Koliko smo još uvijek ljudi, koliko smo spremni pomoći drugom čovjeku bez obzira na ime i prezime? Da još uvijek znamo pomoći čovjeku u nevolji pokazalo je Udruženje građana Viva žene iz Tuzle i Hrvatska udruga logoraša središnje Bosne iz Busovače, bivšem trebinjskom logorašu Borislavu Hamoviću.
„Borac sam prve kategorije i kao takav postao sam nešto neshvatljivo i svom narodu i državi nedokazano“, riječi su bivšeg pripadnika Vojske RS i logoraša Borislava Hamović.
U svojoj prošlosti, pored ratovanja, u svoj životni put upisao je i tri hrvatska logora - Metković, Loru i Kerestinac, logore koji Hamoviću ostaju u sjećanju, kao neizbrisiv trag, ali ono što mu se sada dešava boli ga mnogo više.
Kao da je odbačen i zaboravljen od onih koji se u predizbornim kampanjama zaklinju da su im glavni cilj porodice poginuli i nestalih, logoraši...
„Kao logoraš nemam nikakvih pravnih pomoći, dok psi lutalice dobiše sva prava, njegu, hranu i zakon. Uz ovo ću da dodam još strašnije stvari i pojmove. Na primjer, kako čujem, ima dosta ratnih vojnih invalida da su invalidninu zadobili na kućnom pragu, pa da na osnovu invalidnine posjeduju stan, poslovni prostor, invalidninu deset puta veću nego ja“, priča Hamović.
„Za liječenje nemamo nijednog feninga, a kamoli neke moći i pomoći. Supruga Branka je 63. godište, punih osam godina boluje od neizlječive bolesti, multiple skleroze. Posljednju godinu i po dana je prikovana za postelju. Uz svu njenu patnju i bol, posjeduje invalidsku penziju sa rješenjem od 94 KM“, navodi Borislav Hamović.
Svjetlo u tunelu upalili su Udruženje građana Viva žene iz Tuzle i uz njih Udruženje logoraša središnje Bosne iz Busovače. Ljudi, koji su do juče bili sa druge strane cijevi, skupili su pomoć u hrani, higijenskim potrepštinama i novcu.
Akciju je pokrenula Hrvatska udruga logoraša središnje Bosne na čelu sa predsjednikom Anđelkom Kvesićem. Logoraši su izgleda ljudi koji prvi u ovoj državi pružaju ruku jedni drugima.
Akciji se odazvalo i Udruženje građana Viva žene iz Tuzle.
„Mi se inače ne bavimo humanitarnom pomoći, dakle, to nije djelokrug našeg rada, ali se iz neke naše ljudske solidarnosti često uključimo u ovu priču. Evo, danas smo ovdje. Od naših uposlenika smo prikupili simbolična novčana sredstva za pomoć ovoj porodici, i onoliko koliko smo imali prehrambenih i higijenskih proizvoda“, kaže Danijela Kaloti iz ovog udruženja.
„Uvijek nada postoji. Nadu u život produžiše nam dobri i hrabri ljudi druge vjere, ispovjesti, koji shvatiše i uvidješe šta je bol, tuga i nemoć u borbi za goli život. Dodijeliše nam humanitarnu pomoć na kojoj ne mogu naći načina da im zahvalim ili uzvratim. Od mene i mojih, od sveg srca jedno veliko hvala, u dobru se vratilo“, kaže Borislav Hamović.
Pomoć najavljuju i druga udruženja građana iz Federacije BiH i na nivou države.
„Borac sam prve kategorije i kao takav postao sam nešto neshvatljivo i svom narodu i državi nedokazano“, riječi su bivšeg pripadnika Vojske RS i logoraša Borislava Hamović.
U svojoj prošlosti, pored ratovanja, u svoj životni put upisao je i tri hrvatska logora - Metković, Loru i Kerestinac, logore koji Hamoviću ostaju u sjećanju, kao neizbrisiv trag, ali ono što mu se sada dešava boli ga mnogo više.
Kao da je odbačen i zaboravljen od onih koji se u predizbornim kampanjama zaklinju da su im glavni cilj porodice poginuli i nestalih, logoraši...
„Kao logoraš nemam nikakvih pravnih pomoći, dok psi lutalice dobiše sva prava, njegu, hranu i zakon. Uz ovo ću da dodam još strašnije stvari i pojmove. Na primjer, kako čujem, ima dosta ratnih vojnih invalida da su invalidninu zadobili na kućnom pragu, pa da na osnovu invalidnine posjeduju stan, poslovni prostor, invalidninu deset puta veću nego ja“, priča Hamović.
Pomoć nevladinih organizacija Borislavu Hamoviću
Hamović je sa svojom suprugom i dvije punoljetne kćerke već 26 godina podstanar, plaća kiriju 150 KM, plus struja, voda.... Prepušteni su sami sebi, a da sve bude još teže, Borislavova supruga Branka već osam godina boluje od multiple skleroze. Dvije kćerke završile su srednju školu - ne rade.„Za liječenje nemamo nijednog feninga, a kamoli neke moći i pomoći. Supruga Branka je 63. godište, punih osam godina boluje od neizlječive bolesti, multiple skleroze. Posljednju godinu i po dana je prikovana za postelju. Uz svu njenu patnju i bol, posjeduje invalidsku penziju sa rješenjem od 94 KM“, navodi Borislav Hamović.
Svjetlo u tunelu upalili su Udruženje građana Viva žene iz Tuzle i uz njih Udruženje logoraša središnje Bosne iz Busovače. Ljudi, koji su do juče bili sa druge strane cijevi, skupili su pomoć u hrani, higijenskim potrepštinama i novcu.
Akciju je pokrenula Hrvatska udruga logoraša središnje Bosne na čelu sa predsjednikom Anđelkom Kvesićem. Logoraši su izgleda ljudi koji prvi u ovoj državi pružaju ruku jedni drugima.
Akciji se odazvalo i Udruženje građana Viva žene iz Tuzle.
„Mi se inače ne bavimo humanitarnom pomoći, dakle, to nije djelokrug našeg rada, ali se iz neke naše ljudske solidarnosti često uključimo u ovu priču. Evo, danas smo ovdje. Od naših uposlenika smo prikupili simbolična novčana sredstva za pomoć ovoj porodici, i onoliko koliko smo imali prehrambenih i higijenskih proizvoda“, kaže Danijela Kaloti iz ovog udruženja.
„Uvijek nada postoji. Nadu u život produžiše nam dobri i hrabri ljudi druge vjere, ispovjesti, koji shvatiše i uvidješe šta je bol, tuga i nemoć u borbi za goli život. Dodijeliše nam humanitarnu pomoć na kojoj ne mogu naći načina da im zahvalim ili uzvratim. Od mene i mojih, od sveg srca jedno veliko hvala, u dobru se vratilo“, kaže Borislav Hamović.
Pomoć najavljuju i druga udruženja građana iz Federacije BiH i na nivou države.