Omer iz Poljica kod Lukavca, Elvedin iz Srebrenika i Marko iz Srebrenice žive kao jedna porodica. Vezala ih je naprasna smrt Markove supruge Biljane. Po jedan njen bubreg doniran je Omeru i Elvedinu. Punih pet godina žive normalno i nemaju više potrebe za dijalizom. Omer, Elvedin i Marko se redovno posjećuju i dijele tužne, ali i sretne trenutke
Nakon transplantacije bubrega, koja je uspješno obavljena u Univerzitetsko kliničkom centru Tuzla, Omer i Elvedin, često dolaze u Srebrenicu da posjete Marka. Srdačan pozdrav je prilikom svakog novog viđenja. Ova tri čovjeka Istovremeno vežu tuga i sreća.
„Samo na dva dana prije nego što će joj se to desiti, moja supruga je gledala na televiziji emisiju o doniranju organa. Rekla je: „Ja bih donirala svoje organe“. Kad je umrla, mi smo njenu želju nastojali da ispunimo. Nismo gledali da li ćemo organe donirati Srbinu, Hrvatu ili Muslimanu, uglavnom da to bude nekom poštenom i dobrom čovjeku i danekomspasimo život. Drago nam je da smo to učinili“, kaže Mako Vrakela, Biljin suprug.
Prije transplantacije bubrega Omer i Elvedin su, svake sedmice su išli na dijalizu i njihov život je bio u stalnoj opasnosti.
„Prvog oktobra 2004. Godine krenuo sam na hemodijalizu. Pet i po godina sam redovno išao u Tuzlu. Posljednju dijalizu trebao sam imati 29. marta 2010. godine. Ali, tog dana pozvali su me na operaciju i presađivanje bubrega. Drugi Biljin bubreg dobio je Elvedin i mi se od tada zovemo polubraća, jer imamo po jedan organ od istog donatora. Vratili su nas u život. Od 2010. godine, kako smo dobili organe, osjećam se vrlo dobro“, naglašava Omer Podanović iz Poljica kod Lukavca.
„Zahvaljujući ovim dobrim ljudima, Omer i ja smo dobili po jedan bubreg. Nemam riječi zahvale“, kazuje Elvedin Šabić iz Srebrenika.
Elvedin i Omer, foto: Sadik Salimović
Elvedin i Omer danas vode normalan život zahvaljujući organima koje su dobili od Markove supruge Bilje. Zbog toga, Marko kaže da osjeća da sa njima još uvijek živi njegova supruga.
„Ja se osjećam radosnijim kad pogledam ove ljude kojima smo mi donirali organe nakon što je moja supruga umrla. Kad ih vidim da hodaju ulicama Srebrenice, kao da gledam kako moja supruga šeta sa svojim komšinicama“, kaže Marko.
Nema para kojim se može platiti
Ovi ljudi zahvalni su na doniranim bubrezima. Novcem se, kažu, to ne može platiti. Sa Markom posjete Biljin grob u Glamoču.
„Kad odem na Biljin grob u Glamoč, ne mogu opisati kako se tada osjećam. Imaš njen organ, on živi, a gledaš njen grob , u spomenik i njenu sliku na njemu... Osjetim tada da živim njen život. ... Živim i njen i svoj život po pola...“, kaže Elvedin.
„Oni su mi podarili Biljin bubreg i sad živim život koji sam živio dok nisam obolio. Zato svaki susret sa Markom doživljavam da se to riječima ne može opisati. To što je Marko sa svoje dvoje zlatnih djece pristao da nam donira Biljine organe, ne može se ni opisati, ni zahvaliti, ni novcem platiti", naglašava Omer.
Marka je ratni vihor doveo u Srebrenicu. Danas, kaže živi u više mjesta. Jedno od njih je njegov rodni Glamoč. Djeca su otišla za svojom srećom u drugo mjesto, a on kaže da mu je zasada lijepo u Srebrenici ali ne zna do kada će tu ostati. Vežu ga uspomene za ovaj grad, sjećanje3 na suprugu Bilju, a sada ga raduju susreti sa Omerom i Elvedinom.
„Ja opet kažem, kad se čujemo telefonom, kad ih vidim ovdje kako hodaju, ja kao da osjetim da moja Bilja korača pored mene, da je živa, da mi kaže da idemo malo prošetati“, dodaje Marko.
Iznenadna smrt apotekarke Bilje rastužila je sve Srebreničane. Njena smrt trajno je vezala ova tri čovjeka. Punih pet godina, oni zajednički dijele i tugu i radost.