Bosanskohercegovačka kultura posljednjih godina prepoznatljiva je po filmskoj i teatarskoj umjetnosti. Njeni reditelji ponijeli su sva moguća priznanja, računajući Oscar, Felix ili Berlin, nešto ranije i Cannes i Veneciju, ali nekako se kao istinski brendovi, jednako vjerodostojni unutar i izvan granica ove zemlje, nameću dva festivala: MESS i Sarajevo Film Festival (SFF).
U neveseloj zemlji, u kojoj autentičnost i opstojnost svakodnevno osporavaju čak i politički uglednici, birani i plaćeni da je čuvaju, pokušaj traženja jedinstvenog, identificirajućeg simbola, pokazuje se kao rizičan, bezmalo pa uzaludan posao.
Ne da nema istinskih znakova, ali se u najvećem broju slučajeva, njima iznutra osporava valjanost. Crvotoči ih poslovna isključivost, sveopća zbrka pojmova i nivoa, naplavine iz nekih posve drugih prostora.
Vaš je hroničar, već na prvom koraku da anketira kreatore ovdašnje javnosti, zapeo kod jednog od najaktivnijih, Muharema Bazdulja, književnika i veoma frekventnog kolumniste.
„Kada se moj prijatelj zatekao u Buenosarijesu i kada je spomenuo da je iz Sarajeva, taksista mu je odmah rekao Kusturica. Meni je jasno da to na jednoj ravni izaziva kontraverzu, ali to tu činjenicu ne mijenja“, kaže Bazdulj.
Istina je i to da se razmrvljene, nerijetko militantno nastrojene, paralelne bosanskohercegovačke javnosti, jedinstvena jednostavno ne postoji, ubiše brendirajući sve oko sebe. Međutim, sarajevska zvijezda u usponu, strmoglavi se kao kometa već u Zenici. Banjaluka i Mostar su nekako, preko svijeta. A svoju potrebu za podizanjem samopouzdanja, svega gladna a uvijek narcisoidna čaršija, ima u svim gradovima, u svim regionima. I onda se vrtimo u krug.
Srećom, ipak, postoje institucije koje imaju veoma jasnu i konstantnu poruku o vlastitom i o postojanju sredine iz koje su. Prije svih, riječ je o dva festivala što su nadrasla okvire omeđene njihovim imenima, postali regionalne znamenitosti.
S jednakom samosviješću govori i Mirsad Purivatra, utemeljitelj i direktor SFF-a:
„Mislim da je to već sada vrlo jasno precizirano i zakucano u kalendare svih filmskih profesionalaca u Evropi i regionu, da je SFF centralno mjesto okupljanja. Upravo kroz sve ove programe imamo brojne predstavnike filmskih fondova, televizijskih kompanija, producente, distributere.“
Pjesnik i publicista, Ahmed Burić, jamačno jedan od autoriteta u tumačenju ovdašnje javnosti, kao i većina intelektualaca, nema dilemu oko toga kako Sarajevo i njegov festival moraju pod ruku, na obostranu korist šire društvene zajednice ma šta to u ovdašnjim ulovima značilo:
„Bez obzira šta čovjek misli o filmskom festivalu, tu se definitivno mora priznati da se radi o manifestaciji koja je napravila brend od sebe. Mislim da tu nema sumnje da većina ljudi, koji imaju film kao neku referencu u svom životu, ne mogu zaobići Sarajevo ljeti i ne doći na SFF. On je važan turistički, važan je poslovno, kulturološki, komunikacijski“, kaže Burić.
Dva festivala koja, nema nikakve sumnje, već godinama pokazuju da roba, makar bila i intelektualna, mora biti visokog kvaliteta, ali također mora imati dostojno pakovanje, ne za jednu sezonu, za jednokratnu upotrebu. Dino Mustafić iznad svega podsjeća na kontinuitet kao jedinstveni znak prepoznavanja:
„Kultura bez kontinuiteta je kultura koja nema šansu za opstanak. MESS je pitanje kulturnog identiteta BiH.“
Za kraj sam ostavio osobu s početka ove priče. Kolumnista Muharema Bazdulja objašnjava zašto su, a prema njegovom stsnovištu, ove dvije manifestacije posve iznad drugih kada su zaštitni znakovi grada i države u pitanju. Ne zaboravlja kako u ovoj sredini ništa ne prolazi bez rezerve, bez problematiziranja i relativizacije:
„Imamo MESS koji je osnovan još u doba socijalističke Jugoslavije i na neki način ima dužu tradiciju, ali za razliku do nekih drugih kulturnih manifestacija, osnovanih u to doba, uspio je da prođe kroz tranziciju, neokrnjen i da na neki način ostane relevantan, možda i više nego što je bio prije 20 godina. SFF je osnovan u ratu i više je u kontekstu manje državne, a više privatne inicijative. Ali i tu postoji fenomen da SFF ima, i u regiji i u Evropi, puno veću pozitivnu identifikaciju nego možda kod nas, gdje ljudi, zbog nekih lokalnih i drugih sukoba i animoziteta, dovode u sumnju postojanje SFF, gdje svake godine u medijima postoje ideje da je to kič. To pokazuje da ono što se prepoznaje kao brend, nije uvijek isto unutar same sredine, unutar koje taj brend egzistira, i negdje dalje“, zaključuje Bazdulj.
U neveseloj zemlji, u kojoj autentičnost i opstojnost svakodnevno osporavaju čak i politički uglednici, birani i plaćeni da je čuvaju, pokušaj traženja jedinstvenog, identificirajućeg simbola, pokazuje se kao rizičan, bezmalo pa uzaludan posao.
Ne da nema istinskih znakova, ali se u najvećem broju slučajeva, njima iznutra osporava valjanost. Crvotoči ih poslovna isključivost, sveopća zbrka pojmova i nivoa, naplavine iz nekih posve drugih prostora.
Vaš je hroničar, već na prvom koraku da anketira kreatore ovdašnje javnosti, zapeo kod jednog od najaktivnijih, Muharema Bazdulja, književnika i veoma frekventnog kolumniste.
„Kada se moj prijatelj zatekao u Buenosarijesu i kada je spomenuo da je iz Sarajeva, taksista mu je odmah rekao Kusturica. Meni je jasno da to na jednoj ravni izaziva kontraverzu, ali to tu činjenicu ne mijenja“, kaže Bazdulj.
Istina je i to da se razmrvljene, nerijetko militantno nastrojene, paralelne bosanskohercegovačke javnosti, jedinstvena jednostavno ne postoji, ubiše brendirajući sve oko sebe. Međutim, sarajevska zvijezda u usponu, strmoglavi se kao kometa već u Zenici. Banjaluka i Mostar su nekako, preko svijeta. A svoju potrebu za podizanjem samopouzdanja, svega gladna a uvijek narcisoidna čaršija, ima u svim gradovima, u svim regionima. I onda se vrtimo u krug.
Srećom, ipak, postoje institucije koje imaju veoma jasnu i konstantnu poruku o vlastitom i o postojanju sredine iz koje su. Prije svih, riječ je o dva festivala što su nadrasla okvire omeđene njihovim imenima, postali regionalne znamenitosti.
Dino Mustafić
„Prolazile su i mijenjale se čak i države i znakovi i simboli i nazivi ulica i gardova, a festival MESS je ostajao. Mislim da je festival MESS značajna i velika ideja, jedan dio našeg kulturnog identiteta, nešto što je upisano u biografiju svakog od nas ponaosob. S tim festivalom smo odrastali i sazrijevali. Taj nam je festival mijenjao odnos prema svijetu, otkrivao nam nove istine i spoznaje i sve dok je tako, ovaj festival će biti živ. Ovaj festival je nešto bez čeka ovaj gard bi bio nezamisliv“, kaže Dino Mustafić, direktor MESS-a.S jednakom samosviješću govori i Mirsad Purivatra, utemeljitelj i direktor SFF-a:
„Mislim da je to već sada vrlo jasno precizirano i zakucano u kalendare svih filmskih profesionalaca u Evropi i regionu, da je SFF centralno mjesto okupljanja. Upravo kroz sve ove programe imamo brojne predstavnike filmskih fondova, televizijskih kompanija, producente, distributere.“
Pjesnik i publicista, Ahmed Burić, jamačno jedan od autoriteta u tumačenju ovdašnje javnosti, kao i većina intelektualaca, nema dilemu oko toga kako Sarajevo i njegov festival moraju pod ruku, na obostranu korist šire društvene zajednice ma šta to u ovdašnjim ulovima značilo:
„Bez obzira šta čovjek misli o filmskom festivalu, tu se definitivno mora priznati da se radi o manifestaciji koja je napravila brend od sebe. Mislim da tu nema sumnje da većina ljudi, koji imaju film kao neku referencu u svom životu, ne mogu zaobići Sarajevo ljeti i ne doći na SFF. On je važan turistički, važan je poslovno, kulturološki, komunikacijski“, kaže Burić.
Dva festivala koja, nema nikakve sumnje, već godinama pokazuju da roba, makar bila i intelektualna, mora biti visokog kvaliteta, ali također mora imati dostojno pakovanje, ne za jednu sezonu, za jednokratnu upotrebu. Dino Mustafić iznad svega podsjeća na kontinuitet kao jedinstveni znak prepoznavanja:
„Kultura bez kontinuiteta je kultura koja nema šansu za opstanak. MESS je pitanje kulturnog identiteta BiH.“
Za kraj sam ostavio osobu s početka ove priče. Kolumnista Muharema Bazdulja objašnjava zašto su, a prema njegovom stsnovištu, ove dvije manifestacije posve iznad drugih kada su zaštitni znakovi grada i države u pitanju. Ne zaboravlja kako u ovoj sredini ništa ne prolazi bez rezerve, bez problematiziranja i relativizacije:
„Imamo MESS koji je osnovan još u doba socijalističke Jugoslavije i na neki način ima dužu tradiciju, ali za razliku do nekih drugih kulturnih manifestacija, osnovanih u to doba, uspio je da prođe kroz tranziciju, neokrnjen i da na neki način ostane relevantan, možda i više nego što je bio prije 20 godina. SFF je osnovan u ratu i više je u kontekstu manje državne, a više privatne inicijative. Ali i tu postoji fenomen da SFF ima, i u regiji i u Evropi, puno veću pozitivnu identifikaciju nego možda kod nas, gdje ljudi, zbog nekih lokalnih i drugih sukoba i animoziteta, dovode u sumnju postojanje SFF, gdje svake godine u medijima postoje ideje da je to kič. To pokazuje da ono što se prepoznaje kao brend, nije uvijek isto unutar same sredine, unutar koje taj brend egzistira, i negdje dalje“, zaključuje Bazdulj.