U jednoj od popularnijih humorističnih američkih serija "The Odd Couple" (Čudan par) tamošnji glumci, da bi nasmijali gledateljstvo, poslužili su se žrtvama Srebrenice na način da jedan od glumaca poziva djevojku u srpski restoran "Ukus Srebrenice".
Ovakvim načinom ismijavanja žrtava, posebice djevojčica koje su tijekom rata u Bosni i Hercegovini odvođene u takve restorane gdje su silovane, a potom i ubijane, mnogi su ogorčeni. Umjetnička sloboda mora imati moralnu granicu, ali i odgovornost – ističu sugovornici RSE.
Pozivanje djevojke u srpski restoran "Ukus Srebrenice" osudile su majke Srebrenice koje su se prisjetile što se sve u takvim restoranima 1995. godine radilo djevojčicama, djevojkama i ženama.
"To na kakav su oni način djevojčice i žene izvodili iz kuća i vodili ih kojekuda – ja ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju, ne bih poželjela ni onom zločincu u Haagu. Ali to vam je tako, što ste ekstremniji to ćete više biti gledani. To vam je svugdje tako. To je dozvolio svijet, to je dozvolila Evropa. Ako je Evropa takva, svaka joj čast", kaže Hatidža Mehmedović, predsjednica udruženja "Srebreničke majke", te dodaje:
"Vjerujte, ta patnja je nešto što se ne može riječima opisati. Na taj račun se smijati, na taj račun cirkuse izvoditi – nemam riječi! Neka svako pođe od svoga djeteta, kako bi im bilo da njihovom djetetu rade takve zločine."
(Sporni insert iz serije "The Odd Couple", Youtube)
Doktorica Branka Antić Štauber već 20 godina radi upravo sa ženama koje su kao djevojčice silovane u ratu.
Antić Štauber je za RSE ispričala koliko ih je upravo ova nedavna "šala" na njihov račun ponovno vratila u strašnu 1995. godinu.
"One svaki dan žive u tom svijetu traume, stalno im se vraćaju te scene. Vrlo često se oko njih nešto događa što ih vraća u to vrijeme, pa će ih vjerovatno i ove riječi 'Srpski restoran, ukus Srebrenice' vratiti i podsjetiti ih na sve što im se tamo događalo. Mislim da ovakva šala nije nimalo humana. Ne znam šta su glumci htjeli reći, šta je režiser htio ovime postići – šta to znači 'ukus Srebrence' – ukus mesa, krvi. Morate znati da ovo duboko boli sve one koji su bili tu i kroz sve to prošli", ističe Branka Antić Štauber.
"Ovakva 'šala' nije ništa manje bolesna od parole 'Nož - žica - Srebrenica' ".
Pisac Hasan Hadžić, koji o tragediji Srebrenice i Podrinja piše već 20 godina, kaže za RSE da ovakva "šala" – srpski restoran nazvati "Ukus Srebrenice" – nije ništa manje bolesna od parole "Nož - žica - Srebrenica".
Hadžić smatra da je ismijavanje Srebrenice jednako ismijavanju Aušvica, ali taj slučaj se, vjerovatno, nikada neće desiti.
"Imam objašnjenje zašto je to tako: zato što se o Srebrenici piše i govori samo kada je godišnjica tragedije, zato što nije dobila pažnju u školama širom svijeta – a morala je, zato što nije popraćena nekim svjetski poznatim filmom ili književnim bestselerom. O dubini srebreničke kataklizme nakon 20 godina postoji koncenzus šutnje u cijelom svijetu, a on je plod koncenzusa nekakvih nečistih savjesti svih aktera i posmatrača genocida. Zna se ko je tamo ubijao, ali i zna se da su to međunarodne strukture izuzetno snažno tolerisale. A zna se, mada se o tome vrlo malo govori, i da je bošnjački vrh imao ratne trgovinske kalkulacije oko Srebrenice što je uvećalo razmjere tragedije iako nije izazvalo tragediju", ocjenjuje Hasan Hadžić.
Nevjerojatno je da, napominju doktorica Antić Štauber i Hatidža Mehmedović, postoje mase u svijetu koje se mogu smijati tragediji u Srebrenici.
Međutim, publicist i novinar Mehmed Pargan napominje da – ne samo da postoje oni koji likuju i smiju se – nego u Srebrenici i danas mirno u restoranima objeduju oni koji su činili zločine.
"Umjetnost ne bi trebala imati granice, ali granice moraju postojati u jednom moralnom odnosu autora spram stvari koje diraju u osjećaje ljudi koji su povrijeđeni."
"Dakle, ako imamo one koji su počinili i one koji se time hvale i smatraju to svojim herojskim djelom, zašto ne bismo imali i one koji se tome mogu smijati. Jer u modernom svijetu je sve podložno kritici, izrugivanju, ismijavanju. Umjetnost ne bi trebala imati granice, ali granice moraju postojati u jednom moralnom odnosu autora spram stvari koje diraju u osjećaje ljudi koji su povrijeđeni", navodi Pargan.
Zato Hasan Hadžić upozorava da negiranje Srebrenice, pa i ismijavanje genocida – najveće tragedije ovih prostora – već je dovelo do nesagledivih posljedica za koje će cijelo društvo snositi odgovornost.
"Zbog svega toga ispašta i povratak u Srebrenicu gdje je uloženo daleko najviše novca, a povratka je daleko najmanje. Jer tamo povratak niko ne želi i najmanje novca je doprlo do samih povratnika. Jednostavno rečeno, svima odgovara novo i definitivno zatiranje Srebrenice u cilju zatiranja istine koja glasi – da tamo niko nije bio nevin osim žrtava. Zato će, na žalost, i ovih 'šala' biti sve više. Možda je ova bila slučajna, ali je jako plodno tlo da to ne budu samo slučajnosti", kaže Hadžić.