U Pragu je u organizaciji izdavača – Instituta za istoriju Češke akademije nauka, promovisana knjiga pod naslovom „Naša braća na jugu“, češke predstave o Crnoj Gori i Crnogorcima, od 1830. Do 2006. godine, autora Františka Šisteka, predavača balkanistike na Karlovom univerzitetu. Isti autor je 2007. godine objavio prvu monografiju o Crnoj Gori, pa je naše prvo pitanje bilo čime objašnjava svoj pro-crnogorski entuzijazam i motive za opsežan naučni rad na proučavanju crnogorske istorije i kulture?
Šistek: Moji motivi su složeni. Crnu Goru sam kao prvo zavolio onakvu kakva jeste, kao jednu državu koja je fizički lijepa, koja ima malo mora, koja ima malo brda, malo od svega, pa je multikulturna i tako dalje. Međutim, kako sam je i studirao, onda sam saznao više o crnogorskoj istoriji. Tada sam shvatio da baš ovdje, u Pragu, imamo ogromne resurse za crnogorsku istoriju koju nisu istražili. Uvijek volim da otputujem u Crnu Goru i da istražujem nešto u Centralnoj javnoj biblioteci na Cetinju recimo.
Šistek: U XIX vijeku, u periodu prije I svjetskog rata, kada uporedimo Crnu Goru i Češke zemlje, Češka je bila neuporedivo više civilizirana, što se tiče kulture, tehnologije i tako dalje. Međutim, u okviru Habsburške carevine, nije imala nekakvu političku autonomiju. Sa druge strane, ako pogledamo Crnu Goru, ona je bila nezavisna država. Imala je svoju dinastiju, imala je vlastita diplomatska predstavništva. Tako da Česi, ono što nisu imali, to su nalazili kod Crnogoraca. Osim toga, Češka je već tada bila dosta urbanizovana i industralizovana sredina, pa su Česi u Crnoj Gori nalazili neku sredinu koja je praktično bila 100 posto ruralna, još je bio očuvan folklor, narodne pjesme.
Mnogi Česi su, poput Josefa Holečeka, Jaroslava Čermaka i ostalih, mislili da u Crnoj Gori nalaze nešto što je Češka nekad imala, ali je izgubila u procesu modernizacije. Nalazili su nešto što možda i nije bila stvarnost - mislili su da nalaze svoje vlastite pretke. U Crnogorcima su vidjeli slovenizam koji su čuvali, a mi smo već bili suviše zapadni. Ta romantizacija i sličan jezik su nas povezivali.
Šistek: Nakon tog izlaganja sam pričao sa predstavnikom hrvatske ambasade. On je iz Dubrovnika, ali ima potpuno razumijevanje za složenu crnogorsku situaciju. Kada pričamo o 1991. i napadu na Dubrovnik, on zna da to nisu radili svi Crnogorci i on to svakako razlikuje.
Što se tiče vašeg pitanja vezanog za kontinuitet te glorifikacije, te romantične slika iz XIX vijeka, realno nema apsolutno ništa zajedničko sa slikom koju poznajemo danas. Ta romantizacija je počela da se gubi već u međuratnom periodu. Crna Gora nije više bila nezavisna država, a Češka, za razliku od onog vremena Austrougarske, je postala nezavisna država u okviru Čehoslovačke. To znači da Česima više nisu trebali Crnogorci i neki drugi primjeri slovenskog junaštva jer su oni to sami postigli. Istovremeno, Crna Gora se izgubila kao posebna država.
Kada gledate putopise iz međuratnog perioda, Crna Gora je zemlja koja se pretvara u muzej vlastite prošlosti, u nekakav skanzen ili turističku destinaciju. To je međuratni period i danas niko više ne pamti, osim nekih stručnjaka, da je nekada ta idealizacija bila toliko rasprostranjena.
Sada naravno ima puno Čeha koji su bili u Crnoj Gori kao turisti, ali oni su tamo došli čiste glave i nisu znali ništa prije toga. Nisu znali ni za Holečeka, ni za Čermaka jer to su sve ličnosti više poznate u Crnoj Gori, ili recimo u Francuskoj ili Bosni i Hercegovini, nego što su kod nas. Oni vole Crnu Goru zbog sadašnjosti, a ne zbog nekih starih priča. Za neko čojstvo i junaštvo, vjerujem da nijedan turista praktično nije ni čuo.
Razlika između juga i sjevera
Šistek: Kada Čeh dođe na hrvatsko ili crnogorsko primorje, pogotovo što se tiče starijih ljudi, onda uvijek sretne nekog ko kaže: „Mi smo za vas bili Amerika”. Mislim da je to jedna stvar koju ljudi iz bivše Jugoslavije nikada nisu shvatili. Češka je bila okupirana zemlja, dok je Jugoslavija živjela od kredita. Dakle, nije to bilo prirodno stanje. Jugoslavija jeste u nekom smislu bila neka obećana zemlja, ali ipak su Česi, i u to vrijeme, više voljeli Ameriku ili Zapadnu Njemačku, kao nekakav uzor, ili čak Austriju, sa kojom smo nekada bili u zajedničkoj državi i koja je očito u to vrijeme, recimo 70-ih ili 80-ih bila na boljem ekonomskom nivou nego Češka.
Tako da to morate gledati u toj perspektivi, a ne jednostavnim stereotipima. Sad se vidi da se stvari kreću na bolje, nego kad zamislimo situaciju prije 10-15 godina. Nama je trebala viza da dođemo u Crnu Goru, što nije bio slučaj u periodu Titove vladavine, niti je slučaj danas. Sad se mnogo lakše putuje u Crnu Goru, nego prije 15 godina, u vrijeme Miloševićeve vladavine. Međutim postoje neki problemi. Na primjer, nama je mnogo jeftinije da idemo u Njujork ili Bangkok, nego da idemo u Podgoricu. Ne postoji dovoljno avionskih linija. Znači, Crna Gora je tu blizu, moglo bi da dođe puno čeških turista, ali ne postoje te veze koje bi trebalo da imamo. Isto važi i na kulturnom planu. Naši odnosi nisu na onom nivou na kojem bi trebali da budu, na kojem su bili prije 100 godina.
Šistek: Recimo, kod nas je podijeljeno mišljenje, kao i u mnogim država gdje ima euro-skeptika. Ja sam više euro-optimista u tom smislu, iako naravno kritikujem i ja onu briselsku birokratiju, ali u tome se svi možemo složiti. Drago mi je što je Crna Gora napredovala na tom putu, ali po mom mišljenju, još uvijek nedovoljno.
Svi znamo kakvo je ekonomsko stanje u Crnoj Gori, nevjerovatna razlika između crnogorskog juga i sjevera, koja se, čini mi se, svake godine uvećava. Sela u Crnoj Gori izumiru, a ona prava Crna Gora je nekada bila zemlja seljaka. Sada je to sve Podgorica, malo primorja i možda još Bijelo polje i ništa drugo. Drugdje nema života. Ja vidim ona životna pitanja, one egzistencijalne teme Crne Gore malo drugačije. Mnogo se promijenilo za posljednjih pet godina, ali ne baš dovoljno.
Ni EU neće pomoći Crnoj Gori da promjeni sama sebe. Moraju Crnogorci, građani Crne Gore da mijenjaju svoju zemlju i da ne čekaju nekakav Brisel. Ako ne promijenite sami svoju zemlju na bolje, onda neće niko.
Šistek: Moji motivi su složeni. Crnu Goru sam kao prvo zavolio onakvu kakva jeste, kao jednu državu koja je fizički lijepa, koja ima malo mora, koja ima malo brda, malo od svega, pa je multikulturna i tako dalje. Međutim, kako sam je i studirao, onda sam saznao više o crnogorskoj istoriji. Tada sam shvatio da baš ovdje, u Pragu, imamo ogromne resurse za crnogorsku istoriju koju nisu istražili. Uvijek volim da otputujem u Crnu Goru i da istražujem nešto u Centralnoj javnoj biblioteci na Cetinju recimo.
RSE: Češki istoričari, umjetnici, novinari, putopisci, poput čuvenog Jozefa Holečeka pomno su istraživali Crnu Goru kroz istoriju u socio-političkom, kulturološkom i etnološkom smislu. Crna Gora, a posebno ona u XIX vijeku, fascinirala ih je zbog svoje originalnosti, kako ste sami primijetili, samopouzdanja Crnogoraca koji su se uporno borili za slobodu u ono vrijeme i pravo da suvereno upravljaju svojom malom državom. Stvorio se zapravo jedan pozitivan stereotip, u kojem se na Crnogorce gledalo kao na arhetip južnih Slovena. Koliko je to idealizovanje u kontekstu ondašnjeg panslavizma i slavenofilstva imalo pokrića?
Šistek: U XIX vijeku, u periodu prije I svjetskog rata, kada uporedimo Crnu Goru i Češke zemlje, Češka je bila neuporedivo više civilizirana, što se tiče kulture, tehnologije i tako dalje. Međutim, u okviru Habsburške carevine, nije imala nekakvu političku autonomiju. Sa druge strane, ako pogledamo Crnu Goru, ona je bila nezavisna država. Imala je svoju dinastiju, imala je vlastita diplomatska predstavništva. Tako da Česi, ono što nisu imali, to su nalazili kod Crnogoraca. Osim toga, Češka je već tada bila dosta urbanizovana i industralizovana sredina, pa su Česi u Crnoj Gori nalazili neku sredinu koja je praktično bila 100 posto ruralna, još je bio očuvan folklor, narodne pjesme.
Mnogi Česi su, poput Josefa Holečeka, Jaroslava Čermaka i ostalih, mislili da u Crnoj Gori nalaze nešto što je Češka nekad imala, ali je izgubila u procesu modernizacije. Nalazili su nešto što možda i nije bila stvarnost - mislili su da nalaze svoje vlastite pretke. U Crnogorcima su vidjeli slovenizam koji su čuvali, a mi smo već bili suviše zapadni. Ta romantizacija i sličan jezik su nas povezivali.
RSE: Govorite o nekom poimanju Crne Gore u XIX vijeku. Vi se bavite i savremenom Crnom Gorom. Koliko je iz Vaše lične vizure gledano, današnja, savremena Crna Gora u kontinuitetu sa tom istorijskom baštinom o kojoj ste govorili, sa tom pozitivnom tradicijom, a zbog koje je glorifikovana kao čojska, neiskvarena? Koliko se izgubilo od tog stereotipa po kome je bila čuvena? Koliko mislite da ste, dok ste nadahnuto govorili tokom promocije o Crnoj Gori, naišli na razumijevanje ambasadora Hrvatske, koji svakako, kada razmišlja o Crnoj Gori, ima u vidu njenu ulogu u posljednjim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije?
Šistek: Nakon tog izlaganja sam pričao sa predstavnikom hrvatske ambasade. On je iz Dubrovnika, ali ima potpuno razumijevanje za složenu crnogorsku situaciju. Kada pričamo o 1991. i napadu na Dubrovnik, on zna da to nisu radili svi Crnogorci i on to svakako razlikuje.
Česi vole Crnu Goru zbog sadašnjosti, a ne zbog nekih starih priča. Za neko čojstvo i junaštvo, vjerujem da nijedan turista praktično nije ni čuo.
Što se tiče vašeg pitanja vezanog za kontinuitet te glorifikacije, te romantične slika iz XIX vijeka, realno nema apsolutno ništa zajedničko sa slikom koju poznajemo danas. Ta romantizacija je počela da se gubi već u međuratnom periodu. Crna Gora nije više bila nezavisna država, a Češka, za razliku od onog vremena Austrougarske, je postala nezavisna država u okviru Čehoslovačke. To znači da Česima više nisu trebali Crnogorci i neki drugi primjeri slovenskog junaštva jer su oni to sami postigli. Istovremeno, Crna Gora se izgubila kao posebna država.
Kada gledate putopise iz međuratnog perioda, Crna Gora je zemlja koja se pretvara u muzej vlastite prošlosti, u nekakav skanzen ili turističku destinaciju. To je međuratni period i danas niko više ne pamti, osim nekih stručnjaka, da je nekada ta idealizacija bila toliko rasprostranjena.
Sada naravno ima puno Čeha koji su bili u Crnoj Gori kao turisti, ali oni su tamo došli čiste glave i nisu znali ništa prije toga. Nisu znali ni za Holečeka, ni za Čermaka jer to su sve ličnosti više poznate u Crnoj Gori, ili recimo u Francuskoj ili Bosni i Hercegovini, nego što su kod nas. Oni vole Crnu Goru zbog sadašnjosti, a ne zbog nekih starih priča. Za neko čojstvo i junaštvo, vjerujem da nijedan turista praktično nije ni čuo.
Razlika između juga i sjevera
RSE: Taj romantizam u međusobnim odnosima se donekle izgubio. Ima nešto što bi se moglo posmatrati kao neka vrsta novije istorijske inverzije, ako tako mogu da kažem. Nedavno je vaš predsjednik, Vaclav Klaus, bio u službenoj posjeti Crnoj Gori, gdje je dočekan sa uvažavanjem nekoga ko predstavlja zemlju važnu u okvirima Evropske unije. Međutim, unazad više od 20 godina, Crna Gora, u ondašnjoj Jugoslaviji, bila je neka vrsta sna ili obećane zemlje za Češku, kao primjer slobode i demokratije. Sada su stvari gotovo obrnute. Kako objašnjavate taj apsurd ili fenomen?
Šistek: Kada Čeh dođe na hrvatsko ili crnogorsko primorje, pogotovo što se tiče starijih ljudi, onda uvijek sretne nekog ko kaže: „Mi smo za vas bili Amerika”. Mislim da je to jedna stvar koju ljudi iz bivše Jugoslavije nikada nisu shvatili. Češka je bila okupirana zemlja, dok je Jugoslavija živjela od kredita. Dakle, nije to bilo prirodno stanje. Jugoslavija jeste u nekom smislu bila neka obećana zemlja, ali ipak su Česi, i u to vrijeme, više voljeli Ameriku ili Zapadnu Njemačku, kao nekakav uzor, ili čak Austriju, sa kojom smo nekada bili u zajedničkoj državi i koja je očito u to vrijeme, recimo 70-ih ili 80-ih bila na boljem ekonomskom nivou nego Češka.
Tako da to morate gledati u toj perspektivi, a ne jednostavnim stereotipima. Sad se vidi da se stvari kreću na bolje, nego kad zamislimo situaciju prije 10-15 godina. Nama je trebala viza da dođemo u Crnu Goru, što nije bio slučaj u periodu Titove vladavine, niti je slučaj danas. Sad se mnogo lakše putuje u Crnu Goru, nego prije 15 godina, u vrijeme Miloševićeve vladavine. Međutim postoje neki problemi. Na primjer, nama je mnogo jeftinije da idemo u Njujork ili Bangkok, nego da idemo u Podgoricu. Ne postoji dovoljno avionskih linija. Znači, Crna Gora je tu blizu, moglo bi da dođe puno čeških turista, ali ne postoje te veze koje bi trebalo da imamo. Isto važi i na kulturnom planu. Naši odnosi nisu na onom nivou na kojem bi trebali da budu, na kojem su bili prije 100 godina.
RSE: Češka je ušla u EU 2007. godine, Crna Gora tek ima status kandidata, očekuje se datum otvaranja pregovora o članstvu. Kako generalno gledate na post-referendumsku Crnu Goru i taj njen pokušaj da se približi onome što su evropske vrijednosti?
Šistek: Recimo, kod nas je podijeljeno mišljenje, kao i u mnogim država gdje ima euro-skeptika. Ja sam više euro-optimista u tom smislu, iako naravno kritikujem i ja onu briselsku birokratiju, ali u tome se svi možemo složiti. Drago mi je što je Crna Gora napredovala na tom putu, ali po mom mišljenju, još uvijek nedovoljno.
Svi znamo kakvo je ekonomsko stanje u Crnoj Gori, nevjerovatna razlika između crnogorskog juga i sjevera, koja se, čini mi se, svake godine uvećava. Sela u Crnoj Gori izumiru, a ona prava Crna Gora je nekada bila zemlja seljaka. Sada je to sve Podgorica, malo primorja i možda još Bijelo polje i ništa drugo. Drugdje nema života. Ja vidim ona životna pitanja, one egzistencijalne teme Crne Gore malo drugačije. Mnogo se promijenilo za posljednjih pet godina, ali ne baš dovoljno.
Ni EU neće pomoći Crnoj Gori da promjeni sama sebe. Moraju Crnogorci, građani Crne Gore da mijenjaju svoju zemlju i da ne čekaju nekakav Brisel. Ako ne promijenite sami svoju zemlju na bolje, onda neće niko.