U Pragu je od 4. do 8. travnja održan međunarodni kazališni festival posvećen radu hrvatskog pisca Mire Gavrana. Ovogodišnji festival organiziralo je udruženje “Lastavica” koje okuplja gradjane s prostora bivše Jugoslavije koji žive u Češkoj.
RSE: Ovaj bi razgovor započela sa Vašom rečenicom na otvaranju Festivala: Kada lastavica i Gavran polete ….dođe do 6. Gavranfesta u Pragu…
Miro Gavran: Sretan sam što je Gavranfest ovdje, jer sam u Češkoj do sada imao 16 premijera, od Praga, Brna, Kladna, Jihlave do Pribrana. Oko organizacije se potrudila “Lastavica” i gospodin František Karoch. U kazalištu “Žižkovske divadlo Jary Cimermana” se vidjelo pet čeških predstava i dvije u izvedbi "Teatra Gavran". To je mali festival mojih dramskih i komediografskih tekstova.
RSE: Vi ste trenutačno jedini živući autor u Europi koji ima festival posvećen isključivo svom stvaralaštvu. Gdje se rodila ta ideja?
Miro Gavran: Ideja je začeta u Trnavi, u Divadlu Jana Palarika 2003. Te godine šest slovačkih kazališta je imalo moje predstave na repertoaru. Odlučili su i bez da mene pitaju, organizirati Prvi Gavranfest. Prošao je dobro i uslijedio je i drugi na koji su pozvali jedno kazalište iz Francuske, Slovenije, Teatar ITD iz Zagreba i kazalište iz Brna. Tako je postao međunarodni i četiri puta se održao u Slovačkoj. Kako je na dva festivala gostovao Tetar Ludowy iz Krakowa onda su oni odlučili napraviti Peti Gavranfest koji se održao 2013.
RSE: Svaki put kada se vidimo broj Vaših drama koje se igraju u svijetu je sve veći. Koja je brojka trenutačno?
Miro Gavran: Pa do sada sam imao 300 premijera. Prošla godina mi je bila najbolja. Imao sam 23 premijere izvan Hrvatske, od Los Angelos do Mumbaija, Varšave, potom Estonije, te još dvije u Hrvatskoj. Ukupno 25 premijera.
RSE: Na koliko ste jezika prevedeni?
Miro Gavran: Na 38, u što su uključene drame, komedije i romani.
RSE: 6. Gavranfest u Pragu je otvoren predstavom “Hotel Babylon” u kojem igra Mladena Gavran, Vaša supruga. Monodrama je za glumca izuzetno zahtjevan rad. Moram priznati da ste sjajno gospodarili pozornicom, na radost češke publike. Koji je to trenutak bio kada ste shvatili da imate u rukama tu publiku?
Mladena Gavran: Čim stanem na scenu, moje glumačko biće osluškuje puls publike. Ipak, bojala sam se jezične barijere, no naša suradnica Pavla je dobro odradila svoj posao. Titl koji je pratio izgovoreno na pozornici je očito bio sjajan, jer su reakcije publike bile bliske onome što doživljavam pred publikom koja ne treba jezičnog posrednika. Bila sam uistinu sretna. To je predstava koju igram gotovo 250 puta, punih 14 godina. S tom predstavom smo pokrenuli naš “Teatar Gavran”.
RSE: Kako je živjeti u braku s piscem. Ima li tu onih klasičnih priča na relaciji glumac – spisatelj, da glumac želi da pisac nešto drugačije napiše, a pisac da glumac drugačije nešto odigra?
Mladena Gavran: Miro i ja smo zajedno 28 godina. Funkcioniramo kao partneri i supružnici, a to je već predispozicija da funkcioniramo kao suradnici u našem kazališnom svijetu. Zapravo, nema problema. Miro je čovjek koji neke put uvaži moje primjedbe, neki put ne. On osluškuje što drugi žele reći, ali ipak je on taj koji donosi konačnu odluku.
Miro Gavran: Uz napomenu, ja imam zadnju riječ na papiru, a Mladena zadnju riječ na sceni. S radošću surađujemo. Naime, prije 28 godina ja sam za nju i glumicu iz Zagreba Branku Cvitković napisao dramu “Ljubavi Georga Washingtona”. One su je odigrale više od 130 puta. Ta je drama imala 31 premijeru po cijelom svijetu. Ta prva suradnja je bila zalog naših budućih suradnji, jer smo da sada imali 12 zajedničkih predstava. Beskrajno sam sretan kad ona igra u mojim predstavama. Uostalom, i tako doma pričamo o kazalištu, pa je onda lakše kada smo u istoj predstavi i naš je razgovor tada i plodonosniji.