U Foči, ispred Kazneno-popravnog zavoda, bivšeg logora u kojem su bile zatvarane osobe nerspske nacionalnosti, u srijedu je obilježen Dan Saveza logoraša BiH. Ovaj zatvor u Foči samo je jedan od brojnih logora koje su tokom rata u BiH osnivale sve tri vojske.
Muškarci i žene, samo zbog toga što su druge vjere i nacije, zatvarani su, mučeni i ubijani, a veliki broj i seksualno zlostavljan. Osnivanje logora tokom devedesetih godina prošlog vijeka u BiH moderna Evropa ne pamti još od Drugog svjetskog rata.
Fikret Alić preživio je strahote logora Trnopolje i Keraterm u opštini Prijedor gdje je bio zatvoren 56 dana. Televizijski snimak na kojem je imao 40 kilograma, sa izbačenim rebrima, iza bodljikave žice logora, te 1992. više je podsjećao na fotografije zabilježene u nacističkim logorima tokom Drugog svjetskog rata. Danas samo kaže:
„Ovaj logor je bio logor strave i užasa.“
Izet Hadžiahmetović proveo je godinu dana u Kazneno-popravnom zavodu Foča:
„Nije bilo sjajno. Kažem ti onako jaranski - nije bilo dobro.“
Emsija Kundo u Foči je bila zarobljena od početka aprila do polovine augusta 1992. U tom periodu je, kako kaže, svakodnevno silovana:
„To su bili poznanici, lično komšija. Bilo je i ljudi iz Srbije koji su dolazili sa crvenim beretkama, kapicama na glavi, sa bijelim trakama oko rukava i crnim rukavicama bez prstiju. Ne da su to bili samo mještani, nego je to bila i vojska iz Srbije.“
Bez obzira pod čijom komandom od tri vojske su se logori nalazili, oni koji su preživjeli njihove strahote, svjedoče da su zarobljenike tukli, premlaćivali, ubijali i seksualno zlostavljali.
Zdravko Đorđić i Milojka Antić, samo zbog toga što su bili pripadnici srpske nacionalnosti, bili su zatvoreni u logoru Čelebići kod Konjica.
„Premlaćivanja svakodnevna, noću nema spavanja - jer to je bilo vrijeme za orgijanje. Dolazi kad ko hoće i odakle ko hoće da se iživljava nad nemoćnim“, priča Đordić.
„On je mene gurnuo na krevet - i te noći sam bila silovana“, sjeća se Milojka Antić.
Zahtjevi za odštetu
No, nisu samo žene bilo silovane u logorima. Seksualno su zlostavljani i muškarci. U Savezu logoraša BiH posjeduju arhivu, ali kažu kako je o toj temi teško govoriti zbog patrijarhalnog bosankohercegovačkog društva u kome je sramota priznati da se to i desilo. Radi se o ljudima koji su bili zatočeni u istočnoj Bosni, Bijeljini, Zvorniku i prijedorskim logorima Omarska i Keraterm.
Sudbin Musić, sekretar Udruženja logoraša “Prijedor 92”, navodi da se svakodnevno suočava sa ispovijestima muškaraca koji su bili seksualno zlostavljani u logorima.
Ono što je zapanjujući podatak je da su u logorima zatvarana i djeca. Jedan od takvih bio je u zgradi Muzeja revolucije u Jablanici, u kojem su bili zatvarani građani hrvatske nacionalnosti. U njemu su bile i bebe stare samo dva mjeseca.
„Ja sam razgovarao sa mnogim majkama koje su bile u logoru u Jablanici i tamo smo mi skupili evidanciju i imamo spisak od 69-oro djece koja su bila u Jablanici. Naravno, njih je kupila zajedno sa roditeljima Armija BiH i onda ih je prevozila u taj nesretni objekat. Poslije izvjesnog vremena oni su pustili te žene i djecu, a ostali su samo muškraci, tako da nema nikakve dileme da je neko popravio tu grešku, ali se to više nije moglo popraviti - jer su sva ta djeca’pelcovana’ strahom, užasom“, kaže Duško Tomić, generalni sekretar Dječije ambasade Međaši.
Naredbodavcima i počiniocima brojnih zločina, premlaćivanja, ubistava i seksualnog zlostavljanja u bosanskohercegovačkim logorima, sudilo se i pred Haškim tribunalom, ali i domaćim pravosuđem.
Istovremeno, brojni bivši logoraši zadovoljenje pravde potražili su i na način da su tužili entitete, tražeći ratnu odštetu, a pripremljeno je oko 55.000 tužbi. Prva nepravosnažna presuda donesena je u korist Olge Draško, a Federacija BiH trebala bi joj isplatiti 50.000 eura obeštećenja za boravak u logoru Dretelj.
No, prije nego što je ta, ali i druge presude, postala pravosnažna, oba bh. entiteta donijela su odluke o odloženom plaćanju žrtvama navodeći da bi se isplatama ugrozili budžeti.
Do sada najpoznatija izrečena pravosnažna presuda je iz okružnog suda u Njujorku kojom je za 10 žena, žrtava prijedorskih logora, u presudi protiv Radovana Karadžića, dodijeljeno ukupno 745 miliona dolara. Odštete po ovim presudama nikada nisu isplaćene.
Muškarci i žene, samo zbog toga što su druge vjere i nacije, zatvarani su, mučeni i ubijani, a veliki broj i seksualno zlostavljan. Osnivanje logora tokom devedesetih godina prošlog vijeka u BiH moderna Evropa ne pamti još od Drugog svjetskog rata.
Fikret Alić preživio je strahote logora Trnopolje i Keraterm u opštini Prijedor gdje je bio zatvoren 56 dana. Televizijski snimak na kojem je imao 40 kilograma, sa izbačenim rebrima, iza bodljikave žice logora, te 1992. više je podsjećao na fotografije zabilježene u nacističkim logorima tokom Drugog svjetskog rata. Danas samo kaže:
„Ovaj logor je bio logor strave i užasa.“
Naslovnica lista Time sa fotografijom Fikreta Alića u logoru
Trnoplje, Keraterm, Omarska - logori su u kojima su zatvarani muškarci i žene bošnjačke nacionalnosti početkom rata u Prijedoru. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo, u Bosni i Hercegovini bilo je više od 400 logora, a bili su pod kontrolom sve tri vojske.Izet Hadžiahmetović proveo je godinu dana u Kazneno-popravnom zavodu Foča:
„Nije bilo sjajno. Kažem ti onako jaranski - nije bilo dobro.“
Emsija Kundo u Foči je bila zarobljena od početka aprila do polovine augusta 1992. U tom periodu je, kako kaže, svakodnevno silovana:
„To su bili poznanici, lično komšija. Bilo je i ljudi iz Srbije koji su dolazili sa crvenim beretkama, kapicama na glavi, sa bijelim trakama oko rukava i crnim rukavicama bez prstiju. Ne da su to bili samo mještani, nego je to bila i vojska iz Srbije.“
Bez obzira pod čijom komandom od tri vojske su se logori nalazili, oni koji su preživjeli njihove strahote, svjedoče da su zarobljenike tukli, premlaćivali, ubijali i seksualno zlostavljali.
Zdravko Đorđić i Milojka Antić, samo zbog toga što su bili pripadnici srpske nacionalnosti, bili su zatvoreni u logoru Čelebići kod Konjica.
„Premlaćivanja svakodnevna, noću nema spavanja - jer to je bilo vrijeme za orgijanje. Dolazi kad ko hoće i odakle ko hoće da se iživljava nad nemoćnim“, priča Đordić.
„On je mene gurnuo na krevet - i te noći sam bila silovana“, sjeća se Milojka Antić.
Zahtjevi za odštetu
No, nisu samo žene bilo silovane u logorima. Seksualno su zlostavljani i muškarci. U Savezu logoraša BiH posjeduju arhivu, ali kažu kako je o toj temi teško govoriti zbog patrijarhalnog bosankohercegovačkog društva u kome je sramota priznati da se to i desilo. Radi se o ljudima koji su bili zatočeni u istočnoj Bosni, Bijeljini, Zvorniku i prijedorskim logorima Omarska i Keraterm.
Sudbin Musić, sekretar Udruženja logoraša “Prijedor 92”, navodi da se svakodnevno suočava sa ispovijestima muškaraca koji su bili seksualno zlostavljani u logorima.
Logor Dretelj
„Ja sam slušao ispovijed čovjeka kojeg su tjerali da jednoj od logorašica javno, na nekoj platformi, simulira nekakav seksualni akt, što je je na njega ostavilo dugotrajne posljedice. I još na veliko zlo - navedena žena nije živa ni izašla iz logora, ona je kasnije ubijena“, kaže Sudbin Musić.Ono što je zapanjujući podatak je da su u logorima zatvarana i djeca. Jedan od takvih bio je u zgradi Muzeja revolucije u Jablanici, u kojem su bili zatvarani građani hrvatske nacionalnosti. U njemu su bile i bebe stare samo dva mjeseca.
„Ja sam razgovarao sa mnogim majkama koje su bile u logoru u Jablanici i tamo smo mi skupili evidanciju i imamo spisak od 69-oro djece koja su bila u Jablanici. Naravno, njih je kupila zajedno sa roditeljima Armija BiH i onda ih je prevozila u taj nesretni objekat. Poslije izvjesnog vremena oni su pustili te žene i djecu, a ostali su samo muškraci, tako da nema nikakve dileme da je neko popravio tu grešku, ali se to više nije moglo popraviti - jer su sva ta djeca’pelcovana’ strahom, užasom“, kaže Duško Tomić, generalni sekretar Dječije ambasade Međaši.
Naredbodavcima i počiniocima brojnih zločina, premlaćivanja, ubistava i seksualnog zlostavljanja u bosanskohercegovačkim logorima, sudilo se i pred Haškim tribunalom, ali i domaćim pravosuđem.
Istovremeno, brojni bivši logoraši zadovoljenje pravde potražili su i na način da su tužili entitete, tražeći ratnu odštetu, a pripremljeno je oko 55.000 tužbi. Prva nepravosnažna presuda donesena je u korist Olge Draško, a Federacija BiH trebala bi joj isplatiti 50.000 eura obeštećenja za boravak u logoru Dretelj.
No, prije nego što je ta, ali i druge presude, postala pravosnažna, oba bh. entiteta donijela su odluke o odloženom plaćanju žrtvama navodeći da bi se isplatama ugrozili budžeti.
Do sada najpoznatija izrečena pravosnažna presuda je iz okružnog suda u Njujorku kojom je za 10 žena, žrtava prijedorskih logora, u presudi protiv Radovana Karadžića, dodijeljeno ukupno 745 miliona dolara. Odštete po ovim presudama nikada nisu isplaćene.