U rudarskom naselju Sase kod Srebrenice, osnovnu školu nekad je pohađalo po 300 učenika. Povratak je ovdje intenziviran prije desetak godina, radi i Rudnik olova i cinka, ali - škola je skoro ugašena. U kombinovanom odjeljenju svega je šest učenika. Iako su različitih uzrasta, nastavu slušaju svi zajedno i svaki dan provedu u jednoj učionici.
Učenici Prve Osnovne škole Srebrenica, područnog odjeljenja u Sasama, provode radni dan u jednoj učionici. Za prvim stolom je jedan učenik trećeg razreda. Dva su učenika u petom razredu, a potom su klupe u kojima je jedan učenik drugog i dva iz prvog razreda. U četvrtom razredu nema nikoga, napominje Filip Milovanović:
„Slijedeće godine ću ići u Srebrenicu, ovdje neće slijedeće godine nikog biti u petom razredu, jer sad nema nikog u četvrtom.“
Učenici i učiteljica u školi u Sasama
Škola u Sasama je renovirana sredstvima Vlade Kraljevine Holandije. Ali, ovdje nema školskog zvona. Kraj časa je kada učiteljica kaže, ali se ona striktno pridržava rasporeda časova. Za razliku od drugih škola, gdje su odjeljenja standardna, ovdje su druge okolnosti i za učiteljicu Tatjanu Andrić.
„Mora dosta da se piše, da se radi, ali glavno da se radi. Ko voli ovaj posao, nije mu ništa teško. Nije kao u ovim 'čistim' odjeljenjima, u ovim je teži rad, ali meni ne pada teško jer ja volim ovaj posao“, kaže učiteljica.
Održavanje nastave u jednoj učionici, za učenike iz Sasa nije problem. Uglavnom su dobri učenici.
„Ja idem sam u ovoj školi u treći razred, a u drugim školama ima više trećaša, ima i više drugova, ali meni je dovoljno ovih ovdje što imam“, navodi Marko Milovanović, učenik trećeg razreda.
Stefan Đokanović, učenik petog razreda, blizu je tome da ima sve petice.
„Ja imam sve petice, samo iz srpskog jednu četvorku. Mi imamo godišnje nekoliko priredbi u Srebrenici, i mi idemo tamo. Tamo ima puno djece i baš je tamo dobro. Ovdje ima malo, ali opet je dobro. I kad ima malo i kad ima puno“, smatra Stefan Đokanović.
Škola u Sasama
„Ja sam prvi razred, dobar sam učenik i sada sam na času likovnog“, kaže nam Filip Prodanović, učenik prvog razreda.
U školi u Sasama, su i dvije djevojčice – Anđela i Adelisa:
„Ja volim da idem u školu, naučila sam da pišem, da bojim. Dobila sam peticu.“
„Drugi sam razred, idem u školu, imam petica. Volim da crtam, da pišem, volim fizičko.“
Najbolji učenik škole u Sasama je Filip Milovanović. Odlikaš je od prvog razreda, a u dnevniku su i sada sve petice.
„Do sada imam sve petice i najbolji sam učenik ovdje. Potrudiću se da budem najbolji i u Srebrenici“, kaže Filip Milovanović.
Učiteljica Tatjana Andrić ima pohvale za sve učenike.
Učenici u školi u Sasama
„Prošle godine je bilo drugačije stanje, a sad su ostali ovi učenici koji su malo bolji. Sada imam tri odlična učenika. Prvačiće još uvijek ne ocjenjujemo“, pojašnjava učiteljica.
Nekad je u školi u Sasama iz jedne porodice bilo po četiri-pet učenika. Ljiljana i Tatjana Milovanović sjećaju se tih dana:
„Bila su neka ljepša vremena, druga vremena. Sad imamo svega sedam, osam učenika. Možda kad bi se malo potrudili ljudi ovdje, a i svi ostali, da se narod vrati. Nemamo čak ni prodavnice, ni ambulantu što smo nekad prije imali, dvije prodavnice, ambulantu, bioskop. Sad nemamo ništa. Bilo je i dosta odjeljenja. Moja sestra kad je išla u prvi razred, te godine bila su čak dva odjeljenja te generacije '75.“
„Ovdje su se školovali današnji inženjeri, političari, ljekari. A sada nema nikoga. Ovdje živi samo onaj ko mora.“
Iduće školske godine, ovdje će biti samo četiri učenika, ali, škola će i u tim uslovima, nastaviti sa radom.