Fatima Klempić Dautbašić liječnica je na porodiljnom odjelu UKC Tuzla. Rođena je u Srebrenici, živjela u ovom gradu sve do srpnja 1995. godine. Tada je morala pobjeći ostavljajući najmilije. I Srebreničanin Fahrudin Alić prošao je trnoviti put bježeći kroz minirane podrinjske šume. Na tom putu gledao je kako ostaje bez najboljih prijatelja. Sedamnaest godine poslije s nama su podijelili svoja sjećanja
Fatima Klempić Dautbašić Srebreničanka je koja je 1995. godine u srpnju u koloni bježala iz svog grada. Prisjeća se danas gotovo svake etape puta, mnoštva ranjenih, iznemoglih, majki s djecom.
„1995. meni nije bilo do hrane ni stalo. Ja ni sad nemam nikakav osjećaj šta ću ja jesti, niti se brinem o tome imam li dovoljno hrane. Jedino vodim računa da imam dovoljno vode jer mi je ostalo u sjećanju da sam bila jako žedna 1995. Pili smo vodu iz potoka, krvavu, prljavu od lišća, od mulja, ali je to bila voda“, priča ona.
Iz Srebrenice je miniranim šumama bježao i Fahrudin Alić. Iscrpljen i iznemogao, gladan, žedan, uspio se sedmi dan probiti do Nezuka.
„Nisam izašao u prvoj grupi. Prva grupa je bila najmasovnija. Izašao sam sljedeći dan. Put je bio izuzetno težak, bez hrane, bez vode. Usput smo imali dosta prepreka, barikada koje smo morali preći. Kad su u pitanju piće i hrana, koristili smo prirodna bogatstva jer su tu bili prirodni izvori“, prisjeća se Fahrudin.
Ta sjećanja su i njihove neispričane priče potisnute duboko u njima.
„Ne sjećam se ni da sam žuljeve imala, ni ništa. Ja se samo sjećam granatiranja i tih mrtvih i ranjenih ljudi i te staze gdje smo morali koračati stopu u stopu - jer je sve okolo bilo minirano“, kaže Fatima i dodaje da joj je najteže padalo to što kao liječnica nije imala mogućnost nikome pomoći.
„Bilo je strašno. Ja sam se osjećala bespomoćno jer sam ljekar koji ima želju, volju i dužnost da pomogne svakom kome može da pomogne, ali nismo bili u mogućnosti baš da puno pomognemo, osim savjetom. Pravili smo neke udlage od kore, improvizirali maksimalno koliko smo mogli, ali rane su bile preteške kod većine onih koji su ranjeni i teško ih je bilo gledati, teško ih je bilo ostaviti.“
Krici cijelim putem
Fahrudin je tijekom bježanja ostajao bez najboljih prijatelja.
„Bilo je to užasno gledati. Ne toliko užasno kad vidiš da čovjek pogine, još je gore bilo kad vidite da ljudi naši haluciniraju. Teže je bilo te scene posmatrati nego ako neko pogine od neprijateljskog metka“, rekao je on.
Potresne slike stalno mu naviru.
„Svi koji smo preživjeli taj put, Srebrenicu i tu golgotu, svi smo pod posttraumatskim stresnim sindromom. Ja vjerujem da neću osjećati ništa, jer mi smo u takvoj zdravstvenoj poziciji da kad nam se dešava i dobro i zlo. Nama je to podjednako isto“, kaže Fahrudin.
Majke nisu znale kako da pomognu svojoj djeci među kojima je bilo beba.
„Jauci su bili prisutni cijelim putem, pogotovo noću. Ti jauci su mene pratili čitavim putem, pogotovo zadnje dvije noći i zadnju tu noć na Baljkovici. Ono čega se ja sjećam od te noći jesu ti krici ranjenih ljudi negdje u šumi koji su zašli u minirano polje. To je jedno strašno sjećanje. Te ta jedna majka za koju ja znam - ona je dojila jedno dijete čitavo vrijeme, a tek je poslije bila svjesna da joj je mlijeko presahlo“, rekla je Fatima.
Sedamnaest godina poslije. Fahrudin živi u Nizozemskoj, zemlji čiji su vojnici 1995. štitili Srebrenicu. Fatima radi kao liječnica u porodiljnom odjelu UKC Tuzla.
„U Holandiji su podijeljena mišljenja kad je u pitanju Srebrenica. Ako posmatramo obične građane, kao što je ovdje pored mene Brant iz Holandije, Holanađanin, i ovaj gospodin Ton, osjećamo da se solidarišu sa nama, da vide i osjećaju tu našu bol, da vide pravim očima situaciju iz tog perioda, a i danas, kad je u pitanju Srebrenica - i sve te okolnosti“, kaže Fahrudin.
Fatima Klempić Dautbašić Srebreničanka je koja je 1995. godine u srpnju u koloni bježala iz svog grada. Prisjeća se danas gotovo svake etape puta, mnoštva ranjenih, iznemoglih, majki s djecom.
„1995. meni nije bilo do hrane ni stalo. Ja ni sad nemam nikakav osjećaj šta ću ja jesti, niti se brinem o tome imam li dovoljno hrane. Jedino vodim računa da imam dovoljno vode jer mi je ostalo u sjećanju da sam bila jako žedna 1995. Pili smo vodu iz potoka, krvavu, prljavu od lišća, od mulja, ali je to bila voda“, priča ona.
Iz Srebrenice je miniranim šumama bježao i Fahrudin Alić. Iscrpljen i iznemogao, gladan, žedan, uspio se sedmi dan probiti do Nezuka.
„Nisam izašao u prvoj grupi. Prva grupa je bila najmasovnija. Izašao sam sljedeći dan. Put je bio izuzetno težak, bez hrane, bez vode. Usput smo imali dosta prepreka, barikada koje smo morali preći. Kad su u pitanju piće i hrana, koristili smo prirodna bogatstva jer su tu bili prirodni izvori“, prisjeća se Fahrudin.
Ta sjećanja su i njihove neispričane priče potisnute duboko u njima.
„Ne sjećam se ni da sam žuljeve imala, ni ništa. Ja se samo sjećam granatiranja i tih mrtvih i ranjenih ljudi i te staze gdje smo morali koračati stopu u stopu - jer je sve okolo bilo minirano“, kaže Fatima i dodaje da joj je najteže padalo to što kao liječnica nije imala mogućnost nikome pomoći.
„Bilo je strašno. Ja sam se osjećala bespomoćno jer sam ljekar koji ima želju, volju i dužnost da pomogne svakom kome može da pomogne, ali nismo bili u mogućnosti baš da puno pomognemo, osim savjetom. Pravili smo neke udlage od kore, improvizirali maksimalno koliko smo mogli, ali rane su bile preteške kod većine onih koji su ranjeni i teško ih je bilo gledati, teško ih je bilo ostaviti.“
Krici cijelim putem
Fahrudin je tijekom bježanja ostajao bez najboljih prijatelja.
Fahrudin Alić
„Bilo je to užasno gledati. Ne toliko užasno kad vidiš da čovjek pogine, još je gore bilo kad vidite da ljudi naši haluciniraju. Teže je bilo te scene posmatrati nego ako neko pogine od neprijateljskog metka“, rekao je on.
Potresne slike stalno mu naviru.
„Svi koji smo preživjeli taj put, Srebrenicu i tu golgotu, svi smo pod posttraumatskim stresnim sindromom. Ja vjerujem da neću osjećati ništa, jer mi smo u takvoj zdravstvenoj poziciji da kad nam se dešava i dobro i zlo. Nama je to podjednako isto“, kaže Fahrudin.
Majke nisu znale kako da pomognu svojoj djeci među kojima je bilo beba.
„Jauci su bili prisutni cijelim putem, pogotovo noću. Ti jauci su mene pratili čitavim putem, pogotovo zadnje dvije noći i zadnju tu noć na Baljkovici. Ono čega se ja sjećam od te noći jesu ti krici ranjenih ljudi negdje u šumi koji su zašli u minirano polje. To je jedno strašno sjećanje. Te ta jedna majka za koju ja znam - ona je dojila jedno dijete čitavo vrijeme, a tek je poslije bila svjesna da joj je mlijeko presahlo“, rekla je Fatima.
Sedamnaest godina poslije. Fahrudin živi u Nizozemskoj, zemlji čiji su vojnici 1995. štitili Srebrenicu. Fatima radi kao liječnica u porodiljnom odjelu UKC Tuzla.
„U Holandiji su podijeljena mišljenja kad je u pitanju Srebrenica. Ako posmatramo obične građane, kao što je ovdje pored mene Brant iz Holandije, Holanađanin, i ovaj gospodin Ton, osjećamo da se solidarišu sa nama, da vide i osjećaju tu našu bol, da vide pravim očima situaciju iz tog perioda, a i danas, kad je u pitanju Srebrenica - i sve te okolnosti“, kaže Fahrudin.