Autor: Charles Recknagel, prevod: Ena Stevanović
Nakon što je prethodne sedmice jedna od vodećih francusko-belgijskih banaka umalo doživjela krah, postalo je jasno kakva je uloga evropskih banaka u zaduženju država. Nema jednostavnog rješenja za krizu eurozone.
Kada je prije dvije godine grčka vlada prvi put priznala da se suočava sa bankrotom, ta vijest je izazvala šok i negodovanje u čitavoj eurozoni.
Danas, i uprkos financijskoj pomoći za izbavljenje koju je Evropska unija pružila Grčkoj, ona i dalje tetura na ivici, a valovi zaprepaštenja su se proširili u samo jezgro Evrope.
Dexia, jedna od vodećih francusko-belgijskih banaka je prethodne sedmice umalo doživjela krah jer je računala da je njen ukupni kapital mnogo veći od stvarne vrijednosti njene imovine. Problem je djelimično u tome što je ova banka dala zajam Grčkoj koji se nekada činio potpuno naplativim, ali više nije.
Grčki dug više nije naplativ iz razloga što su evropski lideri odlučili da ga „srežu“. Ta mjera, namijenjena oporavku Grčke, podrazumijeva da će banke koje su posudile novac Grčkoj dobiti u najboljem slučaju 21 procenat manje novca nego što su planirale kad su prije par godina dale pozajmicu.
Dexia je preživjela jer su vlade Francuske i Belgije u posljednjem trenutku poduzele korake kako bi garantirale nastavak njenog financijskog poslovanja. Ali sama pomisao da se to isto može desiti i ostalim evropskim bankama koje imaju udio u grčkom državnom dugu je dovoljna za privremeni pad globalnog financijskog tržišta.
U srijedu 6.oktobra, njemačka kancelarka Angela Merkel je ponovo poručila ono što je već postala uobičajena evropska žalopojka:
„Smatram da je neophodno da Grčka ostane u eurozoni i da dobije priliku da ponovo stane na noge.“
Ali ako ovo obećanje znači da je eurozona predana zadatku da zaštiti sve od katastrofe, činjenica da se kriza širi čini svako obećanje teže ispunjivim.
Peter Boone, viši gostujući suradnik na London School of Economics kaže da sada nisu problem samo grčke financije. Čitav koncept prema kojem vlade eurozone posuđuju novac i očekuju da će ga u potpunosti naplatiti je sada pod upitnikom.
"Nema više starog režima kada se smatralo da je suvereni dug svetinja i da nikada neće doći do neplaćanja, za razliku od novog režima u kojem je prilično jasno da unutar EU suvereni dug može ostati nenaplaćen jer Grčka ulazi u bankrot, iako oni to ne žele tako nazvati. I kada pređete iz jednog režima u drugi, svi dugovi koji potiču od ovih država su sada rizični, iako su nekad bili sigurni, a neki su više rizični nego drugi“, kaže Boone.
Opcije rekapitalizacije banaka
Pored Grčke, svijet treba biti zabrinut hoće li i ostale teško zadužene države kao što su Španija i Italija u budućnosti biti u stanju da isplaćuju svoje dugove bez posljedica.
Sve to utječe i na jezgro eurozone jer vodeće banke u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji imaju udio u dugovima ovih zemalja koji je vrijedan desetine milijardi eura.
Mnogi analitičari smatraju da su evropski suvereni dug i problemi banaka usko povezani te da je potrebno hitno intervenisati i uložiti novi kapital u banke koje posuđuju novac rizičnim vladama.
Jennifer McKeown, iskusna ekonomistica londonskog Capital Economista kaže da će hitnost biti još veća ukoliko Evropska unija odluči da dodatno otpiše dug Grčke, kako bi pomogli njenom oporavku.
„Bankama će biti potreban dodatni kapital, biće im potrebni dodatni vladini fondovi kako bi preživjele, bar u pojedinim slučajevima. No mislim da će još veći problem nastati ukoliko jačim ekonomijama budu potrebni rezovi ukoliko dođe do neplaćanja. Ako Italiji budu potrebni veći rezovi, banke to ne bi mogle podnijeti, isti problemi bi nastali i sa Španijom“, ocjenjuje Jennifer McKeown.
„Evropske banke moraju biti osnažene kako bi se povećale sigurnosne granice i tako umanjila neizvjesnost“, rekao je Rehn za britanski Daily Telegraph.
Međutim, kako će Evropska unija izvršiti rekapitalizaciju banaka je vrlo nejasno.
Jedan od problema je gdje naći novac. Fond za evropsku financijsku stabilnost (EFSF) će imati 400 milijardi eura u fondovima ukoliko to bude odobreno od strane svih zemalja eurozone. Ali čak ni to ne bi bilo dovoljno da se pomogne Grčkoj i da se rekapitaliziraju evropske banke.
Štoviše, Njemačka, najbogatija država eurozone, je poručila da više neće doprinositi EFSF-u kako bi pomogla Grčkoj. Stoga ne trebamo očekivati da će Berlin promijeniti svoje stavove iz bilo kojeg drugog razloga.
Stoga ostaju samo dvije opcije za rekapitalizaciju banaka.
Jedna opcija bi bila nekoordinirana akcija država Evropske unije -- nešto što bi moglo riješiti problem u jednoj zemlji, ali ne i u ostalim. Njemačka vlada sa svojim dobrim kreditnim rejtingom bi lako mogla skupiti novac kojim bi se bankama obezbijedio dodatni kapital. Ali vlade Italije i Španije sa lošijim kreditnim rejtingom bi morale platiti više da bi posudile novac, što bi ih još dublje zadužilo.
Preostala opcija za rekapitalizaciju je koordinirana akcija Evropske centralne banke (ECB) u čitavoj eurozoni. Ali i ovaj izbor ne bi bio jednostavan iz razloga što u zemljama eurozone postoje velike političke razlike u vezi s tim koliko novaca žele da ECB uloži u ekonomska pitanja.
Simon Tilfold, vodeći ekonomist u Centru za evropske reforme u Londonu to objašnjava ovako:
"Ideološka rasprava se u osnovi odnosi na inflaciju i na vjerovanje u zvuk novca. Oni koji se protive tome da ECB obezbijedi punu potporu zajmodavcima iz svojih fondova za kritične slučajeve strahuju da bi to moglo dovesti do inflacije. Oni ne žele da se ECB upliće u onu vrstu strategija koje smo vidjeli u SAD-u, te u Bank of England ili Bank of Japan koje su u osnovi samo pumpale novac direktno u ekonomiju kako bi oslobodile kreditno tržište i kako bi ponovo pokrenule financijsko tržište.“
Nijedna od opcija za rekapitalizaciju evropskih banaka, od one predvođene EFSF-om, preko aktivnosti pojedinačnih zemalja, sve do one predvođene ECB-om, nije jednostavna za evropske lidere koji ne mogu postići dogovor. I to može biti jedan od razloga što su sva ovosedmična obećanja imala nešto zajedničko. Izjave su pune općenitosti, ali su lišene specifičnosti.
Ne želim reći da te izjave nemaju vrijednost. U evropskim krugovima se općenite izjave obično koriste kako bi se dobilo na vremenu i mnoge strategije Evropske unije do sada su više bile nada da će ekonomski oporavak učiniti da kriza eurozone nestane prije nego što stvari krenu nagore.
Ali ako ne nađe čudnovati lijek, Evropska unija će se morati vratiti unatrag i osmisliti plan koji će nadilaziti isključivo probleme Grčke i kojim će se priznati čitav niz financijskih problema s kojima se Unija suočava. To bi mogao biti mnogo veći test za evropske lidere nego sve što su do sad uradili da bi spriječili dvogodišnju Grčku krizu.
Nakon što je prethodne sedmice jedna od vodećih francusko-belgijskih banaka umalo doživjela krah, postalo je jasno kakva je uloga evropskih banaka u zaduženju država. Nema jednostavnog rješenja za krizu eurozone.
Kada je prije dvije godine grčka vlada prvi put priznala da se suočava sa bankrotom, ta vijest je izazvala šok i negodovanje u čitavoj eurozoni.
Danas, i uprkos financijskoj pomoći za izbavljenje koju je Evropska unija pružila Grčkoj, ona i dalje tetura na ivici, a valovi zaprepaštenja su se proširili u samo jezgro Evrope.
Dexia, jedna od vodećih francusko-belgijskih banaka je prethodne sedmice umalo doživjela krah jer je računala da je njen ukupni kapital mnogo veći od stvarne vrijednosti njene imovine. Problem je djelimično u tome što je ova banka dala zajam Grčkoj koji se nekada činio potpuno naplativim, ali više nije.
Grčki dug više nije naplativ iz razloga što su evropski lideri odlučili da ga „srežu“. Ta mjera, namijenjena oporavku Grčke, podrazumijeva da će banke koje su posudile novac Grčkoj dobiti u najboljem slučaju 21 procenat manje novca nego što su planirale kad su prije par godina dale pozajmicu.
Dexia je preživjela jer su vlade Francuske i Belgije u posljednjem trenutku poduzele korake kako bi garantirale nastavak njenog financijskog poslovanja. Ali sama pomisao da se to isto može desiti i ostalim evropskim bankama koje imaju udio u grčkom državnom dugu je dovoljna za privremeni pad globalnog financijskog tržišta.
Sjedište Evropske centralne banke u Frankfurtu
To ne samo da je uznemirilo investitore već je poručilo evropskim liderima da je krajnje vrijeme da nađu nove načine kako bi ubijedili svijet da su još uvijek u stanju da se bore sa krizom u Grčkoj.U srijedu 6.oktobra, njemačka kancelarka Angela Merkel je ponovo poručila ono što je već postala uobičajena evropska žalopojka:
„Smatram da je neophodno da Grčka ostane u eurozoni i da dobije priliku da ponovo stane na noge.“
Ali ako ovo obećanje znači da je eurozona predana zadatku da zaštiti sve od katastrofe, činjenica da se kriza širi čini svako obećanje teže ispunjivim.
Peter Boone, viši gostujući suradnik na London School of Economics kaže da sada nisu problem samo grčke financije. Čitav koncept prema kojem vlade eurozone posuđuju novac i očekuju da će ga u potpunosti naplatiti je sada pod upitnikom.
"Nema više starog režima kada se smatralo da je suvereni dug svetinja i da nikada neće doći do neplaćanja, za razliku od novog režima u kojem je prilično jasno da unutar EU suvereni dug može ostati nenaplaćen jer Grčka ulazi u bankrot, iako oni to ne žele tako nazvati. I kada pređete iz jednog režima u drugi, svi dugovi koji potiču od ovih država su sada rizični, iako su nekad bili sigurni, a neki su više rizični nego drugi“, kaže Boone.
Opcije rekapitalizacije banaka
Pored Grčke, svijet treba biti zabrinut hoće li i ostale teško zadužene države kao što su Španija i Italija u budućnosti biti u stanju da isplaćuju svoje dugove bez posljedica.
Sve to utječe i na jezgro eurozone jer vodeće banke u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji imaju udio u dugovima ovih zemalja koji je vrijedan desetine milijardi eura.
Mnogi analitičari smatraju da su evropski suvereni dug i problemi banaka usko povezani te da je potrebno hitno intervenisati i uložiti novi kapital u banke koje posuđuju novac rizičnim vladama.
Jennifer McKeown, iskusna ekonomistica londonskog Capital Economista kaže da će hitnost biti još veća ukoliko Evropska unija odluči da dodatno otpiše dug Grčke, kako bi pomogli njenom oporavku.
„Bankama će biti potreban dodatni kapital, biće im potrebni dodatni vladini fondovi kako bi preživjele, bar u pojedinim slučajevima. No mislim da će još veći problem nastati ukoliko jačim ekonomijama budu potrebni rezovi ukoliko dođe do neplaćanja. Ako Italiji budu potrebni veći rezovi, banke to ne bi mogle podnijeti, isti problemi bi nastali i sa Španijom“, ocjenjuje Jennifer McKeown.
Novčanice i kovanice eura
Evropski povjerenik za ekonomska pitanja Olli Rehn je u razgovoru sa medijima nakon krize u Dexia banki također iskazao zabrinutost u vezi sa rekapitalizacijom banaka.„Evropske banke moraju biti osnažene kako bi se povećale sigurnosne granice i tako umanjila neizvjesnost“, rekao je Rehn za britanski Daily Telegraph.
Međutim, kako će Evropska unija izvršiti rekapitalizaciju banaka je vrlo nejasno.
Jedan od problema je gdje naći novac. Fond za evropsku financijsku stabilnost (EFSF) će imati 400 milijardi eura u fondovima ukoliko to bude odobreno od strane svih zemalja eurozone. Ali čak ni to ne bi bilo dovoljno da se pomogne Grčkoj i da se rekapitaliziraju evropske banke.
Štoviše, Njemačka, najbogatija država eurozone, je poručila da više neće doprinositi EFSF-u kako bi pomogla Grčkoj. Stoga ne trebamo očekivati da će Berlin promijeniti svoje stavove iz bilo kojeg drugog razloga.
Stoga ostaju samo dvije opcije za rekapitalizaciju banaka.
Jedna opcija bi bila nekoordinirana akcija država Evropske unije -- nešto što bi moglo riješiti problem u jednoj zemlji, ali ne i u ostalim. Njemačka vlada sa svojim dobrim kreditnim rejtingom bi lako mogla skupiti novac kojim bi se bankama obezbijedio dodatni kapital. Ali vlade Italije i Španije sa lošijim kreditnim rejtingom bi morale platiti više da bi posudile novac, što bi ih još dublje zadužilo.
Preostala opcija za rekapitalizaciju je koordinirana akcija Evropske centralne banke (ECB) u čitavoj eurozoni. Ali i ovaj izbor ne bi bio jednostavan iz razloga što u zemljama eurozone postoje velike političke razlike u vezi s tim koliko novaca žele da ECB uloži u ekonomska pitanja.
Simon Tilfold, vodeći ekonomist u Centru za evropske reforme u Londonu to objašnjava ovako:
"Ideološka rasprava se u osnovi odnosi na inflaciju i na vjerovanje u zvuk novca. Oni koji se protive tome da ECB obezbijedi punu potporu zajmodavcima iz svojih fondova za kritične slučajeve strahuju da bi to moglo dovesti do inflacije. Oni ne žele da se ECB upliće u onu vrstu strategija koje smo vidjeli u SAD-u, te u Bank of England ili Bank of Japan koje su u osnovi samo pumpale novac direktno u ekonomiju kako bi oslobodile kreditno tržište i kako bi ponovo pokrenule financijsko tržište.“
Nijedna od opcija za rekapitalizaciju evropskih banaka, od one predvođene EFSF-om, preko aktivnosti pojedinačnih zemalja, sve do one predvođene ECB-om, nije jednostavna za evropske lidere koji ne mogu postići dogovor. I to može biti jedan od razloga što su sva ovosedmična obećanja imala nešto zajedničko. Izjave su pune općenitosti, ali su lišene specifičnosti.
Ne želim reći da te izjave nemaju vrijednost. U evropskim krugovima se općenite izjave obično koriste kako bi se dobilo na vremenu i mnoge strategije Evropske unije do sada su više bile nada da će ekonomski oporavak učiniti da kriza eurozone nestane prije nego što stvari krenu nagore.
Ali ako ne nađe čudnovati lijek, Evropska unija će se morati vratiti unatrag i osmisliti plan koji će nadilaziti isključivo probleme Grčke i kojim će se priznati čitav niz financijskih problema s kojima se Unija suočava. To bi mogao biti mnogo veći test za evropske lidere nego sve što su do sad uradili da bi spriječili dvogodišnju Grčku krizu.