Prema zvaničnim podacima, bh. Romi gotovo su stoprocentno nezaposleni. Mnoge se porodice suočavaju sa velikim ekonomskim poteškoćama, a teret neimaštine posebno osjećaju djeca. Određeni podaci o školavanju Roma postoje, ali su nesistematični.
Da li romsko dijete pohađa školu, u većini zavisi od roditelja, jer neki, zahvaljujući obrazovanju uspijevaju da se izvuku iz „začaranog kruga siromaštva“, dok oni drugi i dalje ostaju na marginama, bez bilo kakve finansijske ili zdravstvene sigurnosti.
U porodici Zahirović od dvanaestoro djece samo jedno za sada ima završenu osnovnu školu. Majka Refija odlučna je da mlađi, njih četvero, imaju barem osam razreda osnovne škole.
U trošnoj kućici, koja je zapravo jedna soba od dvedesetak metara kvadratnih, bez kupatila i osnovnih uslova za život, pokušava svoju djecu motivirati da nastave školovanje:
„Majka sam 13-oro djece, 12 ih je živo, jedno je umrlo. Šestero je sa mnom djece i kćerka sa dvoje unučadi. Četvero školujem. Primanja nemam nikakva, jedino dječiji doplatak i to 47 maraka. Od toga moram platiti struju 30 maraka, od čovjeka što uzimam - sijalicu i televiziju. Teško mi je, moja djeca nemaju gdje se ni okupati. Nemaju dovoljno uslova ni za učenje. Nemam ni kupatila, nemam ni vode. Teško mi je, moja djeca kad zatraže pola marke, ja njima nemam dati - a moraju ići u školu. Stid me je reći, ali moram - idem i po kantama, berem limenke, lim, željezo, što se nađe. Jedno vrijeme išla djeca i da prose, mene je bilo više stid toga. Bolje otići i kopati po kantama i po smeću po ulici. Još gore je jer u školu kad dođe poznaju ga i kažu:’Ti po ulici’“, priča Refija.
I pored dobre volje, djecu su izložena diskriminaciji u školi:
„Šaljem ih u školu. Ovaj mali, sad je osmi razred, mi je malo izbjegavao, neće. Momčić je već. Neće da ide u školu. Nema dovoljno, kao ostala djeca, nema odjeće, nema obuće“, kaže Refija.
Na pitanje provociraju li ga u školi Refija odgovara:
Slično iskustvo ima Refijina mlađa kćerka, koja je sada šesti razred. Vrlodobar je učenik, a, kako kaže, željela bi da postane učiteljica:
„Prema meni su nikakvi. Nekad se hoće družiti, nekad neće, nekad hoće izazivati, kako kad.“
Na naše pitanje 'šta to kažu', pojašnjava:
"Nekad kažu:’Ciganko.’ Ali ja se na to ne ustručavam. Razrednica već im je za to govorila i riješila je sve."
Refija je svjesna da je obrazovanje jedini način da se djeca izvuku iz siromaštva:
„Za mene je to znači dosta, jer voljela bih da bar neko od njih izađe na pravi put, pa da podigne i ostale.“
I sa školom posla nema
U pojedinim romskim sredinama ne smatraju obrazovanje neophodnim za njihovu djecu. To barem svjedoče izjave dviju majki iz Visokog, čija djeca nikada nisu išla u školu:
RSE: Koliko imate djece?
"Četvero", kaže jedna.
RSE: Njih četvero, niko ne ide u školu?
"Nijedno", odgovara.
RSE: Kolika su djeca?
"Najstarija 14, a najmlađa osam godina. Ima jedna od 12, i od 10 mali. Nisu nikad išli u školu", navodi.
"Pa slabi su uslovi, obaveze, ko će ih voditi, ja ne mogu. Ja nisam zdrava žena da bih mogla voditi djecu u školu. Šećeraš sam. Čovjek mi slabo radi, nema ni on odakle", kaže.
RSE: A šta mislite šta bi im značilo da se obrazuju?
"Da vam kažem pravo, ima ih završili su neke fakultete ili neke zanate, ali imaju li posla? Nemaju. Ja sam završila osam razreda i nisam dalje išla. I kakvu korist ima od toga? Ništa. Sve omladina zrela, mlada, može da radi, ali nema gdje", razočarana je.
"Da se ide u školi imali bi obrazovanje, ali, Bože moj, kad se ne može. Finansijski problem", kaže druga majka.
RSE: Koliko vi imate djece?
"Šestero. Najmlađa mi je 18 godina", odgovara.
RSE: I svi ste kući?
"Ma svi kod kuće, evo vidiš. Niko ništa ne radi", kaže.
Otac četvoro djece Muharem Tahirović iz Sarajeva smatra da se treba puno ulagati u obrazovanje. Njegova najstarija kćerka, iako dobar učenik, nije se uspjela upisati u srednju školu dok nije Muharem zatražio objašnjenje.
„Prvi put kad sam htio da upišem dijete za kuhara, bila je odbijena - kao da su sva mjesta popunjena, mada smo mi na vrijeme aplicirali, na vrijeme predali dokumente. Drugi put smo opet aplicirali za poslastičara. Onda je i to bilo popunjeno. Nisam znao šta ću, pa sam nazavo ministarstvo, pa su oni uputili jedan dopis školi, tako da sam je upisao iz trećeg puta, ali za konobara, za nešto što ona nije htjela, ali je morala ići u školu da ne bi izgubila godinu. Jer kod nas djeca kad izgube godinu dana, dabogda da se upišu drugu godinu. I znate još jednu stvar - bila je jedino romsko dijete tada upisano u tu školu, srednju ugostitetljsku školu. A sada sam predao aplikaciju i, hvala Bogu, primljena je na Univerzitet u Mostaru bez ikakvih problema“, sretan je Muharem Tahirović.
Da li romsko dijete pohađa školu, u većini zavisi od roditelja, jer neki, zahvaljujući obrazovanju uspijevaju da se izvuku iz „začaranog kruga siromaštva“, dok oni drugi i dalje ostaju na marginama, bez bilo kakve finansijske ili zdravstvene sigurnosti.
U porodici Zahirović od dvanaestoro djece samo jedno za sada ima završenu osnovnu školu. Majka Refija odlučna je da mlađi, njih četvero, imaju barem osam razreda osnovne škole.
U trošnoj kućici, koja je zapravo jedna soba od dvedesetak metara kvadratnih, bez kupatila i osnovnih uslova za život, pokušava svoju djecu motivirati da nastave školovanje:
„Majka sam 13-oro djece, 12 ih je živo, jedno je umrlo. Šestero je sa mnom djece i kćerka sa dvoje unučadi. Četvero školujem. Primanja nemam nikakva, jedino dječiji doplatak i to 47 maraka. Od toga moram platiti struju 30 maraka, od čovjeka što uzimam - sijalicu i televiziju. Teško mi je, moja djeca nemaju gdje se ni okupati. Nemaju dovoljno uslova ni za učenje. Nemam ni kupatila, nemam ni vode. Teško mi je, moja djeca kad zatraže pola marke, ja njima nemam dati - a moraju ići u školu. Stid me je reći, ali moram - idem i po kantama, berem limenke, lim, željezo, što se nađe. Jedno vrijeme išla djeca i da prose, mene je bilo više stid toga. Bolje otići i kopati po kantama i po smeću po ulici. Još gore je jer u školu kad dođe poznaju ga i kažu:’Ti po ulici’“, priča Refija.
I pored dobre volje, djecu su izložena diskriminaciji u školi:
„Šaljem ih u školu. Ovaj mali, sad je osmi razred, mi je malo izbjegavao, neće. Momčić je već. Neće da ide u školu. Nema dovoljno, kao ostala djeca, nema odjeće, nema obuće“, kaže Refija.
Na pitanje provociraju li ga u školi Refija odgovara:
Refija Zahirović
"Nastavnica, razrednica njegova je dobra, ne da, i ni direktor. Ova kćerka što je sa mnom je išla u sedmi razred i napustila ga zbog razrednice. Razrednica je mrzila, ona inače Romkinje mrzi. Rekla joj je u oči - i onda mala nije htjela više u školu da ide. Provocirali su je i drugovi u školi.“Slično iskustvo ima Refijina mlađa kćerka, koja je sada šesti razred. Vrlodobar je učenik, a, kako kaže, željela bi da postane učiteljica:
„Prema meni su nikakvi. Nekad se hoće družiti, nekad neće, nekad hoće izazivati, kako kad.“
Na naše pitanje 'šta to kažu', pojašnjava:
"Nekad kažu:’Ciganko.’ Ali ja se na to ne ustručavam. Razrednica već im je za to govorila i riješila je sve."
Refija je svjesna da je obrazovanje jedini način da se djeca izvuku iz siromaštva:
„Za mene je to znači dosta, jer voljela bih da bar neko od njih izađe na pravi put, pa da podigne i ostale.“
I sa školom posla nema
U pojedinim romskim sredinama ne smatraju obrazovanje neophodnim za njihovu djecu. To barem svjedoče izjave dviju majki iz Visokog, čija djeca nikada nisu išla u školu:
RSE: Koliko imate djece?
"Četvero", kaže jedna.
RSE: Njih četvero, niko ne ide u školu?
"Nijedno", odgovara.
RSE: Kolika su djeca?
"Najstarija 14, a najmlađa osam godina. Ima jedna od 12, i od 10 mali. Nisu nikad išli u školu", navodi.
Romska djeca, ilustracija, foto: Midhat Poturović
RSE: A zašto?"Pa slabi su uslovi, obaveze, ko će ih voditi, ja ne mogu. Ja nisam zdrava žena da bih mogla voditi djecu u školu. Šećeraš sam. Čovjek mi slabo radi, nema ni on odakle", kaže.
RSE: A šta mislite šta bi im značilo da se obrazuju?
"Da vam kažem pravo, ima ih završili su neke fakultete ili neke zanate, ali imaju li posla? Nemaju. Ja sam završila osam razreda i nisam dalje išla. I kakvu korist ima od toga? Ništa. Sve omladina zrela, mlada, može da radi, ali nema gdje", razočarana je.
"Da se ide u školi imali bi obrazovanje, ali, Bože moj, kad se ne može. Finansijski problem", kaže druga majka.
RSE: Koliko vi imate djece?
"Šestero. Najmlađa mi je 18 godina", odgovara.
RSE: I svi ste kući?
"Ma svi kod kuće, evo vidiš. Niko ništa ne radi", kaže.
Otac četvoro djece Muharem Tahirović iz Sarajeva smatra da se treba puno ulagati u obrazovanje. Njegova najstarija kćerka, iako dobar učenik, nije se uspjela upisati u srednju školu dok nije Muharem zatražio objašnjenje.
„Prvi put kad sam htio da upišem dijete za kuhara, bila je odbijena - kao da su sva mjesta popunjena, mada smo mi na vrijeme aplicirali, na vrijeme predali dokumente. Drugi put smo opet aplicirali za poslastičara. Onda je i to bilo popunjeno. Nisam znao šta ću, pa sam nazavo ministarstvo, pa su oni uputili jedan dopis školi, tako da sam je upisao iz trećeg puta, ali za konobara, za nešto što ona nije htjela, ali je morala ići u školu da ne bi izgubila godinu. Jer kod nas djeca kad izgube godinu dana, dabogda da se upišu drugu godinu. I znate još jednu stvar - bila je jedino romsko dijete tada upisano u tu školu, srednju ugostitetljsku školu. A sada sam predao aplikaciju i, hvala Bogu, primljena je na Univerzitet u Mostaru bez ikakvih problema“, sretan je Muharem Tahirović.