Već skoro pune 23 godine Karlo Baldi iz Doboja očekuje da budu kažnjene ubice njegovih roditelja čije je posmrtne ostatke pronašao u zapaljenoj porodičnoj kući.
Baldi je cijeli rat u Bosni i Hercegovini proveo u Doboju. Bio je pritvoren i u zatvoru u centru grada, a početkom maja 1992. godine batine je dobio i od Radojice Božovića, koji je bio komandant Crvenih beretki, jedinice koju je osnovala Državna bezbjednost Srbije.
U kasnim večernjim satima, 6. novembra 1993. godine, u svojoj kući u naselju Čaire ubijeni su supružnici Anto i Mara Baldi. Anto je tada imao 71 godinu, a Mara je bila godinu dana starija.
"Tu noć oni su pobijeni, zapaljeni. Tu noć odvedena je krava i odnesen mlin za mljevenje kukuruza za stoku", priča njihov sin Karlo Baldi.
Te novembarske noći kada su mu ubijeni roditelji Karlo Baldi je sa porodicom bio u stanu koji se nalazi u blizini centra Doboja. Za tragični događaj saznao je narednog jutra.
Porušena kuća Karla Baldija, april 2016.
"Ujutro između sedam i pola osam snaja me nazvala telefonom. Kaže da je gorilo nešto i da nije smjela doći ovdje. Ja sam otišao i obavijestio policiju. Došao sam ovdje sa policijom. Oni su me i dovezli. Kad smo došli vidjeli smo da kuća gori. Oca smo brzo pronašli u tom zgarištu. Na sred sobe vidio sam malo povišen teren pošto su odozgo pali crijep, grede, i ostali građevinski materijal. Onda smo to malo raskopali i našli smo i nju. Ležala je potrbuške. Dio lobanje nije bio na njoj. U oca je pucano, ali je i sjekira radila, jer glave nismo našli", prisjeća se Baldi, koji je u to vrijeme imao 38 godina.
Karlo Baldi ističe da ubice njegovih roditelja do danas nisu otkrivene, te da je u posljednjih nekoliko godina u više navrata davao iskaze istražiocima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Kaže da na procesuiranje odgovornih čeka skoro 23 godine.
"Sad je 2016, a još nikad niko nije odgovarao. Tu noć je odvedena krava i odnesen taj mlin. Ja to tražim jer gdje može biti veća satisfakcija nego da se taj bandit, nije jedan, njih je četiri do pet bilo, nađu, otkriju, a to se zna. Našli su kravu kod komšije u Pločniku. Našli su mlin", navodi Baldi.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine Baldi je boravio u Doboju. Ispred zgrade u kojoj i danas stanuje pripadnici vojne policije su ga odveli u zatvor koji se nalazi u centru grada. Kaže da je bio zatvoren u ćeliji broj sedam.
"Proveo sam devet dana bez ikakvog rješenja, bez ikakve optužnice. Sa mnom u zatvoru najviše je bilo ljudi iz Čivčija. Nas je bilo 37 gdje inače bude pet ili šest ljudi. Momak je bio, njemu je jedna noga bila odbijena a druga u fiksatorima. Nas je otjeralo dole prema Derventi da idemo kupiti stoku. Dole smo mu pokupili garderobe da ga obučemo", kaže Baldi.
Baldi dodaje da ga u zatvoru niko nije tukao. Kaže da je jedine udarce tokom rata dobio od komandira Crvenih beretki Radojice Božovića kada su pripadnici ove jedinice Državne bezbjednosti Srbije bili u naselju Čaire.
"Od Božovića sam ovdje šestog maja na Đurđevdan dobio batine. Plav momak, povisok, mršav, niži od mene. Pošto je bio manji od mene, fizički slabiji, nije me uspio oboriti i onda me udario kundakom po rebrima. Tu se jedan komšija iz Lipca zauzeo za mene, Srbin. On je dobio šamarčinu od Božovića", navodi Baldi.
Naselje Čaire, april 2016.
Tokom progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa područja Doboja i susjedne opštine Teslić ubijeno je više stotina ljudi. Za dijelom žrtava se još traga.
Više od hiljadu osoba je bilo zatvoreno u logorima na više lokacija u Doboju u kojima su mučeni i premlaćivani. To se navodi u optužnici protiv visokih civilnih i policijskih funkcionera u Doboju – Milana Ninkovića, Borislava Paravca, Andrije Bjeloševića i Milana Savića koji se terete za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti.
O položaju Bošnjaka i Hrvata u Doboju tokom rata u BiH Karlo Baldi kaže:
"Avdo Kurtović, Drago Martinović, Karlo Grgić, sve ugledni građani Doboja, ne zna se gdje su im grobovi. Ovdje u nas na Čairama, malo je to selo, ima 11-12 ubistava, sve ovako 'bojovnika' starih od 74-75 godina. Jedino su Selimbašići, dva ubijena brata, bili mlađi ljudi. Svašta se dešavalo. Dođu iz Čivčija, dok još nisu Čivčijani istjerani, donesu mliječnih proizvoda na pijacu, udaraju ih, šamaraju, polupaju im sve to. Ponižavajuća situacija je bila u svakom momentu."