih netočnosti, ali, bože moj, ona su moja i ja sam ih stavio u knjigu. Trudio sam se nikog ne uvrijediti, u svakom slučaju.
Stanković: A, nemam pojma, da vam pravo kažem. Nemam pojma. Nadam se da sam promijenio nekog klinca koji je sa sedamnaest ili osamnaest godina išao na stadione da razbije glavu nekome, pa da je odgledao koju emisiju u kojoj smo apelirali na život u nekom drugom obliku i da takvim stvarima nije mjesto među ljudima. Eto, ako sam to uspio napraviti, super sam napravio. Ne vjerujem da sam baš nešto puno promijenio. Često vam ljudi tih sat vremena gledaju kao na zabavu - ko će koga, ko je bolji, Stanković ili gost – ali, nadam se da su oni pametniji izvukli iz toga i neke druge pouke.
Stanković: Nije bio jedan od loših. Bio je to dobar intervju, nego, radi se o tome da sam ja taj intervju prihvatio na neki način kao intervju koji bi trebao biti svojevrsni boks-meč. Ja sam u tom boks-meču izgubio. Barem ja tako mislim. Sa 3:2, ali sam izgubio.
Stanković: Jesam, tako je. Da, prvo poluvrijeme sam ga dobio, ali drugo poluvrijeme je on bio bolji. Da, bolje bih se pripremio, da radim ponovno intervju s njim.
Stanković: Nemam pojma. Nemam nikakav plan, tako da vam stvarno ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne znam, nisam razmišljao. Imao sam u ovoj sezoni, ako se ne varam, fra Ivu Markovića, imao sam dečke iz Dubioze. Vidjet ću ko će biti sljedeći. Stvarno ne znam.
Stanković: Pa meni je Komšić dosta izazovan za razgovor, ima tu neku biografsku crtu koja mi je zanimljiva, to sudjelovanje u ratu, te neke ratne strahote koje je prošao, a i ovako je dosta 'prčevit', da tako kažem, i stoga mi je zanimljiv.
RSE: Povod za ovaj intervju je promocija Vaše knjige u Sarajevu. Najprije me zanima - zašto se odlučili da tekstovi koje ste napisali budu više literarni nego novinarski?
Stanković: Htio sam prikazati da postoji u meni valjda i taj nerv, da znam nešto sa lijepom rječju. Zato sam se odlučio, a mislim da ja novinarski sebe dovoljno dajem Nedeljom u dva, tako da sam se odlučio na malo drukčiji pristup i, eto, jedno stotinjak kratkih priča sam sastavio i knjigu napisao.
RSE: Koliko je bilo teško i za koga je bilo teško od ovih sto ljudi, za koje kažete da su face („Sto faca i Aca“ - naslov knjige) po naslovu? Koliko je bilo teško literarno ih prikazati, ili je to više Vaš subjektivni doživljaj?
Stanković: Ovo je potpuno subjektivni doživljaj, ne mora biti nikakva istina. To su moja sjećanja na neke situacije koje su obilježile susrete, moje i njihove. Eto, ja sam se toga prisjetio. Kako su sjećanja na neki način kategorija koja baš i nije stalna, sjećanja variraju, vjerojatno tu ima i nekih netočnosti, ali, bože moj, ona su moja i ja sam ih stavio u knjigu. Trudio sam se nikog ne uvrijediti, u svakom slučaju.
RSE: Trinaest godina radite ovaj posao, tačnije ovu emisiju. Koliko forma intervjua, koja jeste zahtjevna novinarska forma, uopšte može, po Vašem mišljenju, da potakne ljude da malo više razmišljaju? Da li se može mjeriti s istraživačkim novinarstvom, pošto su Vašu emisiju vrlo često upoređivali sa nekim istraživačkim formama?
Aleksandar Stanković u razgovoru sa Marijom Arnautović
Stanković: Ne može se mjeriti s istraživačkim novinarstvom. Istraživačko novinarstvo je, mislim, ipak opasnije, ako ništa drugo. Ne znam da li je zahtjevnije, jer u svakom segmentu novinarstva možete postići neko savršenstvo ili ne znam što već, ali u svakom slučaju, istraživačko novinarstvo je opasnije. Koliko može ljude potaknuti na razmišljanje – pa, ja se nadam da može. Ne bih radio ovaj posao da baš mislim da koplje treba baciti u trnje. Ne vjerujem da može puno, ali – ona stara židovska priča – ako možeš promijeniti jednog čovjeka, onda si napravio posao. Eto, rukovodim se njom.RSE: Da danas morate da sabirate koliko ste i kako uradili, mislite li da ste nešto bitno promijenili Vašim emisijama?
Stanković: A, nemam pojma, da vam pravo kažem. Nemam pojma. Nadam se da sam promijenio nekog klinca koji je sa sedamnaest ili osamnaest godina išao na stadione da razbije glavu nekome, pa da je odgledao koju emisiju u kojoj smo apelirali na život u nekom drugom obliku i da takvim stvarima nije mjesto među ljudima. Eto, ako sam to uspio napraviti, super sam napravio. Ne vjerujem da sam baš nešto puno promijenio. Često vam ljudi tih sat vremena gledaju kao na zabavu - ko će koga, ko je bolji, Stanković ili gost – ali, nadam se da su oni pametniji izvukli iz toga i neke druge pouke.
RSE: Na promociji ste govorili o nekim intervjuima koje ste radili, o gostima koji su bili dobri ili loši, o emisijama koje su bile dobre ili loše. Zanima me zbog čega mislite da je intervju s Aleksandrom Tijanićem bio jedan od loših?
Stanković: Nije bio jedan od loših. Bio je to dobar intervju, nego, radi se o tome da sam ja taj intervju prihvatio na neki način kao intervju koji bi trebao biti svojevrsni boks-meč. Ja sam u tom boks-meču izgubio. Barem ja tako mislim. Sa 3:2, ali sam izgubio.
RSE: To ste i napisali, čini mi se, na jednom blogu.
Stanković: Jesam, tako je. Da, prvo poluvrijeme sam ga dobio, ali drugo poluvrijeme je on bio bolji. Da, bolje bih se pripremio, da radim ponovno intervju s njim.
RSE: Ko će biti sljedeći gost iz Bosne i Hercegovine?
Stanković: Nemam pojma. Nemam nikakav plan, tako da vam stvarno ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne znam, nisam razmišljao. Imao sam u ovoj sezoni, ako se ne varam, fra Ivu Markovića, imao sam dečke iz Dubioze. Vidjet ću ko će biti sljedeći. Stvarno ne znam.
RSE: Pitali su Vas večeras – koga biste birali za gosta između Vučića, Dačića i Nikolića. Ja Vas pitam – kad biste birali između tri člana bh. Predsjedništva – ko bi za vas bio najizazovniji gost? Gospodin Komšić je bio u publici na promociji Vaše knjige.
Stanković: Pa meni je Komšić dosta izazovan za razgovor, ima tu neku biografsku crtu koja mi je zanimljiva, to sudjelovanje u ratu, te neke ratne strahote koje je prošao, a i ovako je dosta 'prčevit', da tako kažem, i stoga mi je zanimljiv.