Sadik Salimović
Samo nekoliko dana nakon ukopa 775 od oko 8.000 žrtava genocida, pustoš na srebreničkim ulicama nastavlja podsjećati da su čitave generacije pobijene u genocidu koji su srpske snage provele nad tamošnjim Bošnjacima u ljeto 1995. godine.
Za razliku od prošle sedmice, Srebrenica je danas pust grad. Ostalo je još malo onih koji su iz mnogih evropskih zemalja, iz Amerike i Australije, došli da odaju poštu svojim najmilijim. Srebrenica poslije 11. jula ostaje godinu dana da živi u tišini i samoći. Ista slika je i u Memorijalnom centru.
„Jedino što nema danas tog naroda, a sva osjećanja su prenešena od jučer za danas. Ja sam ponovo bio sa svojim ocem i bratom gdje sam i jučer bio. Svaki ovaj nišan ovdje, za mene je živa duša. Znači, i danas je život ovdje, i danas mi živimo svi – i ovi što se ne kreću i mi koji dođemo da im proučimo Fatihu“, kaže nam Nijaz Lemeš iz Osata, koji već dugo živi u Čikagu.
I Salih Muminović je došao iz Amerike kako bi obavio dženazu ocu. Prošle godine ovdje je ukopao brata.
„Ovdje je sve rečeno. Samo treba doći i pogledati. Nema se tu šta puno reći. Poručio bih svima koji mogu da dođu i da samo stanu ispred musale i okrenu se na sve četiri strane. Sve će im biti jasno“, poručuje Muminović.
Puste srebreničke ulice sve govore, ali ono malo povratnika čuva dušu ovoga grada, kaže Damir ef. Peštalić, glavni srebrenički imam.
„Vidimo da u Srebrenici nema više tih hiljada i hiljada ljudi, ali to u isto vrijeme govori o velikim posljedicama genocida, imajući u vidu da je naš narod protjeran i danas živi u Federaciji, dijaspori. Imate osjećaj da nema mjesta na ovom dunjaluku a da tu nema Srebreničana. To jeste ta posljedica genocida. I ovo malo nas koji smo se vratili u Srebrenicu je jedna velika snaga, ali, naravno, to će biti tek onda kada to svi shvate, dakle kada budu parelelno pratili nas koji se vraćamo, da nam rješavaju ključne stvari koje su veoma bitne za povratak u Srebrenicu. Ipak, nas možda ima malo, ali je to sigurno najveća snaga koju država BiH ima u ovom trenutku“, kaže imam Peštalić.
Majke u Srebrenici, sa bolom u duši i suzama na licu, ostaju ponovo same. I tako će biti do iduće godine kada će se susresti na novoj dženazi i sa ponekim svojim koji iz daljine dođe samo na nekoliko dana.
*****
Mogli bi vas zanimati i ovi tekstovi:
Srebrenica je metafora svih zločina
Ruch: Svetska izdaja Bosne trajala je četiri godine
Novi pristup dokumentovanju genocida u Srebrenici
Rastkov put srebreničkom stazom smrti
Sjećanja obitelji srebreničkih žrtava
Samo nekoliko dana nakon ukopa 775 od oko 8.000 žrtava genocida, pustoš na srebreničkim ulicama nastavlja podsjećati da su čitave generacije pobijene u genocidu koji su srpske snage provele nad tamošnjim Bošnjacima u ljeto 1995. godine.
Za razliku od prošle sedmice, Srebrenica je danas pust grad. Ostalo je još malo onih koji su iz mnogih evropskih zemalja, iz Amerike i Australije, došli da odaju poštu svojim najmilijim. Srebrenica poslije 11. jula ostaje godinu dana da živi u tišini i samoći. Ista slika je i u Memorijalnom centru.
„Jedino što nema danas tog naroda, a sva osjećanja su prenešena od jučer za danas. Ja sam ponovo bio sa svojim ocem i bratom gdje sam i jučer bio. Svaki ovaj nišan ovdje, za mene je živa duša. Znači, i danas je život ovdje, i danas mi živimo svi – i ovi što se ne kreću i mi koji dođemo da im proučimo Fatihu“, kaže nam Nijaz Lemeš iz Osata, koji već dugo živi u Čikagu.
I Salih Muminović je došao iz Amerike kako bi obavio dženazu ocu. Prošle godine ovdje je ukopao brata.
„Ovdje je sve rečeno. Samo treba doći i pogledati. Nema se tu šta puno reći. Poručio bih svima koji mogu da dođu i da samo stanu ispred musale i okrenu se na sve četiri strane. Sve će im biti jasno“, poručuje Muminović.
Puste srebreničke ulice sve govore, ali ono malo povratnika čuva dušu ovoga grada, kaže Damir ef. Peštalić, glavni srebrenički imam.
„Vidimo da u Srebrenici nema više tih hiljada i hiljada ljudi, ali to u isto vrijeme govori o velikim posljedicama genocida, imajući u vidu da je naš narod protjeran i danas živi u Federaciji, dijaspori. Imate osjećaj da nema mjesta na ovom dunjaluku a da tu nema Srebreničana. To jeste ta posljedica genocida. I ovo malo nas koji smo se vratili u Srebrenicu je jedna velika snaga, ali, naravno, to će biti tek onda kada to svi shvate, dakle kada budu parelelno pratili nas koji se vraćamo, da nam rješavaju ključne stvari koje su veoma bitne za povratak u Srebrenicu. Ipak, nas možda ima malo, ali je to sigurno najveća snaga koju država BiH ima u ovom trenutku“, kaže imam Peštalić.
Majke u Srebrenici, sa bolom u duši i suzama na licu, ostaju ponovo same. I tako će biti do iduće godine kada će se susresti na novoj dženazi i sa ponekim svojim koji iz daljine dođe samo na nekoliko dana.
*****
Mogli bi vas zanimati i ovi tekstovi:
Srebrenica je metafora svih zločina
Ruch: Svetska izdaja Bosne trajala je četiri godine
Novi pristup dokumentovanju genocida u Srebrenici
Rastkov put srebreničkom stazom smrti
Sjećanja obitelji srebreničkih žrtava