Prije 29 godina u Sarajevu su počele 14. zimske olimpijske igre, koje su trajale do 19. februara. Iako danas planine na kojim su se održala takmičenja, kao i drugi objekti, gotovo ničim ne podsjećaju na olimpijske dane, sjećanja na ZOI 84. još su uvijek živa.
Tih februarskih dana 1984. desio se, kako mnogi kažu, olimpijski san, zimska bajka, 10 istorijskih dana Sarajeva i tadašnje Jugoslavije. Grad zbijen u dolini i okružen planinanama, na raskršću svjetova, koji spaja Istok i Zapad, otvorio je vrata cijelom svijetu.
U „selo u planinama”, kako ga je od milja nazivala književnica Suzan Sontag, stiglo je 49 nacionalnih reprezentacija sa preko 2.500 sportista i njihovih pratilaca, koji su se nadmetali pod motom: Citius, Altius, Fortius - Brže, više, snažnije.
Ahmed Burić, publicista i novinar, sjeća se tog febuara 1984.:
„Ja sam tada trebao proslaviti 17. rođendan, međutim sve je bilo u drugom planu jer se čekalo da padne snijeg. Svi smo gledali u vrhove planina i čekali da konačno krene snijeg i da krene Olimpijada jer su svi bili spremni. Nekako, svo su živjeli za tu Olimpijadu, i što bi se reklo - falila nam je još Božija ruka, falio nam je još snijeg. I onda kada je zasuo snijeg, mogli smo odahnuti.“
Otvaranje 14. zimskih olimpijskih igara pratilo je oko 60.000 Sarajlija na stadionu Koševo, i oko dvije milijarde ljudi preko televizijskih ekrana. Olimpijski plamen je upalila klizačica Sanda Dubravčić:
Sanda Dubravčić na ZOI '84
„To je bio specifičan doživljaj. Ja mogu reći, gledajući sada mnoge olimpijade nakon Sarajeva, da je zapravo u Sarajevu bila istaknuta ona ljudskost, ona ljudska komponenta. Nema toliko srca i toliko otvorenosti koliko je bilo dano u Sarajevu“, kaže Sanda Dubravčić.
„Došli su sportisti iz cijelog svijeta. Znate da je bio bojkot olimpijade Istok – Zapad. Bila je to najbrojnija zimska olimpijada. Sarajevo je izgledalo fantastično“, sjeća se Nikola Bilić, reporter sa sportskih nadmetanja.
U to vrijeme i sistem vrijednosti bio je drugačiji, kao i nagrade za uspjeh. Skijaš Jure Franko, baš je na 14. olimpijskim igrama osvojio srebrnu medalju:
„Oni su nama tada obećali kao nagradu videorekorder od Hitačija. I razmišljao sam: ’Ako vozim vrlo dobro u drugoj vožnji, dobiću videorekorder!’“, kaže Franko.
„Tad smo nekako bili i duhovno veći. Sad smo mali i podijeljeni, jalni, zlobni tipovi koji onako svi sjede u svojim šancima i bacaju otrovne strelice prema drugom. A tad kao da smo imali veće srce. Volio bih da još jednom budemo ne toliko veliki, ali toliko dobri“, kaže Ahmed Burić.
Danas olimpijske planine, ali i drugi objekti, posebno kulurno-sportski centar Skenderija u srcu grada, ne podsjećaju gotovo ničim na 1984. Moglo bi se reći da je jedino Vučko, maskota Olimpijade, preživio, a glas mu je posudio pjevač Zdravko Čolić:
„Vučko je jako popularan među turistima koji dolaze iz država bivše Jugoslavije. Vučko nije samo uspomena, nego je on bukvalno jedna nostalgija za tim vremenom“, kaže nam prodavač suvenira na Baščaršiji.
Da li bi Sarajevo i BiH mogli ponovo doživjeti polet olimpijade? Malo zrnce radosti u moru svakodnevnih problema je organizacija Zimskog evropskog i olimpijskog festivala mladih 2017. koji će biti održan u danas podijeljenom gradu.
„Nama treba da se vraćamo u ono vrijeme - kada bismo trebali probuditi sami sebe da budemo još bolji“, kaže gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen.
„Mislim da je to stvar koju treba svesrdno podržati jer mislim da će izroditi neke pozitivne efekte, ako ništa, ono za mlade ljude u ovom gradu jer to je praktično jedan grad i mi moramo raditi na tome. Bez obzira što postoji ta neka zamišljena granica, mi moramo raditi na međusobnoj saradnji i integraciji ljudi u Istočnom Sarajevu i Sarajevu“, smatra Đorđe Krajišnik, nevladin aktivista i novinar iz Istočnog Sarajeva.
Građani Sarajeva, u spomen olimpijskih dana, kažu:
