"Ostala sam sama." Tako priču za Radio Slobodna Evropa (RSE) počinje Nezira Sulejmanović iz Đogaza, sela udaljenog nekoliko kilometara od Srebrenice.
Ova sedamdesetogodišnjakinja živi sama u kući koju je gradila zajedno sa suprugom.
Imali su četvoro djece, od kojih su dvojica sinova ubijena u julu 1995. godine u srebreničkom genocidu. Muž je, kako kaže Nezira, preminuo 2004. godine.
"Bilo nas je šestoro u kući prije rata. Najstarija kćerka je poginula u saobraćajnoj nesreći, a najmlađa živi u Njemačkoj. Moja duša razapeta je na osam strana svijeta", kaže Nezira.
U selo se vratila prije 23 godine nakon što je nekoliko godina živjela u okolini Sarajeva. Kaže da joj je nedostajao rodni kraj, ali i da joj najveća želja bila da bude pored Memorijalnog centra Potočari gdje su ukopani posmrtni ostaci njena dva sina i oca.
"Šemsudin je imao 21 godinu, a Ševal 18. Tu mi je ukupan i otac. On je imao 72 godine kada je ubijen u genocidu. Majka mi je sedmog dana po dolasku u Tuzlu, jula 1995. godine umrla od tuge za unucima. Ostalo mi je samo da grlim bijele i hladne nišane svojih najmilijih", priča Nezira.
Nezira Sulejmanović pored nišana dva sina u Memorijalnom centru Potočari.
Sinovi su joj, kaže, nakon ulaska Vojske Republike Srpske u Srebrenicu, u julu 1995. godine, krenuli šumom ka Tuzli. Posljednji put ih je vidjela tog jula u Potočarima, gdje je bila baza UN-a.
Ovim putem, 1995. godine, između 12.000 i 15.000 ljudi krenulo je na 100 kilometara dug put kroz šume i neprijateljske linije ka slobodnoj teritoriji u okolini Tuzle.
"Ja sam bila sa kćerkom Merimom u krugu bivše fabrike akumulatora u Potočarima zajedno sa ostalim ženama, djecom i starcima. Moji sinovi su krenuli šumom ka Tuzli. Šemsudin i Ševal su uhvaćeni negdje kod sela Kravica. Njegove posmrtne ostatke su pronašli u okolini Šapca u Srbiji. Rekli su mi da ga je rijeka Drina odnijela do Šapca. Nikad neću saznati pravu istinu o njegovoj sudbini", kaže ona.
Posmrtni ostaci mlađeg sina Ševala pronađeni su u masovnoj grobnici kod Zvornika.
"Od njega su pronađene samo tri kosti. Tražila sam da mi predaju te tri kosti da ih držim u vitrini, da me podsjećaju na njega, da znam da je to on, da ga gledam, da živim sa njim. Ipak, te tri kosti ukopane su pored njegovog brata u Memorijalni centar Potočari", priča Nezira.
Nakon što je, kako kaže ukopala Ševalove posmrtne ostatke, pronađene su još tri njegove kosti i naknadno ukopane.
"Jedva sam preživjela. Rekla sam ljudima iz Instituta za nestale BiH ako pronađu još njegovih kostiju, da me ne zovu, da ih ukopaju bez da prisustvujem, jer ne mogu više da podnesem tugu i bol", kaže Nezira.
Nezira sa fotografijom kćerke koja je poginula u saobraćajnoj nesreći prije rata u BIH i dvojicom sinova, ubijenih u srebreničkom genocidu.
Nakon smrti muža, prema njenim riječima, bori se sama. Kaže da nije dobila nijednu donaciju od opštine za obnovu kuće.
Kada se vratila tri godine je boravila u jednoj prostoriji koju je uspjela obnoviti.
Prisjeća se da joj je pomoglo to što je u to vrijeme Radio Slobodna Evropa objavio video prilog, nakon čega joj je u posjetu došla delegacija iz UNHCR-a.
"Među njima je bio prvi čovjek te organizacije Antonio Guterres. Kad je čuo moju priču, rekao je da ću dobiti kuću. I stvarno, za sedam dana kuća je bila gotova", govori Nezira, čije prve komšije su od nje odaljene oko jednog kilometra.
Samoću je, kaže, nekada "liječila" uzgojem voća i povrća.
"Ne odustajem od svog imanja. To je moj dug prema ognjištu, prema Srebrenici, prema mojoj djeci koja leže u Memorijalnom centru. Cijeli Memorijalni centar su moja djeca, moja braća, moji očevi. Ne predajem se, iako sam ostala sama. Ostala mi je nada i bijeli, hladni nišani koje milujem pogledom i rukama. I ostale su mi slike moje djece, muža i roditelja. To je sve što mi je ostalo od života", poručuje Nezira.
Ove godine, 11. jula će u Memorijalnom centru Potočari biti ukopani posmrtni ostaci 14 žrtava genocida u Srebrenici, koji je počinjen 1995. godine.
U srebreničkom genocidu je ubijeno više od 8000 ljudi, a za više od 1.000 se još traga.
Za genocid u Srebrenici osuđeno je više od 50 osoba, na oko 700 godina zatvora, a među njima ratni predsjednik RS-a Radovan Karadžić i glavni komandant Vojske RS-a Ratko Mladić.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN) je 23. maja usvojila Rezoluciju, kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i osuđuju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.
Pročitajte i ovo: Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici u zvaničnom kalendaru UN-a