Stranke u Bosni i Hercegovini koje za sebe kažu da su socijaldemokratske imaju samo taj epitet. Ideja socijaldemokratije, koja podrazumijeva socijalnu jednakost, solidarnost, prava radnika, slobodu i zaposlenje, u ovoj državi ne postoji.
Upravo nju su uništile dvije vodeće stranke na vlasti - SNSD i SDP, odnosno njihovi lideri - Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija.
Dodik se već godinama nije libio da u javnosti iznosi stavove koji imaju veze samo sa nacionalizmom, a nikako socijaldemokratijom:
„Moja država je Republika Srpska - i više volim i doživljavam Srbiju kao svoju državu nego Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je za mene teret... Mi nismo željeli da budemo u Bosni i Hercegovini... Naša želja ni danas nije nešto izražena u tom pogledu... Kad dođem u Beograd i kad me neko pita šta ima u Bosni, meni je to uvreda.“
Iznenađenje za ovdašnju javnost su istupi Zlatka Lagumdžije, koji je nedavno izjavio:
„Prirodno je da Hrvati koji su izabrani u Unsko-sanskom kantonu nose manji broj glasova Hrvata nego Hrvati u zapadnoj Hercegovini - jer jednostavno u zapadnoj Hercegovini ima mnogo više Hrvata. Isto tako da Bošnjaci iz Sarajeva nose mnogo veći broj glasova kod izbora za Dom naroda nego, recimo, Bošnjaci iz Posavine, ili čak iz Goražda.“
Upravo ovakvi Lagumdžijini istupi doveli su do toga da njegova „desna ruka“ Željko Komšić istupi u martu iz SDP-a.
Nema ljevice
Nije Komšić jedini koji je napustio SDP. Prije njega su to, godinama ranije, učinili i mnogi drugi. Jedan od njih je i Nermin Pećanac, danas predsjednik SDU.
„Vi u ovom trenutku više ne znate ko je lijeva opcija, ko je desna opcija. Ovdje se sve izmiješalo. Lijepo pričaju kad su u opoziciji. Međutim, kad dođu na vlast sasvim drukčije rade. I sad imamo na terenu primjer“, kaže Pećanac.
Socijaldemokratija u kojoj se brani isključivo interes jednog naroda u jednom entitetu s jedne, i pokušaj da se vlast zadrži po svaku cijenu ne mareći za probleme građana, sa druge strane, su lice i naličje bosanskohercegovačkog poimanja tog pojma.
Ono na šta su zaboravili i SNSD i SDP jeste da se socijaldemokrati zalažu za zakonodavstvo kojem je cilj da putem porezne i socijalne politike, što je moguće više, smanje nejednakost među građanima.
„Ne samo u posljednjih nekoliko godina nego ja mislim gotovo od Dejtona u rafiniranim oblicima postoji paradoks između ideje socijaldemokratije i nosilaca socijaldemokratije. To je problem - jer oni funkcionišu na nekim sasvim drugim principima. Drugi paradoks bh. socijaldemokratije bi po mom sudu bio u tome što imamo diktature demokratske većine. Dakle, ko ima 50 posto plus jedan glas, on uvodi diktaturu“, ocjenjuje profesor na banjalučkom Univerzitetu Miodrag Živanović.
„Ljevice u BiH nema. U BiH imamo jedno jedino političko gravitaciono polje, to je tzv. etnički ili nacionalni interes, oko kojega kao sateliti kruže političke partije trudeći se da se što više približe njemu“, smatra Asim Mujkić, profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.
Prava radnika i socijalna jednakost su neka od načela socijaldemokratije. Na pitanje ima li toga u Bosni i Hercegovine, radnici kažu:
„Nema je, nije je ni bilo, niti će je biti ikada.“
„Za nekoga. Mi smo upali u tu socijalnu nepravdu.“
Socijaldemokrati su ti koji se zalažu za individualne slobode, slobodu od diskriminacije, jednakost i socijalnu pravdu. Takvih socijaldemokrata, nažalost, u Bosni i Hercegovini nema.
Upravo nju su uništile dvije vodeće stranke na vlasti - SNSD i SDP, odnosno njihovi lideri - Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija.
Dodik se već godinama nije libio da u javnosti iznosi stavove koji imaju veze samo sa nacionalizmom, a nikako socijaldemokratijom:
„Moja država je Republika Srpska - i više volim i doživljavam Srbiju kao svoju državu nego Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je za mene teret... Mi nismo željeli da budemo u Bosni i Hercegovini... Naša želja ni danas nije nešto izražena u tom pogledu... Kad dođem u Beograd i kad me neko pita šta ima u Bosni, meni je to uvreda.“
Iznenađenje za ovdašnju javnost su istupi Zlatka Lagumdžije, koji je nedavno izjavio:
„Prirodno je da Hrvati koji su izabrani u Unsko-sanskom kantonu nose manji broj glasova Hrvata nego Hrvati u zapadnoj Hercegovini - jer jednostavno u zapadnoj Hercegovini ima mnogo više Hrvata. Isto tako da Bošnjaci iz Sarajeva nose mnogo veći broj glasova kod izbora za Dom naroda nego, recimo, Bošnjaci iz Posavine, ili čak iz Goražda.“
Upravo ovakvi Lagumdžijini istupi doveli su do toga da njegova „desna ruka“ Željko Komšić istupi u martu iz SDP-a.
Željko Komšić, januar 2010.
„Ja sam dao ostavku na mjesto potpredsjednika iz osjećaja odgovornosti prema tih tristotinjak hiljada ljudi koji su glasali što za SDP, što za mene, jer nisam mogao da odgovorim tim ljudima na pitanja koja su mi postavljali. Oni su išli sa pitanjima: ’Šta je ovo? Vi ste u kampanji pričali jedno, sad radite drugo.’ Ja jednostavno nisam mogao da pristanem na to da budem dio priče, i da dignem ruku za to i da branim to, u kojoj se jedan ogroman broj ljudi koji se dominantno osjećaju Bosancima i Hercegovcima, koji nisu prevashodno Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili nacionalne manjine, jednim potezom mog SDP-a izostavljaju iz Ustava. Nema ih nigdje“, rekao je tada Komšić.Nema ljevice
Nije Komšić jedini koji je napustio SDP. Prije njega su to, godinama ranije, učinili i mnogi drugi. Jedan od njih je i Nermin Pećanac, danas predsjednik SDU.
„Vi u ovom trenutku više ne znate ko je lijeva opcija, ko je desna opcija. Ovdje se sve izmiješalo. Lijepo pričaju kad su u opoziciji. Međutim, kad dođu na vlast sasvim drukčije rade. I sad imamo na terenu primjer“, kaže Pećanac.
Socijaldemokratija u kojoj se brani isključivo interes jednog naroda u jednom entitetu s jedne, i pokušaj da se vlast zadrži po svaku cijenu ne mareći za probleme građana, sa druge strane, su lice i naličje bosanskohercegovačkog poimanja tog pojma.
Ono na šta su zaboravili i SNSD i SDP jeste da se socijaldemokrati zalažu za zakonodavstvo kojem je cilj da putem porezne i socijalne politike, što je moguće više, smanje nejednakost među građanima.
„Ne samo u posljednjih nekoliko godina nego ja mislim gotovo od Dejtona u rafiniranim oblicima postoji paradoks između ideje socijaldemokratije i nosilaca socijaldemokratije. To je problem - jer oni funkcionišu na nekim sasvim drugim principima. Drugi paradoks bh. socijaldemokratije bi po mom sudu bio u tome što imamo diktature demokratske većine. Dakle, ko ima 50 posto plus jedan glas, on uvodi diktaturu“, ocjenjuje profesor na banjalučkom Univerzitetu Miodrag Živanović.
„Ljevice u BiH nema. U BiH imamo jedno jedino političko gravitaciono polje, to je tzv. etnički ili nacionalni interes, oko kojega kao sateliti kruže političke partije trudeći se da se što više približe njemu“, smatra Asim Mujkić, profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.
Prava radnika i socijalna jednakost su neka od načela socijaldemokratije. Na pitanje ima li toga u Bosni i Hercegovine, radnici kažu:
„Nema je, nije je ni bilo, niti će je biti ikada.“
„Za nekoga. Mi smo upali u tu socijalnu nepravdu.“
Socijaldemokrati su ti koji se zalažu za individualne slobode, slobodu od diskriminacije, jednakost i socijalnu pravdu. Takvih socijaldemokrata, nažalost, u Bosni i Hercegovini nema.