Iako je od završetka rata u Hrvatskoj prošlo već gotovo dvije decenije, još se 1.665 hrvatskih građana vodi kao nestale. Što o procesu i dinamici traženja nestalih misle udruge koje okupljaju njihove obitelji, a što o svom radu kažu u Upravi za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja?
U prvoj godini rata u Hrvatskoj bilo je evidentirano 18.000 nestalih osoba, a u posljednjoj - vezano uz akcije „Bljesak“ i „Oluja“ još 2.000, i to su brojke s kojima treba početi, kaže za RSE pomoćnik ministra i voditelj Uprave za zatočene i nestale pukovnik Ivan Grujić:
„To je početna pozicija, dakle oko 20.000 nestalih osoba. Do danas je riješeno gotovo 90 posto slučajeva nestalih osoba, s tim da moram reći da te evidencije imaju nekoliko kontrolnih mehanizama i da su verificirane od Međunarodnog odbora Crvenog križa, kao i od nadležnih tijela susjednih zemalja.“
Sada se kao nestale vodi još 1.665 hrvatskih građana, njih 947 nestalih 1991. – 1992., dakle pretežno Hrvata, i njih 718 iz 1995., dakle pretežno Srba. Ekshumirano je 585 posmrtnih ostataka osoba stradalih 1991.-1992., svi su obrađeni DNK analizom i čekaju se preklapanja, a još je 415 posmrtnih ostataka iz 1995., za kojih je u 90 posto obavljena DNK analiza i čekaju se preklapanja. Što o radu Uprave kažu članovi obitelji onih koji se još vode kao nestali? Za naš program govori predsjednica Zajednice zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila Katarina Alvir:
„Znamo da se može puno više - u odnosu na identifikaciju posmrtnih ostataka koji se nalaze na Šalati i na zajedničkoj grobnici u Osijeku. Mi smo uvjereni da se može napraviti jedan bolji pristup cijelom problemu.“
Grujić odgovara kako su provedene četiri velike, medijski popraćene akcije uzimanja uzoraka krvi, da se u posljednjoj išlo ciljano na one koji još nisu dali krv, a da su neki opet odbili:
„Mi imamo apsolutne, točne podatke tko je je dao krv, tko nije dao krv. Prema tome, na tom dijelu uopće nema govora da se nije nešto napravilo i da se može nešto još dodatno napraviti u ovim situacijama. Radimo tzv. individualnu istragu za svaki slučaj i kroz nju dolazimo do uzoraka krvi.“
Na istu temu za naš program tajnik udruženja „Protiv zaborava“, koje okuplja obitelji nestalih građana srpske nacionalnosti, Branko Jurišić:
„Generalna ocjena je da se stvari jako sporo odvijaju. Nemamo informacija o ekshumacijama. Zar toliko dugo vremena treba da se dođe do identifikacija? Imamo slučajeva gdje su ljudi ukazivali na mjesta stradanja, grobišta - nismo dobili povratnu informaciju o tome da je bilo tko otišao na lice mjesta i provjerio navode.“
Grujić podsjeća kako su nevladine udruge jedan od izvora informacija o mogućim lokacijama grobnica:
„Sve informacije koje do nas dođu, bez obzira iz kojeg izvora, stavljaju se u provjeru. Ako provjera utvrdi mogućnost postojanja posmrtnih ostataka, idemo na ekshumaciju. Što se tiče povratne informacije, ne bih se složio s tim, jer mi smo imali svake godine jedan do dva sastanka sa svim nevladinim udrugama na kojima su upoznati sa svim detaljima našeg procesa. S druge strane, u više navrata upravo sa predstavnicima te udruge sam bio kod predsjednika Josipovića, gdje se isto razgovaralo o tim stvarima i gdje su prezentirani podaci. Za sve podatke koji su im potrebni, mi smo otvoreni.“
A što se prozivanja zbog sporosti tiče, Grujić odgovara da su kapaciteti jedino ograničenje. U prilog tome ide i činjenica da više nema nijedne poznate, a neistražene lokacije žrtava iz 1991. i 1992., a da ekshumaciju čeka još 143 posmrtnih ostataka na poznatim lokacijama iz 1995. godine, dakle u vezi s akcijama „Bljesak“ i „Oluja“:
„Tih 143 su u procesu i bit će ekshumirani sukladno našim mogućnostima. Naime, o čemu se radi? Odmah nakon identifikacije, kada se oslobode kapaciteti, mi tada idemo odmah sa novom ekshumacijom kako bismo popunili te kapacitete i kako bi proces išao dalje.“
U prvoj godini rata u Hrvatskoj bilo je evidentirano 18.000 nestalih osoba, a u posljednjoj - vezano uz akcije „Bljesak“ i „Oluja“ još 2.000, i to su brojke s kojima treba početi, kaže za RSE pomoćnik ministra i voditelj Uprave za zatočene i nestale pukovnik Ivan Grujić:
„To je početna pozicija, dakle oko 20.000 nestalih osoba. Do danas je riješeno gotovo 90 posto slučajeva nestalih osoba, s tim da moram reći da te evidencije imaju nekoliko kontrolnih mehanizama i da su verificirane od Međunarodnog odbora Crvenog križa, kao i od nadležnih tijela susjednih zemalja.“
Sada se kao nestale vodi još 1.665 hrvatskih građana, njih 947 nestalih 1991. – 1992., dakle pretežno Hrvata, i njih 718 iz 1995., dakle pretežno Srba. Ekshumirano je 585 posmrtnih ostataka osoba stradalih 1991.-1992., svi su obrađeni DNK analizom i čekaju se preklapanja, a još je 415 posmrtnih ostataka iz 1995., za kojih je u 90 posto obavljena DNK analiza i čekaju se preklapanja. Što o radu Uprave kažu članovi obitelji onih koji se još vode kao nestali? Za naš program govori predsjednica Zajednice zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila Katarina Alvir:
„Znamo da se može puno više - u odnosu na identifikaciju posmrtnih ostataka koji se nalaze na Šalati i na zajedničkoj grobnici u Osijeku. Mi smo uvjereni da se može napraviti jedan bolji pristup cijelom problemu.“
Grujić odgovara kako su provedene četiri velike, medijski popraćene akcije uzimanja uzoraka krvi, da se u posljednjoj išlo ciljano na one koji još nisu dali krv, a da su neki opet odbili:
„Mi imamo apsolutne, točne podatke tko je je dao krv, tko nije dao krv. Prema tome, na tom dijelu uopće nema govora da se nije nešto napravilo i da se može nešto još dodatno napraviti u ovim situacijama. Radimo tzv. individualnu istragu za svaki slučaj i kroz nju dolazimo do uzoraka krvi.“
Na istu temu za naš program tajnik udruženja „Protiv zaborava“, koje okuplja obitelji nestalih građana srpske nacionalnosti, Branko Jurišić:
„Generalna ocjena je da se stvari jako sporo odvijaju. Nemamo informacija o ekshumacijama. Zar toliko dugo vremena treba da se dođe do identifikacija? Imamo slučajeva gdje su ljudi ukazivali na mjesta stradanja, grobišta - nismo dobili povratnu informaciju o tome da je bilo tko otišao na lice mjesta i provjerio navode.“
Grujić podsjeća kako su nevladine udruge jedan od izvora informacija o mogućim lokacijama grobnica:
„Sve informacije koje do nas dođu, bez obzira iz kojeg izvora, stavljaju se u provjeru. Ako provjera utvrdi mogućnost postojanja posmrtnih ostataka, idemo na ekshumaciju. Što se tiče povratne informacije, ne bih se složio s tim, jer mi smo imali svake godine jedan do dva sastanka sa svim nevladinim udrugama na kojima su upoznati sa svim detaljima našeg procesa. S druge strane, u više navrata upravo sa predstavnicima te udruge sam bio kod predsjednika Josipovića, gdje se isto razgovaralo o tim stvarima i gdje su prezentirani podaci. Za sve podatke koji su im potrebni, mi smo otvoreni.“
A što se prozivanja zbog sporosti tiče, Grujić odgovara da su kapaciteti jedino ograničenje. U prilog tome ide i činjenica da više nema nijedne poznate, a neistražene lokacije žrtava iz 1991. i 1992., a da ekshumaciju čeka još 143 posmrtnih ostataka na poznatim lokacijama iz 1995. godine, dakle u vezi s akcijama „Bljesak“ i „Oluja“:
„Tih 143 su u procesu i bit će ekshumirani sukladno našim mogućnostima. Naime, o čemu se radi? Odmah nakon identifikacije, kada se oslobode kapaciteti, mi tada idemo odmah sa novom ekshumacijom kako bismo popunili te kapacitete i kako bi proces išao dalje.“