Politički motivi nesumnjivo izbijaju kroz većinu spomen-obilježja, izazivaju revolt ili jednostavno pokazuju gdje je kome mjesto u tom društvenom okruženju. Jedan od primjera koji je izazvao buru u javnosti jeste i nedavno otvoreni spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva.
Tragovi rata i razdora u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini najočitiji su na spomen-obilježjima žrtvama. Prekrajanje istine, indoktrinacija mladih i poruke koje označavaju da čija je avlija njegov i spomenik su među najvećim prijetnjama miru i suživotu
Zehra Bajramović iz Istraživačko dokumentacionog centra u Sarajevu, koji radi analizu poruka koju nose spomen-obilježja iz posljednjih sukoba, otkriva zastrašujuću pozadinu:
„Ta spomen-obilježja su dokaz svojevrsne zloupotrebe vlasti od strane onih koji su podizanjem spomen-obilježja koje odašilju poruke mržnje željeli kreirati sjećanje i odaslati novim generacijama jednu iskrivljenu sliku o ratu u BiH.“
Politički motivi nesumnjivo izbijaju kroz većinu spomen-obilježja, izazivaju revolt ili jednostavno pokazuju gdje je kome mjesto u tom društvenom okruženju. Jedan od primjera koji je izazvao buru u javnosti jeste i nedavno otvoreni spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva. Plemenita namjera ostala je u sjeni političkih obračuna koji su urodili time da spomenik umjesto svoj djeci ubijenoj u Sarajevu, bez obzira kako se zvala i ko ih je ubio, bude samo onima koji su stradali u njegovom opkoljenom dijelu.
Bivši predsjednik Kluba SDA u Gradskom vijeću Sarajeva Idriz Hodžić prilikom dogovora o izgradnji spomenika, zastupao je stav da se spomenik izgradi isključivo ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva:
„Djeci koja su žrtve onih koji su pucali na grad Sarajevo - toj djeci mislim da bi trebalo grad Sarajevo da se oduži podizanjem takvog jednog spomenika. Zašto? Zbog toga što bi, po mom sudu, drugačiji pristup značio izjednačavanje žrtava i agresora.“
Tada predsjedavajući Gradskim vijećem i član SDP BiH Marin Ivanišević imao je suprotno mišljenje:
“Moramo shvatiti da su nevine žrtve, nevina djeca poginula i na Grbavici. Mi smo glavni grad i tog dijela Sarajeva, i te Grbavice. Iz tog razloga smo mi htjeli bez imalo politikanstva, bez imalo bilo kakvog drugog pristupa, dakle najnormalnijim mogućim stavom kakav ima normalan čovjek, čovjek koji ima pijetet prema tim žrtvama, iskazati želju da se jednog dana ne bi pojavio neko ko će reći: ’Hajdemo sad dizati spomenik i na Grbavici djeci koja su ubijena tamo.’ Htjeli smo biti glavnim gradom BiH.”
No spomenik je, ipak, ostao sjećanje na dio ubijenih. Nedugo nakon inicijative za spomenik ubijenoj djeci stigle su i najave o gradnji spomen krsta, a potom crkve na Zlatištu iznad Sarajeva, u spomen na srpske žrtve. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Ugo Vlaisavljević:
„Koliko znam, od ovog drugog nije ništa bilo. Nažalost, ovo prvo je spomenik podjeli Sarajeva - vrlo težak, vrlo mučan indikator duboke podjele u Sarajevu, pogotovo kada su u pitanju djeca. Ja sam preživio rat ovdje i mislim da je to činjenica koja je veoma bolna i neprihvatljiva.“
Iako u ratu u BiH nema pobjednika, o spomenicima odlučuju oni koji su većina na određenom prostoru, bez obzira na stradanja. Jedan od primjera jeste i Prijedor. Edin Ramulić, iz prijedorskog udruženja Izvor, napominje kako su svi spomenici podignuti srpskim, uglavnom vojnim žrtvama, dok nesrpskim civilima, stradalim u progonima i u logorima spomenika nema:
„Najveći problem je da se takvi spomenici nalaze ispred škola osnovnih i srednjih i tamo se daje samo jedna poruka tim budućim naraštajima - da su tu ginuli samo vojnici za RS, dok o stradanju 101 prijedorskog mališana nigdje nijedan učenik ne može dobiti informaciju.“
Predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić zabrinut je načinom na koji se spomenici grade i porukama koje oni nose:
„Svi natpisi koji stoje sa pogrdnim nazivima i svime onim što se meće u centre gradova pokazuje da se ne ide ka pomirenju i suživotu na prostorima BiH.“
Kako je većina spomenika smještena u javni prostor, parkove ili dvorišta škola, slika koju stvaraju mogla bi se na naredne generacije prenijeti u formi stvaranja mašinerije koja će, vođena mržnjom zasnovanom na neznanju i mitovima, suživot zamijeniti nekim novim razdorom.
Zehra Bajramović iz Istraživačko dokumentacionog centra u Sarajevu, koji radi analizu poruka koju nose spomen-obilježja iz posljednjih sukoba, otkriva zastrašujuću pozadinu:
„Ta spomen-obilježja su dokaz svojevrsne zloupotrebe vlasti od strane onih koji su podizanjem spomen-obilježja koje odašilju poruke mržnje željeli kreirati sjećanje i odaslati novim generacijama jednu iskrivljenu sliku o ratu u BiH.“
Politički motivi nesumnjivo izbijaju kroz većinu spomen-obilježja, izazivaju revolt ili jednostavno pokazuju gdje je kome mjesto u tom društvenom okruženju. Jedan od primjera koji je izazvao buru u javnosti jeste i nedavno otvoreni spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva. Plemenita namjera ostala je u sjeni političkih obračuna koji su urodili time da spomenik umjesto svoj djeci ubijenoj u Sarajevu, bez obzira kako se zvala i ko ih je ubio, bude samo onima koji su stradali u njegovom opkoljenom dijelu.
Plemenita namjera ostala je u sjeni političkih obračuna koji su urodili time da spomenik umjesto svoj djeci ubijenoj u Sarajevu, bez obzira kako se zvala i ko ih je ubio, bude samo onima koji su stradali u njegovom opkoljenom dijelu.
Bivši predsjednik Kluba SDA u Gradskom vijeću Sarajeva Idriz Hodžić prilikom dogovora o izgradnji spomenika, zastupao je stav da se spomenik izgradi isključivo ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva:
„Djeci koja su žrtve onih koji su pucali na grad Sarajevo - toj djeci mislim da bi trebalo grad Sarajevo da se oduži podizanjem takvog jednog spomenika. Zašto? Zbog toga što bi, po mom sudu, drugačiji pristup značio izjednačavanje žrtava i agresora.“
Tada predsjedavajući Gradskim vijećem i član SDP BiH Marin Ivanišević imao je suprotno mišljenje:
“Moramo shvatiti da su nevine žrtve, nevina djeca poginula i na Grbavici. Mi smo glavni grad i tog dijela Sarajeva, i te Grbavice. Iz tog razloga smo mi htjeli bez imalo politikanstva, bez imalo bilo kakvog drugog pristupa, dakle najnormalnijim mogućim stavom kakav ima normalan čovjek, čovjek koji ima pijetet prema tim žrtvama, iskazati želju da se jednog dana ne bi pojavio neko ko će reći: ’Hajdemo sad dizati spomenik i na Grbavici djeci koja su ubijena tamo.’ Htjeli smo biti glavnim gradom BiH.”
No spomenik je, ipak, ostao sjećanje na dio ubijenih. Nedugo nakon inicijative za spomenik ubijenoj djeci stigle su i najave o gradnji spomen krsta, a potom crkve na Zlatištu iznad Sarajeva, u spomen na srpske žrtve. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Ugo Vlaisavljević:
„Koliko znam, od ovog drugog nije ništa bilo. Nažalost, ovo prvo je spomenik podjeli Sarajeva - vrlo težak, vrlo mučan indikator duboke podjele u Sarajevu, pogotovo kada su u pitanju djeca. Ja sam preživio rat ovdje i mislim da je to činjenica koja je veoma bolna i neprihvatljiva.“
Iako u ratu u BiH nema pobjednika, o spomenicima odlučuju oni koji su većina na određenom prostoru, bez obzira na stradanja. Jedan od primjera jeste i Prijedor. Edin Ramulić, iz prijedorskog udruženja Izvor, napominje kako su svi spomenici podignuti srpskim, uglavnom vojnim žrtvama, dok nesrpskim civilima, stradalim u progonima i u logorima spomenika nema:
Najveći problem je da se takvi spomenici nalaze ispred škola osnovnih i srednjih i tamo se daje samo jedna poruka tim budućim naraštajima - da su tu ginuli samo vojnici za RS, dok o stradanju 101 prijedorskog mališana nigdje nijedan učenik ne može dobiti informaciju.
„Najveći problem je da se takvi spomenici nalaze ispred škola osnovnih i srednjih i tamo se daje samo jedna poruka tim budućim naraštajima - da su tu ginuli samo vojnici za RS, dok o stradanju 101 prijedorskog mališana nigdje nijedan učenik ne može dobiti informaciju.“
Predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić zabrinut je načinom na koji se spomenici grade i porukama koje oni nose:
„Svi natpisi koji stoje sa pogrdnim nazivima i svime onim što se meće u centre gradova pokazuje da se ne ide ka pomirenju i suživotu na prostorima BiH.“
Kako je većina spomenika smještena u javni prostor, parkove ili dvorišta škola, slika koju stvaraju mogla bi se na naredne generacije prenijeti u formi stvaranja mašinerije koja će, vođena mržnjom zasnovanom na neznanju i mitovima, suživot zamijeniti nekim novim razdorom.