Oko 50.000 žena, djevojaka i djevojčica, ali i muškaraca, silovano je tokom rata u Bosni i Hercegovini, prema podacima UN-a. Zbog stigmatiziranog bh. društva, rijetki su oni koji se usuđuju progovoriti o tome. O torturama koje su prošli svjedoče pod psuedonimom pred domaćim pravosuđem, ali i brojnim predmetima u Haškom tribunalu.
Istovremeno, institucije u Bosni i Hercegovini o njima ne vode računa. U Federaciji BiH usvojen je zakon na osnovu kojeg su žene koje su silovane u kategoriji civilnih žrtava rata, ali to isto pravo ne mogu ostvariti u Republici Srpskoj, zbog čega traže da zakon bude usvojen na državnom nivou.
Emsija Kundo bila je zarobljena od početka aprila do polovine augusta 1992. u Foči. U tom periodu, kako kaže za naš program, silovana je svakodnevno.
"Ja se liječim od 1996. godine do danas i nikada se neću izliječiti. To su moje rane i to ću nositi dok god sam živa. O nama se niko ne brine, niti se imamo nekome obratiti“, navodi Emsija Kundo.
Žene bošnjačke nacionalnosti u Foči i okolnim selima su zatvarane po kućama, stanovima i motelima. Sportska dvorana "Partizan" služila je kao centar za njihov smještaj.
Sistematsko seksualno nasilje u Foči pominje se i u optužnici Haškog tribunala protiv Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske.
"Optužnica protiv Ratka Mladića tereti ga za krivično djela seksualnog nasilja i usmjerava se na seksualno nasilje koje je počinjeno u Foči, sa sistematskim silovanjem žena koje je bilo uobičajeno“, navedeno je u optužnici.
Među 50.000 silovanih u BiH su i Bakira Hasečić iz Višegrada i njena starija kćerka. Već godinama Bakira je na čelu udruženja "Žena-žrtva rata“. Kaže kako se samo mali broj žena usudi govoriti o silovanju zbog stigme koja vlada u bh. društvu.
Bakira Hasečić
"Znamo kad uzimamo izjave i kad kaže, molim vas, nemojte slučajno da bude u kancelariji neka žena sa mog područja koja će me prepoznati“, ističe Bakira Hasečić.
Nisu samo žene silovane. Seksualno zlostavljanje su trpjeli i muškarci.
Prema podacima Udruženja logoraša Bosne i Hercegovine radi se o ljudima koji su bili zatočeni u istočnoj Bosni, Bijeljini, Zvorniku, ali i logorima Omarska i Keraterm.
Sekretar Udruženja logoraša "Prijedor 92“ Sudbin Musić navodi da se svakodnevno suočava sa ispovijestima tih muškaraca, a zbog patrijarhalnog društva, kakvo je bosanskohercegovačko, tim muškarcima je lakše da o tome pričaju samo u krugu onih ljudi koji su pretrpjeli strahote logora.
"Muškarci su bili primoravani, javno, pred svim ostalim zatvorenicima, da seksualno opće“, kaže Sudbin Musić iz prijedorskog udruženja logoraša.
Većina žena su nakon silovanja ostajale trudne, ali niko ne zna broj djece koja su rođena tokom devedesetih godina prošlog vijeka. O njima su brinuli uglavnom domovi za nezbrinutu djecu.
One žene koje su djecu zadržale u najvećem broju nisu rekle ko su im očevi. Prema podacima nevladinih organizacija, tek jedan posto silovanih žena je otkrilo djeci identitet očeva.
Istovremeno, preživjele žrtve zahtijevaju veći angažman vlasti u Bosni i Hercegovini i to na svim nivoima.
Zbog toga Sebiha Turkanović iz Kozarca, koja je i sama bila žrtva seksualnog nasilja, poručuje:
"Treba da se zna – da bi se ratni zločinci osudili. Želim da sve institucije Bosne i Hercegovine, vladine i nevladine organizacije, budu uz nas, da nam pomognu. Ako nismo imali podršku '92. godine, treba da imamo podršku danas. Sad je mir i trebamo mogućnost da se obratimo i tražimo pomoć kad god nam je potrebna", poručuje Sebiha Turkanović.