U centru grada je započela XXXI po redu Sarajevska zima, veliki festival kulture, koji će trajati sve do prvog proljetnog dana. Gostovat će na stotine umjetnika iz 40-ak svjetskih zemalja, računajući naravno i one iz neposrednog komšiluka, odnosno susjedstva.
"Pozicija Festivala je otprilike kao i Zemaljskog muzeja, samo su naša vrata otvorena jer mi bi izgubili svaki smisao, kada bi, recimo, nekome palo na um da zatvori i ukine takav jedan susret", kaže uz ostalo u razgovoru za RSE Ibrahim Spahić, osnivač i direktor Sarajevske zime
RSE: Ova zima se događa pod motom beskonačnosti. Zašto beskonačnost?
Spahić: Infiniti je zapravo najtrajnija inspiracija koju imamo u ovom godišnjem izdanju Sarajevska zima. Izvedeno je iz priče koja otvara cjelokupnu povijest našeg festivala, koji je krenuo kao festival 21. 12. 1984. godine i završio svoju prvu sezonu 6. aprila. Tada je bila velika izložba Mersada Berbera i Šnajderova predstava, Gamlet, u režiji Kupusovića. Sjajni događaji koji su bili na neki način povezani sa sarajevskom Poetikom prostora i XIV Zimskim olimpijskim igrama. Nakon toga smo svake godine, do ove godine, gradili jednu priču o beskonačnoj važnosti trajanja kreativnosti i inovativnosti umjetnika i njihovog odnosa između publike i medija, kojom su u stvari uspostavili da je ovogodišnji moto jedna najprirodnija i simbolička slika onog što predstavlja festival. Festival će nastaviti u znaku specijalnog gostovanja Indije.
RSE: Nije li taj specijalni gost biran u ovom kontekstu beskonačnosti?
Spahić: Jeste. Dobro ste to razumjeli. Kultura je stvar prirodnog života, makar ona bila u kotlini okruženoj olimpijskim planinama, makar bila u prostoru koji je na neki način, obzirom na kulturnu situaciju, u „rupi“, između scene i rupe orkestarske. Imat ćemo priliku da vidimo performans, kako ga neki zovu, a odnosno je riječ o duhovnoj i tjelesnoj vježbi onih koji učestvuju u jogi, kao u svom svakodnevnom suočavanju sa duhovnim i fizičkim mogućnostima, svojim potrebama, željama i nadama.
RSE: Osim Indije, doći će i mnogobrojni gosti iz čitavog svijeta.
Spahić: Tako je, učestvovat će preko 40 različitih zemalja. Koreja je već među prvim gostima. Učestvovat će umjetnici iz susjednih zemalja, kao što su Hrvatska, Srbija, Slovenija, Makedonija, Crna Gora, Kosovo, iz svih krajeva BiH. Počasni gost daje internacionalni karakter Sarajevskoj zimi, kao i svaki put. Zemlja u fokusu je čudesna Indija, koja se pojavljuje također u kontekstu definicije same joge, o čemu su oni najracionalnije odlučili tako što su formuilisali politiku da otvore novo Ministarstvo za jogu. To je jedna civilizacijska činjenica. Poslali su najbolji program vezan za sofizam u Indiji, vezan za najbolju ekološku tradiciju, vezan za najbolju muzičku tradiciju sa sitarima i tako dalje.
Mislim da će ta činjenica na neki način oplemeniti i filmsku priču koja dolazi iz Njemačke, iz BiH, iz Španije, iz Grčke, iz Italije i svih krajeva svijeta. Preko sto filmova ćemo imati prilike da vidimo - dokumentarnih, igranih, kratkih, uz posebnu filmsku nedjelju japanske kinematografije, koja već petu godinu ima Sarajevsku zimu u srcu svog najnovijeg prezentiranja svijetu. Produkcija je u ovom slučaju iz 2012. godine.
RSE: Bezmalo pa nema stvaralačke djelatnosti koja neće biti zastupljena na festivalskim danima.
Vidjet ćemo neke premijere, a ono što je najinteresantnije, vidjet ćemo, po mom uvjerenju, i jednu priču o tome šta znači za nas red carpet života i veliki Gatsby, u onome što danas jedan sloj društva u BiH sanja i živi, a drugi sloj to gleda i sa strane komentira.
Spahić: Iz Crne Gore dolazi Enciklopedija s Cetinjskim pozorištem, koja je insipirisana Kišovim djelom. Iz Mađarske dolazi Elektra, iz Poljske sjajna predstava Arka. Sa naših prostora ćemo ponovo imati priliku vidjeti staru koprodukciju koju smo radili, Hamlet u selu Mrduša Donja. Vidjet ćemo neke premijere, a ono što je najinteresantnije, vidjet ćemo, po mom uvjerenju, i jednu priču o tome šta znači za nas red carpet života i veliki Gatsby, u onome što danas jedan sloj društva u BiH sanja i živi, a drugi sloj to gleda i sa strane komentira.
Mi, kao festival, bi željeli da umjesto red carpeta napravimo snježnu stazu do pozorišta. Nadam se da će se to vidjeti i da ćete biti zadovoljni time. U porukama koje smo dosada dobili od UNESCO-a i Savjeta Evrope, a oni su više od dvadeset godina pokrovitelji, ističu da je koncept festivala Sarajevska zima na liniji, ili dio priče, koju priča jedna zajednica koja se zove Savjet Evrope, dakle 48 zemalja evropskog kontinenta i cijelog svjetskog kulturnog ambijenta okupljenog u UNESCO-u. Za nas je to na neki način inspiracija.
Povezani smo za taj cijeli svjetski i globalni projekt susreta kultura i civilizacija, ali i prožimanja. Primjer je tradicija u zanatstvu, u operi će biti pjevači iz Beograda i Sarajeva, kao što će u mnogim projektima, recimo koreanskom za Veneciju, koji će ovdje biti lansiran, ići i naši umjetnici, Jusuf Hadžifejzović i Gordana Anđelić. Razni su putevi umjetnika, do toga da su u našoj filharmoniji, i Amerikanci i Italijani, i mnogi drugi. Danas kultura na svjetskom planu je sve ono što je duh slobodne Evrope – otvorenost, način da se susrećemo sa najboljim što pronađe mjesto da bude zajedno. Zbog toga ta ideja i moto Beskonačnost – Infinity.
RSE: Ne mogu preskočiti pitanje da li su nadležni organi kod nas uopšte prepoznali značaj Sarajevske zime?
Spahić: Oni šalju mnogo poruka, i pismenih i usmenih, i to je ono na čemu se završava.
RSE: Kako se u ovako mizernoj situaciji uopšte može uspjeti napraviti mali festival, a kamoli ovako ogroman festival?
Sa otvaranja jednog od prethodnih izdanja Sarajevske zime, foto: Midhat Poturović
Spahić: To je na rubu svega. Kao u jogi. Da nemaju duhovnu i fizičku koncentraciju, pitanje je da li bi izdržali. Kao i umjetnici koji su stalno u rupi. Da nemaju toliko kvaliteta i da nemaju taj svijet u kojem žive, na načelno olimpijskim razinama, duhovnim, ne bi mogli ni svirati u uvjetima u kakvim sviraju. Isto tako se to odnosi na svaku kuću.
Pozicija Festivala je otprilike kao i Zemaljskog muzeja, samo su naša vrata otvorena jer mi bi izgubili svaki smisao, kada bi, recimo, nekome palo na um da zatvori i ukine takav jedan susret. Ne bi me čudilo ništa. Muzej na neki način generira jednu sliku života u Sarajevu, u ovom trenutku. Vjerujem da ćemo se na neki način oduprijeti onome što se zove potonuće u maglu, u neke kotlinske priče i da ćemo doći u poziciju da ipak taj olimpijski nektar bude popijen.
RSE: Očigledno naši prijatelji iz inostranstva imaju više razumijevanja, nego domaće vlasti. Dokad će tako biti?
Spahić: O tom potom. Kako kome i kako prema kome. I kako prema kojoj manifestaciji i kako prema kojem događaju. Ovdje je sve svedeno na celebritye, opravdava se to neoliberalnom koncepcijom u kojoj živimo. Sada možete raditi sve što vam se svidi i sve možete opravdati, ali suština je u tome da ne možete oduzeti beskonačnu vrijednost nekoga ko je kreativan, inovativan, ko gradi, ko stvara i ko jednostavno ne može stati.
RSE: Dokle će trajati ta beskonačna energija stvaralačkog tima Sarajevske zime?
Spahić: Ja sam predstavio studente iz cijele naše zemlje koji će praktično biti voditelji kroz cijeli program. Mi smo potpisali specijalni protokol sa Filozofskim fakultetom. Sve katedre i sve grupe studenata su uključene, kao i profesori i doktoranti, koji rade kao selektori i redatelji. Ovo će festival ipak opstati i narednih decenija, zahvaljujući generaciji koja vjeruje da se još može čitati Platon, da se još može razmišljati o Aristotelu i njegovom djelu, i etici, i politici, i metafizici, ali isto tako znaju čitati Borgesa.
Ne znam koji je ovo po redu intervju. Nadam se da ćete istrajati kao Slobodna Evropa, također barem toliko koliko će još trajati festival Sarajevska zima, pa i onda kad bude Evropa potpuno oslobođena onoga što je nasilje, što je mržnja i što su aktualne konfrontacije. Treba misliti i na 21. mart, kojim završavamo ovu sezonu Sarajevske zime, koji je zapravo dan borbe protiv svega onoga što danas vidimo na evropskoj sceni, i u dnevnom životu. To je jedna želja da se bolje razumije svijet koji je i blizak i dalek istovremeno jer mi smo jednostavno jedna duša Evrope i mi pripadamo svijetu koji se ne može odreći sebe.