Mnoge porodice iz Srebrenice su tokom proteklog rata, a posebno u julu 1995. godine, izgubile veliki broj članova. Oko dvije trećine nestalih Srebreničana je identifikovano, ali evidentno je, međutim, da proces ekshumacija i identifikacije sporo teče. Zbog toga negodovanje iskazuju i Bošnjaci i Srbi iz Srebrenice.
Zbog sporog procesa ekshumacija, Hajra Ćatić već nekoliko puta odlazi sama na mjesto gdje se pretpostavlja da je poginuo njen sin Nino, ratni reporter iz Srebrenice. Želi po svaku cijenu pronaći posmrtne ostatke, iako zna da je to područje minirano:
„Ušli smo u minsko polje, prošli smo, sreća niko nije stao na to. Došla sam na to mjesto za koje nam je kazao svjedok koji je ga je vidio kad je ranjen, ali tu nismo ništa našli. Međutim, u povratku smo našli jednu lobanju. Svi se borimo da saznamo i da dođemo do posmrtnih ostataka da ih ukopamo. Spisak je spisak, danas ga ima, sutra ga nema, danas se neki briošu, neki ostaju. Ali ako je nemam njegovog mezara, i druge majke ako ga nemaju, reći će sutra da sina nisam ni imala. Zaista se borim da dođem bar do malog prsta njegovog samo da označim i da ga ukopam", kaže Hajra Ćatić.
Šuhra Malić, kao i mnoge majke Srebrenice, ukazuje na sporost procesa otvaranja masovnih grobnica:
„Mi smo stare. Ne znam, ovo što nije još pronađeno naroda, teško mi je i žao. Ove starice umiru, ko će da ih pokopa?“, pita Šuhra Malić.
Do prije nekoliko godina aktivno se radilo na terenu, ali proces eksumiranja znatno je usporen.
„Dok nije prešlo na Institut proces je bio u punom jeku i da nije toga bilo mi ne bismo imali rezultate i danas ne bismo imali Memorijalni centar. Međutim, u posljednje vrijeme skroz je stalo", konstatuje Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“.
Na sporost u ovom procesu ukazuje i Mladen Grujičić iz Udruženje za traženje nestalih Srba iz Srebrenice:
„Svjedoci samo dugi niz godina da se ekshumacija nestalih, odnosno ljudi koji su vođeni kao nestali i koji su pronađeni vrši na veoma spor način uglavnom kada su u pitanju srpske žrtve", kaže Grujičić.
Grujičić navodi primjer da je trebalo dvije godine da se izvrši identifikacija 10 Srba, ubijenih na lokaciji Zalazje:
„Što je pokazalo koliko je rad usporen kada se u pitanju srpske žrtve, da bi npr. za svaku godinu bilo obrađeno 500, 600 i više tijela kada su u pitanju bošnjačke žrtve.“
Za sporost u procesu traženja nestalih, Miloš Milovanović, sekretar boračke organizacije u Srebrenici, optužuje Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine:
„Koji su više u svrhu političkog djelovanja nego na onome zadatku na kojem treba da budu, a to je traženje nestalih u proteklom ratu", naglašava Miloš Milovanović.
Urađeno je nedovoljno, ali su zabilježeni i određeni rezultati u procesu identifikacije, napominje Klaudija Kuljuh, koordinator ICMP-a:
„Puno je toga napravljeno - 22.000 nestalih gotovo je identificirano. Sve je manje pronađenih tijela, sve je manje identifikacija i ekshumacija,. Pred državom BiH, pred institucijama koje se bave traženjem nestalih stoji težak zadatak da se pronađe oko 9,5 hiljada još uvijek nestalih osoba, tj. osoba koje se smatraju nestalim", navodi Klaudija Kuljuh.
„Mi tražimo da se prestane sa tim manipulisanjem kako bi porodice koliko-toliko bile zadovoljne u duši. Mnoge su porodice umrle, nisu dočekale da ukopaju tijelo svoga najmilijega", kaže Hatidža Mehmedović.
Ni u kojem slučaju žrtve ne treba dijeliti, smatra Mladen Grujičić:
„Treba poštovati porodice koje su izgubile nekoga, ako one to ne zloupotrebljavaju, naravno. Mi nikada nismo dijelili i bavimo se tim da pomažemo i jednima i drugima ukoliko je to moguće", napominje Grujičić.
Do punog povjerenja i napretka države može se doći samo onda kada se pronađe i posljednja žrtva, smatra Hatidža Mehmedović:
„Mi nismo našli onaj broj koji je statistika pokazala. Ni ova država neće moći krenuti naprijed dok se ne nađe i posljednje tijelo, bez obzira o kome se radilo. A to samo može kad se bude našao i onaj posljednji koji je ubijen u genocidu – jer genocidi su se deševali na čitavom prostoru BiH, a na Srebrenici je stavljena tačka", zaključuje Hatidža Mehmedović.
Zbog sporog procesa ekshumacija, Hajra Ćatić već nekoliko puta odlazi sama na mjesto gdje se pretpostavlja da je poginuo njen sin Nino, ratni reporter iz Srebrenice. Želi po svaku cijenu pronaći posmrtne ostatke, iako zna da je to područje minirano:
„Ušli smo u minsko polje, prošli smo, sreća niko nije stao na to. Došla sam na to mjesto za koje nam je kazao svjedok koji je ga je vidio kad je ranjen, ali tu nismo ništa našli. Međutim, u povratku smo našli jednu lobanju. Svi se borimo da saznamo i da dođemo do posmrtnih ostataka da ih ukopamo. Spisak je spisak, danas ga ima, sutra ga nema, danas se neki briošu, neki ostaju. Ali ako je nemam njegovog mezara, i druge majke ako ga nemaju, reći će sutra da sina nisam ni imala. Zaista se borim da dođem bar do malog prsta njegovog samo da označim i da ga ukopam", kaže Hajra Ćatić.
Šuhra Malić, kao i mnoge majke Srebrenice, ukazuje na sporost procesa otvaranja masovnih grobnica:
„Mi smo stare. Ne znam, ovo što nije još pronađeno naroda, teško mi je i žao. Ove starice umiru, ko će da ih pokopa?“, pita Šuhra Malić.
Do prije nekoliko godina aktivno se radilo na terenu, ali proces eksumiranja znatno je usporen.
„Dok nije prešlo na Institut proces je bio u punom jeku i da nije toga bilo mi ne bismo imali rezultate i danas ne bismo imali Memorijalni centar. Međutim, u posljednje vrijeme skroz je stalo", konstatuje Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“.
Na sporost u ovom procesu ukazuje i Mladen Grujičić iz Udruženje za traženje nestalih Srba iz Srebrenice:
„Svjedoci samo dugi niz godina da se ekshumacija nestalih, odnosno ljudi koji su vođeni kao nestali i koji su pronađeni vrši na veoma spor način uglavnom kada su u pitanju srpske žrtve", kaže Grujičić.
Grujičić navodi primjer da je trebalo dvije godine da se izvrši identifikacija 10 Srba, ubijenih na lokaciji Zalazje:
„Što je pokazalo koliko je rad usporen kada se u pitanju srpske žrtve, da bi npr. za svaku godinu bilo obrađeno 500, 600 i više tijela kada su u pitanju bošnjačke žrtve.“
Za sporost u procesu traženja nestalih, Miloš Milovanović, sekretar boračke organizacije u Srebrenici, optužuje Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine:
„Koji su više u svrhu političkog djelovanja nego na onome zadatku na kojem treba da budu, a to je traženje nestalih u proteklom ratu", naglašava Miloš Milovanović.
Urađeno je nedovoljno, ali su zabilježeni i određeni rezultati u procesu identifikacije, napominje Klaudija Kuljuh, koordinator ICMP-a:
„Puno je toga napravljeno - 22.000 nestalih gotovo je identificirano. Sve je manje pronađenih tijela, sve je manje identifikacija i ekshumacija,. Pred državom BiH, pred institucijama koje se bave traženjem nestalih stoji težak zadatak da se pronađe oko 9,5 hiljada još uvijek nestalih osoba, tj. osoba koje se smatraju nestalim", navodi Klaudija Kuljuh.
Hatidža Mehmedović
U traganju za istinom i pravdom, majke Srebrenice smatraju da ima manipulacije žrtvama.„Mi tražimo da se prestane sa tim manipulisanjem kako bi porodice koliko-toliko bile zadovoljne u duši. Mnoge su porodice umrle, nisu dočekale da ukopaju tijelo svoga najmilijega", kaže Hatidža Mehmedović.
Ni u kojem slučaju žrtve ne treba dijeliti, smatra Mladen Grujičić:
„Treba poštovati porodice koje su izgubile nekoga, ako one to ne zloupotrebljavaju, naravno. Mi nikada nismo dijelili i bavimo se tim da pomažemo i jednima i drugima ukoliko je to moguće", napominje Grujičić.
Do punog povjerenja i napretka države može se doći samo onda kada se pronađe i posljednja žrtva, smatra Hatidža Mehmedović:
„Mi nismo našli onaj broj koji je statistika pokazala. Ni ova država neće moći krenuti naprijed dok se ne nađe i posljednje tijelo, bez obzira o kome se radilo. A to samo može kad se bude našao i onaj posljednji koji je ubijen u genocidu – jer genocidi su se deševali na čitavom prostoru BiH, a na Srebrenici je stavljena tačka", zaključuje Hatidža Mehmedović.