'Tražeći Esmira'

Nick Teunissen imao je 13 godina kada je u julu 1995. godine na televiziji u Holandiji gledao snimke genocida u Srebrenici. Iako su, kako kaže, to bili prodorni snimci jednog grada koji se nalazi u Evropi, za dijete su bili teško razumljivi. Dvadeset i šest godina kasnije, 39-godišnji Nick se sprema da 10. jula objavi knjigu o srebreničkom dječaku pod nazivom "Tražeći Esmira".

Sve je počelo sa jednom fotografijom.

"Moj prijatelj Serge Janssen poslao mi je fotografiju dječaka koji se smiješi u kameru, usred pakla na zemlji. To lice mi je ispričalo potpuno drugačiju priču. Bilo je u suprotnosti sa dobro poznatim slikama koje smo vidjeli na vijestima. Bio je to ljudski portret. I ispostavilo se da je to Esmirova fotografija".

Serge Janssen je bio pripadnik Holandskog bataljona, takozvanog Dutchbata. U Srebrenicu je ušao u februaru 1994. godine i napustio je u julu iste godine. Bio je amaterski fotograf i tokom tih nekoliko mjeseci u Srebrenici napravio je mnogo fotografija.

Njegova fotografija Esmira nalazi se na naslovnici knjige za koju Nick kaže da nije fikcija već "priča o ljudskosti u Srebrenici prije no što su životi ljudi u ovom gradu pretvoreni u brojke".

"Fasciniran drugim fotografijama punim životom krenuo sam da otkrijem ko je bio Esmir prije ljeta njegove smrti. Zajedno sa ljudima iz Srebrenice otkrili smo paletu neispričanih priča, punih anegdota i divnih sjećanja", navodi Nick.

On kaže da je priča o Esmiru - priča o ljubavi, muzici, pozorištu... svemu onome što nas čini ljudima.

"Priča započinje prijateljstvom iza bodljikave žice i završava sa Esmirovom majkom koja prvi put nakon četvrt stoljeća ponovo vidi lice svoga djeteta."

U julu 1995. godine, u samo nekoliko dana, više od 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti bit će ubijeno.

Među njima je bio i Esmir Mujičić. Imao je 18. godina kada je ubijen u skladištu u Kravici. Njegovi ostaci sahranjeni su u Memorijalnom centru Potočari 2004. godine.

"Devedesetih i ja sam bio dijete. Nisam mogao ništa drugo već da, u užasu, gledam TV ekran. Nisam razumio ništa, osim osjećaja. Vidio sam bol i patnju bosanskog naroda. Sada kada imam 39 godina mogu, u svoj skromnosti, nešto učiniti. Počevši od toga da ne šutim", kaže Nick.

"To što sam mogao da govorim u Esmirovo ime, za mene je najupečatljivije i najponižavajuće lično i umjetničko iskustvo koje postoji", iskreno će Nick.

Bosna u fokusu rada

Ovo nije prvi put da Nick svoj umjetnički rad fokusira na Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, veliki dio njegovog izražaja jeste upravo vezan za BiH.

Prije nekoliko godina je napravio pozorišnu predstavu "Karta u jednom pravcu", koja govori o putu koji su njegov prijatelj Ismir Hero i njegova porodica prešli od ratnih 90-ih do danas.

"Volim reći da sam Holanđanin, ali Bosanac u srcu. Kada dođem u Bosnu i Hercegovinu, osjećam se kao da se vraćam kući", kaže Nick.

Ipak smatra da do 2008. godine, kada je upoznao Ismira, nije ništa znao o BiH. Kako kaže, on nije jedini koji je bilo loše informisan, već da je takva većina holandskog društva.

"Ne radi se o tome da nisu zainteresovani. Upravo suprotno. Žele da vide, da čuju da čitaju o tome", kaže Nick uz dodatak da holandski mainstream mediji ne uspijevaju da na pravi način pričaju o BiH i Srebrenici.

"Obično i nisu zainteresovani za region. Ali onda kada jesu, Bosna je holandskim medijima sinonim za rat. Osim toga, nepodnošljive historijske greške kao 'bosanski civilni rat', 'muslimanska vlada' ili, još gore, 'masovna ubistva'... priča o Srebrenici je svedena na Holandski bataljon, statistike i holandsku stranu politike."

Srebrenica: Genocid u tri čina

Srebrenicu, zaštićenu zonu čuvala ju je jedinica holandske vojske u sastavu međunarodnih snaga UN-a raspoređenih u BiH. Lako naoružani, holandski vojnici, koji nisu imali podršku iz vazduha i koji su bili pod vatrom, bili su prinuđeni da napuste enklavu prepuštajući je snagama bosanskih Srba koji su odveli i ubili oko 8.000 muškaraca i dječaka.

Vrhovni sud Kraljevine Holandije potvrdio je presudu 19. jula 2019. godine kojom je odgovornost holandskog bataljona pri UN-u ograničena na smrti 350 osoba.

Sud je odlučio da vjerovatnoća u okviru koje bi likvidirani muškarci mogli preživjeti da ih je holandski bataljon zaštitio nakon pada Srebrenice sada iznosi tek 10 posto. Riječ je o osobama koje su nakon pada Srebrenice zatražile spas u krugu baze UN-a.

"Nikada ne čujemo u medijima ljudsku stranu naroda u Srebrenici ili grada. Oni su svedeni na termin 'muslimanska enklava' šta god to značilo", pojašnjava Nick koji dalje kaže da je zbog toga za njega Esmirov portret simbol ljudskog lica Srebrenice.

Tajna života

Životi Ismira i Esmira ostavili su na ovog holandskog pisca i glumca značajan uticaj i kako sam kaže postali su za njega simbolima "snage i ustrajnosti".

"Otvorili su mi oči o načinu na koji zapadni dio svijeta živi, sistem u kojem sam odrastao i koji je postao hladni konstrukt redukcionističkog materijalizma i kontrabalansiran je sa njihovom duhovnošću i samim tim duhovnom snagom. Živjeti kroz te horore, ali i dalje biti u stanju izgraditi novi život i smijati se u kameru, za mene je tajna života", kaže Nick.

Knjiga "Tražeći Esmira" bit će predstavljena 10. jula u Sarajevu i sa direktnim prenosom u Memorijalnom centru Potočari, 26 godina nakon počinjenog genocida u Srebrenici.

Bit će izdata na bosanskom, engleskom i holandskom jeziku.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovit će u prvoj presudi protiv generala Vojske Republike Srpske Radislava Krstića 2001. godine da se u Srebrenici dogodio genocid, prvi presuđeni genocid u Evropi od međunarodnog suda.

Prema podacima Instituta za nestale BiH kao i brojnih međunarodnih presuda, u genocidu u Srebrenici ubijeno je više od 8.000 ljudi.

Do sada su identifikovani posmrtni ostaci 6.955 osoba.