Sirija: Assadova autokracija

Pregled pisanja medija priredila Mirjana Rakela

Gangesterski režim uputio je tenkove na vlastiti narod, piše u komentaru „Timesa“. Vlast tvrdi da su zbivanja u zemlji potaknuli „teroristi i vanjski faktor“ što je daleko od istine, smatra „Independent“.

Događaji u Siriji, uostalom kao i u Tunisu, Egiptu i drugdje u arapskom svijetu, su narodni ustanak. Ljudi više ne mogu trpjeti represiju diktatora, korupciju i kliku oko vlastodršca koja se bogati na račun običnog svijeta.

Nije šala, već apsurd! Sirija je ove godine podnijela zahtjev za mjesto u UN-ovu Vijeću za ljudska prava. Snage sigurnosti od početka pobune protiv režima ubile su više od 800 ljudi, tisuće su po zatvorima, mnogi se vode kao „nestali“.

Nada da bi se represivni režim, na čelu kojeg je predsjednik Bashar Assad, mogao liberalizirati teško se mogla pretvoriti u stvarnost. Suočen s prosvjedima i nezadovoljstvom u zemlji, Assad je izabrao stil i tehniku kojom se koriste iranski autokrati.

Uvesti sankcije

Nasiljem umjesto miroljubivog prijenosa ovlasti. Jedini pravi odgovor Zapada, naglašava se u komentaru „Independenta“, je napustiti iluzije o Assadu, uvesti ozbiljne diplomatske i ekonomske sankcije.

Kao i Irak pod Sadamom Husseinom ili Libija pod pukovnikom Muamerom Gadafijem, Sirija je dinastička despotija.

Bashar je postao predsjednik 2000., kada mu je umro otac Havez. Očeva želja da se održi na vlasti mjeri se životima 20 tisuća ljudi koje su njegove snage ubile u gradu Hamu u toku pobune protiv režima 1982. Mladi Assad je obrazovan u Londonu. Supruga mu je Britanka. Mnogi analitičari su se nadali da bi Bashar mogao biti, ako ništa drugo, barem autokrat - reformator.

Tony Blair je posjetio Damask 2002., u nadi da će Assad imati konstruktivniju ulogu u mirovnim pregovorima na Bliskom istoku. Pokazalo se, međutim, da njega samo zanima čvrsta vlast, jak represivni aparat, utemeljen na razgranatoj korupciji.

Jasno je da se protiv Assadovog režima ne može povesti NATO-va operacija libijskog tipa, jer bi to moglo ozbiljno uzdrmati Bliski istok. Nema brzog izvanjskog rješenja sirijske krize, smatraju u „Timesu“ upozoravajući da kratkoročno može doći i do sloma pobune.

Naime, sirijski opozicija je nenaoružana i podijeljena, a u sirijskim snagama sigurnosti nema vidljive pukotine, slabe točke, jer su oni u svakom trenutku spremni pucati na demonstrante. To nije bio slučaj s egipatskim snagama sigurnosti.

Karta podjela

Sirija nije poput Iraka. Ona je mozaik plemena, sekta i interesnih grupa. Da bi preživio Assad će igrati na kartu podijela, a da je odlučan u toj namjeri ne treba ni sumnjati.

To se lako moglo pročitati u razgovoru koji je „The New York Timesu“ dao najmoćniji sirijski poduzetnik- Rami Maklouf, inače prvi rođak predsjednika Bashara Assada. On je prenio poruku obitelji „ boriti ćemo se protiv prosvjeda do kraja“, te upozorio „ ako budemo mi patili, sigurno nećemo biti jedini“.

Maklouf, koji se nalazi pod sankcijama SAD i EU, bio je još određeniji. Bez stabilnosti u Siriji, neće biti stabilnosti u Izraelu i „ nitko ne može garantirati što će se dalje događajti“.

U turbulentnoj geopolitičkoj regiji, Sirija računa na ono na što ne mogu računati Egipat ili Libija. To je savez s Iranom, radikalnim Hezbollahom u Libanonu i militantnim Hamasom u Gazi.

Assad je tako osigurao mjesto u osovini terorizma koja povezuje Iran i islamističke pokrete na Bliskom istoku. Sirijske snage sigurnosti bile su 2005., uključene u ubojstvo Rafika Haririja, bivšeg libanonskog premijera.

Predsjednik Assad na čelu je gangsterskog režima koji ima podršku vojske, koja je barem se sada čini jedinstvena. Prošlomjesečno ukidanje izvanrednog stanja koje je bilo na snazi 40 godina, očito je bio potez koji nije umanjio represiju režima.

Zapad mora intezivirati pritisak na Siriju. Bruxelles je ovoga tjedna obznanio nove sankcije protiv 13 ljudi iz Assadovog bliskog okruženja. No, one bi trebale uključivata i samog predsjednika.

Taj bi korak trebao biti simboličan. On neće srušiti režim. Ali simbolika je važna onima koji su izloženi represiji, kao i samom tiraninu.Arapsko proljeće pokazuje da je želja za slobodom univerzalna, zaključuje britanski „Times“.