Bosanskohercegovačka javnost, posebno članovi udruženja žrtava proteklog rata, ostali su šokirani kada je Sud Bosne i Hercegovine prošle sedmice ukinuo provostepenu presudu Zoranu Babiću, Miloradu Škrbiću, Dušanu Jankoviću i Željku Stojniću, osuđenima za zločin na Korićanskim stijenama na planini Vlašić.
Osobe koje su dobile ukupno 86 godina zatvora su na slobodi, a nakon tri godine sudskog postupka cijeli slučaj je vraćen na ponovno suđenje. To je bio povod da predstavnici Udruženja „Izvor“ iz Prijedora, zajedno sa još nekoliko udruženja, danas u Sarajevu održe mirni protest ispred zgrade Suda i Tužilaštva BiH.
Kako su naveli, njihovo oslobađanje izazvalo je strah kod onih koji su svjedočili u postupku, pa mnogi namjeravaju da ponovo napuste Prijedor zbog pritiska kojem su izloženi.
Dvadesetpetogodišnji Edin Elezović i njegov dvije godine mlađi brat Emir ubijeni su na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić 21. augusta 1992. U junu te godine, odvedeni su iz kuće u jedan od prijedorskih logora Keraterm, a nakon toga u Trnopolje. Iz tog logora, policajci Stanice javne bezbjednosti Prijedor su ih autobusima dovezli do Vlašića na lokaciju Korićanskih stijena.
Edin i Emir su ubijeni zajedno sa više od 200 civila. Njihov otac Muharem, u izjavi za RSE prije tri mjeseca, kazao je da posmrtne ostatke sinova nije pronašao.
„Samo sam pronašao od njih dvojice jednu vilicu - to nismo sahranili kad ne znam od kojega je.“
Muharem Elezović, sa još dvjestotinjak članova udruženja koje okupljaju žrtve proteklog rata u Bosni i Hercegovini, došao je u srijedu u Sarajevo. Razlog je što je prošle sedmice Sud BiH ukinuo provostepenu presudu Zoranu Babiću, Miloradu Škrbiću, Dušanu Jankoviću i Željku Stojniću, koji su dobili ukupno 86 godina zatvora zbog zločina na Korićanskim stijenama. Trojica od četvorice su pušteni na slobodu, a cijeli slučaj je vraćen na ponovno suđenje. Muharem o tome kaže:
„Bili smo malo obradovani kad je presuda izrečena prošle godine u decembru i zatvorilo ih, kad ono sad ih oslobodili nakon 10 mjeseci. Ne znam kakva je to pravda i gdje su našli te rupe u zakonu.“
Nezadovoljstvo zbog presude državnog suda ne krije ni Mevlida Mujkanović, čiji sin je ubijen na Korićanskim stijenama.
„Mog sina niko nije pronašao. A za ove što su pušteni, ja ne znam kakva je to pravda da se oni puste iz zatvora. Oni su njima već bili u rukama i pustili su ih“, kazala je Mujkanović.
Memišević: Sa ovakvim sudom bićemo nesigurni
Najveći broj porodica, čiji su najbliži članovi ubijeni na Korićanskim stijenama, vratio se u Prijedor i okolna sela. U nekoliko navrata su bili svjedoci tužilaštva, zbog čega osjećaju nesigurnost. Edin Ramulić, iz prijedorskog udruženja “Izvor”.
„Ne smije se desiti da sud toliko godina gubi na pojedine predmete i da nemamo osuđujuće presude, a da bi nas dovodili sve skupa u ovakvu situaciju straha, sve one koji su se tu pojavili u tim predmetima kao svjedoci i sve one koji su direktno porodice žrtva ili su preživjeli te zločine“, poručuje Ramulić.
Dušan Janković, jedan od četvorice osuđenih za ubistva civila na Korićanskim stijenama, već je u bjekstvu.
U decembru prošle godine, na dan izricanja 27-godišnje kazne zatvora, je pobjegao, a za bivšim načelnikom Stanice javne bezbjednosti Prijedor izdana je Interpolova crvena potjernica.
Isto se, kaže Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode BiH, može očekivati i od Zorana Babića, Milorada Škrbića i Željka Stojnića, čije kazne su, odlukom suda, ukinute.
„Ovo im je maltene otvoreno rečeno da mogu da bježe, jer nema nikakve mogućnosti da ih čovjek prati, nego će kao i Janković pobjeći, a kao i Stanković koji se nikada više nije ni pojavio, niko više nije ni prstom mrdnuo da ga uhvati i da bude vraćen u zatvor. Sud je postulat svakog društva i svake države. Sa ovakvim sudom, bojim se da ćemo biti vrlo nesigurni“, kazala je Memišević.
„Čovjek kad se ne osjeća zaštićen, on neće svjedočiti, odnosno mali je broj ljudi koji su spremni da pređu granicu straha i da svjedoče, pa šta košta da košta. Pogotovo treba imati na umu da se radi o ljudima koji su već u periodu 1992. – 1995. preživjeli, odnosno proživjeli traumu. I za njih je svjedočenje čak i u normalnim okolnostima bolan proces“, ocjenjuje psiholog Ibrahim Prohić.
Svjedoci na suđenjima u Bosni i Hercegovini ni na koji način nisu zaštićeni, a nakon suđenja, prepušteni su sami sebi. Istovremeno, mjere koje propisuje Zakon o krivičnom postupku BiH u slučaju bijega osumnjičenih nisu djelotvorne. Jer, zabrana napuštanja države i pritvor nisu bili jemstvo da Dušan Janković i Velibor Bogdanović, nakon što im je izrečena prvostepena presuda, pobjegnu iz BiH.
Momiru Saviću, Mirku Todoroviću i Radovanu Stankoviću izrečena je i drugostepena presuda kada su pobjegli iz BiH. Savića nije pronašla pravosudna policija na adresi u Višegradu kako bi mu uručila sudsku odluku o služenju zatvorske kazne od 17 godina za zločine u tom gradu.
Mirko Todorović, osuđen na 13 godina zatvora zbog zločina u Bratuncu, nije se odazvao pozivu na odsluženje kazne, a pobjegao je nakon što je pušten iz pritvora. Radovan Stanković je pobjegao iz zatvora u Foči, gdje je služio 20-ogodišnju kaznu zbog zločina u tom gradu.
Osobe koje su dobile ukupno 86 godina zatvora su na slobodi, a nakon tri godine sudskog postupka cijeli slučaj je vraćen na ponovno suđenje. To je bio povod da predstavnici Udruženja „Izvor“ iz Prijedora, zajedno sa još nekoliko udruženja, danas u Sarajevu održe mirni protest ispred zgrade Suda i Tužilaštva BiH.
Kako su naveli, njihovo oslobađanje izazvalo je strah kod onih koji su svjedočili u postupku, pa mnogi namjeravaju da ponovo napuste Prijedor zbog pritiska kojem su izloženi.
Dvadesetpetogodišnji Edin Elezović i njegov dvije godine mlađi brat Emir ubijeni su na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić 21. augusta 1992. U junu te godine, odvedeni su iz kuće u jedan od prijedorskih logora Keraterm, a nakon toga u Trnopolje. Iz tog logora, policajci Stanice javne bezbjednosti Prijedor su ih autobusima dovezli do Vlašića na lokaciju Korićanskih stijena.
Prijedorčani protestuju zbog ukidanja presude za Korićanske stijene
(Fotogalerija: Protest zbog ukidanja presude ispred Suda BiH, 2. novembar 2011)Edin i Emir su ubijeni zajedno sa više od 200 civila. Njihov otac Muharem, u izjavi za RSE prije tri mjeseca, kazao je da posmrtne ostatke sinova nije pronašao.
„Samo sam pronašao od njih dvojice jednu vilicu - to nismo sahranili kad ne znam od kojega je.“
Muharem Elezović, sa još dvjestotinjak članova udruženja koje okupljaju žrtve proteklog rata u Bosni i Hercegovini, došao je u srijedu u Sarajevo. Razlog je što je prošle sedmice Sud BiH ukinuo provostepenu presudu Zoranu Babiću, Miloradu Škrbiću, Dušanu Jankoviću i Željku Stojniću, koji su dobili ukupno 86 godina zatvora zbog zločina na Korićanskim stijenama. Trojica od četvorice su pušteni na slobodu, a cijeli slučaj je vraćen na ponovno suđenje. Muharem o tome kaže:
„Bili smo malo obradovani kad je presuda izrečena prošle godine u decembru i zatvorilo ih, kad ono sad ih oslobodili nakon 10 mjeseci. Ne znam kakva je to pravda i gdje su našli te rupe u zakonu.“
Nezadovoljstvo zbog presude državnog suda ne krije ni Mevlida Mujkanović, čiji sin je ubijen na Korićanskim stijenama.
„Mog sina niko nije pronašao. A za ove što su pušteni, ja ne znam kakva je to pravda da se oni puste iz zatvora. Oni su njima već bili u rukama i pustili su ih“, kazala je Mujkanović.
Memišević: Sa ovakvim sudom bićemo nesigurni
Najveći broj porodica, čiji su najbliži članovi ubijeni na Korićanskim stijenama, vratio se u Prijedor i okolna sela. U nekoliko navrata su bili svjedoci tužilaštva, zbog čega osjećaju nesigurnost. Edin Ramulić, iz prijedorskog udruženja “Izvor”.
„Ne smije se desiti da sud toliko godina gubi na pojedine predmete i da nemamo osuđujuće presude, a da bi nas dovodili sve skupa u ovakvu situaciju straha, sve one koji su se tu pojavili u tim predmetima kao svjedoci i sve one koji su direktno porodice žrtva ili su preživjeli te zločine“, poručuje Ramulić.
Edin Ramulić na protestu ispred Suda BiH, 2. novembar 2011.
Dušan Janković, jedan od četvorice osuđenih za ubistva civila na Korićanskim stijenama, već je u bjekstvu.
U decembru prošle godine, na dan izricanja 27-godišnje kazne zatvora, je pobjegao, a za bivšim načelnikom Stanice javne bezbjednosti Prijedor izdana je Interpolova crvena potjernica.
Isto se, kaže Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode BiH, može očekivati i od Zorana Babića, Milorada Škrbića i Željka Stojnića, čije kazne su, odlukom suda, ukinute.
„Ovo im je maltene otvoreno rečeno da mogu da bježe, jer nema nikakve mogućnosti da ih čovjek prati, nego će kao i Janković pobjeći, a kao i Stanković koji se nikada više nije ni pojavio, niko više nije ni prstom mrdnuo da ga uhvati i da bude vraćen u zatvor. Sud je postulat svakog društva i svake države. Sa ovakvim sudom, bojim se da ćemo biti vrlo nesigurni“, kazala je Memišević.
„Čovjek kad se ne osjeća zaštićen, on neće svjedočiti, odnosno mali je broj ljudi koji su spremni da pređu granicu straha i da svjedoče, pa šta košta da košta. Pogotovo treba imati na umu da se radi o ljudima koji su već u periodu 1992. – 1995. preživjeli, odnosno proživjeli traumu. I za njih je svjedočenje čak i u normalnim okolnostima bolan proces“, ocjenjuje psiholog Ibrahim Prohić.
Svjedoci na suđenjima u Bosni i Hercegovini ni na koji način nisu zaštićeni, a nakon suđenja, prepušteni su sami sebi. Istovremeno, mjere koje propisuje Zakon o krivičnom postupku BiH u slučaju bijega osumnjičenih nisu djelotvorne. Jer, zabrana napuštanja države i pritvor nisu bili jemstvo da Dušan Janković i Velibor Bogdanović, nakon što im je izrečena prvostepena presuda, pobjegnu iz BiH.
Momiru Saviću, Mirku Todoroviću i Radovanu Stankoviću izrečena je i drugostepena presuda kada su pobjegli iz BiH. Savića nije pronašla pravosudna policija na adresi u Višegradu kako bi mu uručila sudsku odluku o služenju zatvorske kazne od 17 godina za zločine u tom gradu.
Mirko Todorović, osuđen na 13 godina zatvora zbog zločina u Bratuncu, nije se odazvao pozivu na odsluženje kazne, a pobjegao je nakon što je pušten iz pritvora. Radovan Stanković je pobjegao iz zatvora u Foči, gdje je služio 20-ogodišnju kaznu zbog zločina u tom gradu.