Autor: Charles Lane, The Washington Post; prevela: Ena Stevanović
Nekada davno je u Europi postojala konfederacija. Protezala se od Alpa do Jadrana i zahvatala liniju koja je razdvajala zapadni kršćanski svijet i Bizantijsko carstvo.
Konfederacija je obećala da će zauvijek zaustaviti ratove koji su kroz historiju dijelili njene narode. Gradilo se jedinstvo i međuovisnost kroz zajedničku valutu i slobodno kretanje rada i kapitala.
Zalažući se za mir, jednakost i ljudska prava, konfederacija je ponudila „treće rješenje“ koje se nalazi negdje između okorjelog američkog kapitalizma i neučinkovitosti centralnog planiranja.
Također je ponudila alternativni centar moći zemljama koje nisu bile zadovoljne time da biraju svoje saveznike između Sjedinjenih Država, Kine i Rusije.
Ali Jugoslavija je propala 1991.godine nakon desetljeća eskalirajućih sukoba. Njen pad je bio popraćen obnovom etničkih sukoba krvavijih od borbi u Drugom svjetskom ratu koje je poslijeratna konfederacija nastojala zaustaviti.
Neću pretjerivati u analogiji između Jugoslavije i današnje problematične Europske unije. Jugoslovenski „tržišni socijalizam“ je bio više autoritaran nego europska socijaldemokratija. Nije priča o „bratstvu i jedinstvu“ kod kuće i „nesvrstanosti“ u inozemstvu održala Jugoslaviju, već čelična ruka njenog vođe Josipa Broza Tita kojeg su, nakon smrti 1980.godine, naslijedile neuspješne i neizabrane birokrate.
Kraj rivalstva između SSSR-a i SAD-a je oslobodio napetost između istoka i zapada koji je izvana pomogao osnaživanju zajedništva jugoslovenskih naroda.
Međutim, ne želim ni potcijeniti tu analogiju. Kao i Europska unija, i Jugoslavija je konstantno pokušavala ispraviti duboko ukorijenjena rivalstva birokratskim putem, kako između Albanaca i Srba, tako i između Srba i Hrvata. Promjene vođstva, dupliranje institucija i izmjene ustava nikad nisu uspjele zaustaviti pomenuta rivalstva, iako su skoro svi narodi Jugoslavije govorili istim jezikom.
Tito je koristio ekonomski rast izazvan zaduživanjem kako bi kupio mir, ali kada su računi došli na naplatu, fiskalne mjere štednje su bile dodatni iritirajući faktor.
Dva recepta
Dakle, kriza s kojom se danas suočava Europa nije u potpunosti bez presedana. Nije riječ samo o ekonomskoj i financijskoj krizi. Važnije pitanje je kako, i da li uopće, ijedna multinacionalna konfederacija može preživjeti u kopnenoj masi između Urala i Atlantika. Kako Europska unija može izbjeći sudbinu svakog dosadašnjeg carstva ili konfederacije u europskoj historiji?
Ukoliko stvari promatramo na taj način, budućnost Europe ne izgleda sjajno.
Francusko-njemačko rivalstvo je izazvalo jedno krvoproliće za drugim, od kojih je najmonstruozniji bio Drugi svjetski rat. Ujedinjena Europa je trebala povezati Francusku sa poslijeratnom Zapadnom Njemačkom toliko ekonomski snažno, da bi mogućnost izbijanja rata bila gotovo nemoguća.
To je bio plemenit i barem potencijalno izvediv projekat. No, gledajući unatrag, potpuno je jasno da su autori europskog ujedinjenja previdjeli izvorni problem.
Mogli su imati francusko-njemački mir i da nisu dali Španjolskoj i Finskoj mogućnost veta na političke odluke koje se tiču naroda Njemačke i Francuske i obratno. Mogli su imati slobodno tržište i mobilni kapital i bez pretvaranja da Grčka i Nizozemska spadaju u valutnu uniju.
Da li se Evropska unija pretjerano proširila i protegla zato što je Francuska trebala sredstvo za vlastite nerealne vanjskopolitičke ambicije? Ili zato što su siromašnije zemlje u Europi željele imati povlašten pristup njemačkom novcu? Više nije ni važno.
Činjenica je da je Europa zaglavila s tom konfederacijom koja više nije rješiva, ni politički ni ekonomski.
Europski političari se bave kratkoročnim nastojanjima da prikriju nered. Međutim, oni se pokušavaju boriti protiv tektonskih sila koje su se urotile protiv Europe, ne uzimajući u obzir da su slične sile razorile Sveto rimsko carstvo i Jugoslaviju.
Postoje samo dva načina da se krene naprijed. Jedan od njih je raspad. Iako je malo vjerovatno da će biti krvav kao raspad Jugoslavije, propast Europske unije, čak i postepena, bi osiromašila kontinent i ostavila otrovni talog nacionalističke mržnje.
Drugi način je slijediti vječni recept: „Više Europe“. Jedini lijek za boljke današnje, relativno labave konfederacije, je još snažnija konfederacija, bar se tako priča.
To bi u praksi značilo predati Briselu još veći dio svog nacionalnog suvereniteta, što po prvi put uključuje gubitak kontrole izabranih državnih parlamenata nad osnovnim financijskim odlukama.
Takvo prepuštanje moći neće biti simetrično: Njemačka i druge bogate zemlje će odrediti nova pravila igre, a dužnici će ih slijediti, ali ne bez primjedbi.
Budućnost ujedinjene Europe, ukoliko je uopće ima, izgleda sve više asketski, svađalački i iznad svega manje demokratski. I ponavljam, ovo je optimističan scenarij.
Nekada davno je u Europi postojala konfederacija. Protezala se od Alpa do Jadrana i zahvatala liniju koja je razdvajala zapadni kršćanski svijet i Bizantijsko carstvo.
Konfederacija je obećala da će zauvijek zaustaviti ratove koji su kroz historiju dijelili njene narode. Gradilo se jedinstvo i međuovisnost kroz zajedničku valutu i slobodno kretanje rada i kapitala.
Zalažući se za mir, jednakost i ljudska prava, konfederacija je ponudila „treće rješenje“ koje se nalazi negdje između okorjelog američkog kapitalizma i neučinkovitosti centralnog planiranja.
Također je ponudila alternativni centar moći zemljama koje nisu bile zadovoljne time da biraju svoje saveznike između Sjedinjenih Država, Kine i Rusije.
Ali Jugoslavija je propala 1991.godine nakon desetljeća eskalirajućih sukoba. Njen pad je bio popraćen obnovom etničkih sukoba krvavijih od borbi u Drugom svjetskom ratu koje je poslijeratna konfederacija nastojala zaustaviti.
Neću pretjerivati u analogiji između Jugoslavije i današnje problematične Europske unije. Jugoslovenski „tržišni socijalizam“ je bio više autoritaran nego europska socijaldemokratija. Nije priča o „bratstvu i jedinstvu“ kod kuće i „nesvrstanosti“ u inozemstvu održala Jugoslaviju, već čelična ruka njenog vođe Josipa Broza Tita kojeg su, nakon smrti 1980.godine, naslijedile neuspješne i neizabrane birokrate.
Kraj rivalstva između SSSR-a i SAD-a je oslobodio napetost između istoka i zapada koji je izvana pomogao osnaživanju zajedništva jugoslovenskih naroda.
Međutim, ne želim ni potcijeniti tu analogiju. Kao i Europska unija, i Jugoslavija je konstantno pokušavala ispraviti duboko ukorijenjena rivalstva birokratskim putem, kako između Albanaca i Srba, tako i između Srba i Hrvata. Promjene vođstva, dupliranje institucija i izmjene ustava nikad nisu uspjele zaustaviti pomenuta rivalstva, iako su skoro svi narodi Jugoslavije govorili istim jezikom.
Tito je koristio ekonomski rast izazvan zaduživanjem kako bi kupio mir, ali kada su računi došli na naplatu, fiskalne mjere štednje su bile dodatni iritirajući faktor.
Dva recepta
Dakle, kriza s kojom se danas suočava Europa nije u potpunosti bez presedana. Nije riječ samo o ekonomskoj i financijskoj krizi. Važnije pitanje je kako, i da li uopće, ijedna multinacionalna konfederacija može preživjeti u kopnenoj masi između Urala i Atlantika. Kako Europska unija može izbjeći sudbinu svakog dosadašnjeg carstva ili konfederacije u europskoj historiji?
Ukoliko stvari promatramo na taj način, budućnost Europe ne izgleda sjajno.
Ilustracija
Francusko-njemačko rivalstvo je izazvalo jedno krvoproliće za drugim, od kojih je najmonstruozniji bio Drugi svjetski rat. Ujedinjena Europa je trebala povezati Francusku sa poslijeratnom Zapadnom Njemačkom toliko ekonomski snažno, da bi mogućnost izbijanja rata bila gotovo nemoguća.
To je bio plemenit i barem potencijalno izvediv projekat. No, gledajući unatrag, potpuno je jasno da su autori europskog ujedinjenja previdjeli izvorni problem.
Mogli su imati francusko-njemački mir i da nisu dali Španjolskoj i Finskoj mogućnost veta na političke odluke koje se tiču naroda Njemačke i Francuske i obratno. Mogli su imati slobodno tržište i mobilni kapital i bez pretvaranja da Grčka i Nizozemska spadaju u valutnu uniju.
Da li se Evropska unija pretjerano proširila i protegla zato što je Francuska trebala sredstvo za vlastite nerealne vanjskopolitičke ambicije? Ili zato što su siromašnije zemlje u Europi željele imati povlašten pristup njemačkom novcu? Više nije ni važno.
Činjenica je da je Europa zaglavila s tom konfederacijom koja više nije rješiva, ni politički ni ekonomski.
Europski političari se bave kratkoročnim nastojanjima da prikriju nered. Međutim, oni se pokušavaju boriti protiv tektonskih sila koje su se urotile protiv Europe, ne uzimajući u obzir da su slične sile razorile Sveto rimsko carstvo i Jugoslaviju.
Postoje samo dva načina da se krene naprijed. Jedan od njih je raspad. Iako je malo vjerovatno da će biti krvav kao raspad Jugoslavije, propast Europske unije, čak i postepena, bi osiromašila kontinent i ostavila otrovni talog nacionalističke mržnje.
Drugi način je slijediti vječni recept: „Više Europe“. Jedini lijek za boljke današnje, relativno labave konfederacije, je još snažnija konfederacija, bar se tako priča.
To bi u praksi značilo predati Briselu još veći dio svog nacionalnog suvereniteta, što po prvi put uključuje gubitak kontrole izabranih državnih parlamenata nad osnovnim financijskim odlukama.
Takvo prepuštanje moći neće biti simetrično: Njemačka i druge bogate zemlje će odrediti nova pravila igre, a dužnici će ih slijediti, ali ne bez primjedbi.
Budućnost ujedinjene Europe, ukoliko je uopće ima, izgleda sve više asketski, svađalački i iznad svega manje demokratski. I ponavljam, ovo je optimističan scenarij.